Intervju sa Dr. Ahmed es-Suvejanom: Glas islamskih učenjaka

Dr. Ahmed es-Suvejan, prilikom svoje nedavne turneje po islamskom svijetu, posjetio je više islamskih država, među kojima su Libija i Palestina, sa ciljem prikupljanja što kvalitetnijih informacija o aktuelnim dešavanjima u tim državama. U specijalnom intervju kojeg je, tim povodom, dao za islamski portal almoslim.net, dr. Suvejan prenosi neka svoja zapažanja sa ove turneje, osvrće se na posljednja dešavanja u islamskom svijetu i analizira najveće izazove s kojima se trenutno susreću vlade i narodi tih država.

Almoslim: Čuli smo da ste, nedavno, posjetili Gazu. Možete li u najkraćim crtama opisati tu posjetu i da li je ona ostvarila svoje ciljeve?

Dr. Es-Suvejan: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Hvala Allahu Gospodaru svjetova, i neka je mir i spas na najčasnijeg Vjerovjesnika i najboljeg od svih poslanika, Muhammeda, sallallahu ‘aljehi ve sellem, njegovu časnu porodicu i sve ashabe. Moja posjeta Gazi bila je ustvari učešće u konvoju ”Milje osmjeha”, kojeg su organizovali volonteri iz raznih dijelova arapskog i islamskog svijeta, sa ciljem davanja ličnog doprinosa u deblokadi Gaze i pružanja pomoći muslimanskoj braći u ovoj blagoslovljenoj zemlji. U tom smislu, ja mogu govoriti i o nekom svom posebnom doživljaju ovog Konvoja: za mene je on prije svega oslobađanje od vlastitih okova (deblokada samoga sebe), ja sam išao tamo da sebe oslobodim od straha, slabosti, natruha političkog, kulturnog i medijskog kukavičluka, od ljubavi prema dunjaluku, a ne da oslobađam stanovnike Gaze, koji imaju dovoljno muškosti i hrabrosti da, uz Allahovu pomoć i dozvolu, sami sebe oslobode od nepravedno nametnute blokade u kojoj učestvuju velike sile i neke države iz regiona. Čvrstina i ustrajnost stanovnika Gaze nije ništa novo, ti ljudi su nas navikli da od njih vidimo i čujemo samo ono najbolje, oni su postali primjer drugima u hrabrosti, ustrajnosti i žrtvovanju na Allahovom putu.

S druge strane, mi smo se, kao ummet, nekako predali i pomirili sa nepovoljnim stanjem na terenu i odnosom snaga, poniženje je nastanilo naše duše, većina naših arapskih medija, koji su možda i najbolja slika našeg unutarnjeg stanja, ponašaju se kao da se to njih ne tiče, kao da se tu, samo nekoliko kilometara od njihovih redakcija, ništa posebno ne događa. Kada mi se napokon ukazala prilika da uživo razgovaram sa tim ljudskim gromadama, njihovim daijama, mudžahidima, islamskim aktivistima, običnim ljudima, otvoreno sam im rekao: mi nismo došli da vas učimo i djelimo vam savjete, nego smo došli naučiti istinski islamski odgoj od vas. Uistinu, imali smo priliku vidjeti i slušati primjere humanosti, hrabrosti, žrtvovanja koje jezik nije u stanju opričati, niti pero opisati.

U Gazi nema porodice koja, za odbranu muslimanskog obraza i časti, nije dala bar jednog, a mnoge porodice su dale i po dvojicu i trojicu šehida. Čak ima i takvih porodica koje su dale i po dest i više šehida. Posjetili smo porodicu rahmetli šejha Nezzara Rejjana, i dobili informaciju da su šejh, njegove četiri žene, i sva njihova djeca koja su se u momentu izraelskog napada zatekla u kući, ukupno njih 17, poginuli od direktnog pogodka izraelske rakete u njihovu kuću. Zamislite, 17 šehida! Čovjek se pred takvim primjerima osjeća bezvrjedno i jadno, kao neko ko u njihovoj odlučnosti, čvrstini i ustrajnosti traži inspiraciju za ono što bi trebao biti, a nije. Kada tome dodamo činjenicu da su izraeleski zatvori puni mladih ljudi iz Gaze, dobijamo kompletnu sliku o veličini žrtve ovog mudžahidskog naroda, kojeg ne mogu pokolebati iskušenja, uplašiti bilo čija vojna sila, makar se ona zvala i Izrael.

