Piše: Fahrudin Vojić
Kako živimo u vremenu kada se ljudski život ne cijeni u onoj mjeri u kojoj bi trebao, tako i svijest savremenog čovjeka po pitanju očuvanja života biva sve slabija, često puta do granice u kojoj život čovjeka biva ugrožen. Savremeni tokovi i vrijeme u kojem živimo, nose sa sobom i određene negativnosti. Jedna od tih negativnosti jeste masovna upotreba vatrenog oružja i pirotehničkih sredstava. Zakoni u večini razvijenih zamalja, dozvoljavaju posjedovanje vatrenog oružja i upotrebu pirotehničkih sredstava, što često puta donosi kobne posljedice po život čovjeka. Kako nesavjesna i nestručna upotreba vatrenog oružja, te pomanjkanje svijesti o značaju očuvanja vlastitog života, ali i života drugih ljudi, može imati kobne posljedice, pokazaće nam istinita priča o jednom dječaku iz Krajine, čiji je život bio ugrožen zbog nestručne i nesavijesne upotrebe vatrenog oružja.
Dijete puno radosti i života
Mali zaseok Atajići u Mahmić Selu koje se nalazi između Bužima i Bosanske Krupe, prava je oaza za sve one koji žele živjeti miran porodični život. Radnja ove istinite priče vezana je upravo za ovo naselje. Naime, četverogodišnji sin Ibrahima i Nusmire Atajić, kao i svaki dječak njegove dobi pun života i radosti, uživao je u mirnoj porodičnoj atmosferi koju su mu pružali njegovi roditelji i sestre Minela i Amela. Ovo dijete danas igrati igrati nogomet sa ocem i amidžama, voli sve poslove koje oni rade i uvijek se trudio da u svemu učestvuje. Također, on se voli igrati u pijesku, praviti kule, puteve, voziti aute i kamione. Posebno je vezan za svoje roditelje, mnogo puta na dan kaže “volim te mama” ili “volim te babo”. Kako to obično biva sa malom djecom i Amin nastoji oponašati roditelje skoro u svemu. Tako on kada njegova mama započne sa obavljanjem dnevnog namaza i on stane pored nje, te ponavlja njene pokrete.Posebno mu se sviđa zvuk ilahija i melodije uz koju se izvode. Međutim, kako ova priča nosi određenu pouku, tako i ova idealna porodična atmosfera nakratko biva prekinuta događajem koji je zauvijek promjenio život malog Amina i njegove porodice, učvrstio njihovo vjerovanje u Tvorca kosmosa koji im je zbog njihove vjere u Njega i praktikovanja molitava, pomogao da ovo iskušenje koje ih je zadesilo, ipak ima sretan kraj.
Metak ga pogodio u čelo i zaustavio se u potiljku
Dakle, kao i uobičajeno, Amin se igrao ispred kuće u pjesku, nesluteći šta će ga zadesiti u vlastitom dvorištu, dok se sav sretan bezbrižno zabavljao. “Tog kobnog dana 08. septembra, 2012. godine, Amin se sa svojom starijom sestrom i stričevkom, a supruga je pripremala ručak u kući. U to se vrijeme odvijala svadbena proslava u Konjodoru, odakle se sumnja da je došao zalutali metak, iako još ništa nije potvrđeno. Bio sam u kući i gledao TV kad se čula galama nakon čega je moj brat NIhad počeo da lupa u prozor i viče – Vodite dijete u bolnicu, ujeo ga stršljen! – Ja i supruga Nusmira smo istrčali iz kuće, ne stigavši se ni obuti. Sjeli smo u auto sa drugim bratom Ilfadom koji je držao Amina u naručju. U autu smo vec shvatili da nije ujed stršljena već da se radi o nekom metalnom predmetu. Od straha i panike ne znam kako sam dovezao auto do hitne pomoći u Bosanskoj Krupi, koja je udaljena oko 25 kilometara od našeg mjesta. Kad smo stigli u hitnu, već su nas na ulazu čekali dežurni doktor i sestre. Pošto ništa nisu mogli uraditi i nije im bilo jasno, da li su mu uputnicu za kantonalnu bolnicu Bihać. Sjeli smo u auto hitne pomoći Doma zdravlja Bosanska Krupa i produžili za Bihać. Ostalo se odvijalo kao u filmu” prisjeća se Aminov otac Ibrahim, koji dodaje kako su svi skupa bili u nekoj vrsti šoka, tako da nisu ni bili svjesni šta se dešava.
Doktori rekli da je čudom ostao živ
Nakon prijema u Kantonalnoj bolnici u Bihaću, doktori su putem rendgenskih snimaka, napokon utvrdili o čemu se zapravo radi i šta se desilo. Naime, Amina je, dok se igrao u dvorištu, u prednji dio glave pogodio zalutali metak koji se zaustavio na potiljku, zbog čega su doktori kazali da Amin mora hitno na operaciju, kako bi mu se to odstranilo iz glave. “Mi smo ostali u hodniku čekati, nije nam ništa preostalo već da molimo Allaha dž.š. Upućivali smo dovu za dovom i molili da bude sve u redu, da nam sin ostane živ i bez nekog hendikepa.” priča nam Ibrahim. Tek iza ponoći operacija je bila okončana. Doktor koji ga je oprerirao, saopštio je roditeljima da su izvadili metak i učinili što je bilo u njihovoj moći. Međutim, doktor je dodao kako je metak prošao kroz obe polutke mozga i nije nam dao neku nadu da će dijete preživjeti. “Cijelu noć nismo oka sklopili. Upućivali smo dove Allahu dž.š., nadajući se da će nam Allah dž.š., uslišiti dove. Ujutro smo se uputili u bolnicu i kad smo došli mali Amin je još bio na aparatima za disanje, doktori su nam rekli isto što i veče poslije operacije. Dan smo proveli u bolnici. Oko podne su mu isključili aparate da vide da li će moći samostalno da diše. Mi smo čekali, hvala Bogu bez nekih komplikacija Amin je počeo samostalno da diše.Nastavili smo sa upucivanjem dova Allahu dž.š. i nakon tri dana Amin je bio puno bolje, bili smo presretni zbog njegovog naglog oporavka. Čak su i doktori bili iznenađeni. Ja sam znala da je to Allahova milost, i ovo iskušenje nas je još više učvrstilo u vjeri. I danas nakon 6 mjeseci zahvaljujemo Allahu dž.š., što je sve prošlo bez većih posljedica.” priča nam Aminova majka Nusmira, sva sretna i zahvalna Bogu što im je pomogao u trenutcima kada im niko osim Njega nije mogao pomoći. Poštovani čitaoče, nadamo se poštovani čitaoci, da će ova počuna priča i vama koji niste sve ovo proživjeli, biti od koristi da razmislite o životu i događajima pored kojih često puta prolazimo neobraćajući pažnju, dok se možda upravo u njima krije pouka koja nam može naše živote učiniti lakšim i jednostavnijim. Jer oni su, ipak, Božiji dar…
(fahrudinvojic.blogspot.com)