Izrael je u prethodnom periodu pokušao slomiti njihovu volju, kroz različite represivne mjere, zatvor, ubistva, bjesomučna bombardovanja i uništavanja infrastrukture, međutim ostali su zapanjeni kada su umjesto toga vidjeli samo još veću odlučnost, snagu i požrtvovanost. Ostao sam postiđen kada mi je jedan destogodišnji dječak, kojem sam onako kroz šalu govorio da će kada odraste biti doktor ili inženjer, rekao: ”Kakav doktor i inženjer, mene to ne interesuje, moja jedina želja je da postanem šehid.” Vjerujte mi da se čovjek u takvim situacijama osjeća manjim od makovog zrna, i zato kada kažem da sam išao tamo da bi se napojio duhovnom energijom tih ljudi, onda to uistinu tako i mislim. Nakon svega što sam vidio i čuo u Gazi, mogu reći da se ne trebamo bojati za stanovnike Gaze, jer su oni ostali dosljedni svojim islamskim uvjerenjima i pored mnogih iskušenja koja su ih zadesila, velikog broja poginulih, ranjenih i zatvorenih, naša bojazan treba biti usmjerena prema nama samima i onome što radimo.

Almoslim: Kao što vam je poznato, Gazu su prije vas posjetile i brojne druge delegacije, kao što je delegacija Udruženja muslimanskih učenjaka (Rabitatu ‘ulemai-l-muslimin). Kakvi su stvarni rezultati tih posjeta i koliko one uopće mogu uticati na popravljanje položaja Gaze na regionalnom i globalnom planu?

Dr. Es-Suvejan: Gazi je potrebna pomoć na svim poljima, prije svega političkom, socijalnom i humanitarnom, ali i na drugim poljima. Navest ću jedan jednostavan primjer: Gaza je uzak obalni pojas uz Sredozemno more i većina postojećih voda u ovom pojasu su slane vode, koje nisu za piće. I to je samo jedan od mnogoborojnih problema s kojima se susreću ti ljudi tamo. A šta je tek sa problemom siromaštva, jetima, ranjenih, hendikepiranih, a o političkim problemima da i ne govorimo. Ono što posebno boli jeste da naši, domaći mediji daju krivu sliku o karakteru palestinsko-izraelskog sukoba, a upravo bi trebalo biti obrnuto, arapski mediji bi trebali biti ti koji će, u ime istine i pravde, svjetskoj javnosti prenijeti pravo stanje sa terena i pojasniti da bitka koja se trenutno vodi u Palestini nije bitka za masline, niti za zemlju, niti za naciju, nego za opstanak vjere. Zato je organizovanje ovakvih konvoja i posjeta reneomiranih islamskih institucija i učenjaka Gazi, od izuzetne važnosti, i jedan od sigurnih načina da se tim ljudima prenese jasna poruka da nisu napušteni i zaboravljeni, da su njihovi problemi i naši problemi, u skladu sa riječima Allaha, dželle šenuhu: ” Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se zbog onoga što su oni uradili.” (Prijevod značenja, Jusuf 69.).

Almoslim: Kakva je vaša vizija budućnosti ”Arapskog proljeća”, i da li bi se ono moglo proširiti na još neke države?

Dr. Es-Suvejan: ”Arapsko proljeće” je, bez sumnje, bilo jedno veliko iznenađenje, kome se niko nije nadao. Moje je lično mišljenje da je ono počelo upravo u Gazi, iako se u savremenoj političkoj literaturi kaže da je to bio Tunis, iz prostog razloga što se Gaza, odnosno njeno političko vođstvo (Hamas), prva razračunala sa političkim kriminalcima koji su ovu blagoslovljenu zemlju doveli na rub političke, društvene i ekonomske propasti. Danas, dvije godine nakon prve iskre ”Arapskog proljeća”, imamo puno jasniju sliku o onome što ono jeste i što bi trebalo biti. Onaj ko je pomno pratio sva ta dešavanja, mogao je primjetiti da je ”Arapsko proljeće”, ustvari borba za identitet. Neosporno je da su bivši diktatorski režimi radili na potpunom zatiranju muslimanskog identiteta, njegove filozofije i kulture, što se najbolje manifestovalo kroz školske programe i državne medije čiji je isključivi zadatak bio relativiziranje vjerskih vrjednosti i morala, rušenje muslimanske porodice i sl., kao što je neosporno da je ”Arapsko proljeće” pokušaj ponovnog oživljavanja tog identiteta. Ljudi su počeli aktivnije razmišljati o svom identitetu, a uporedo s tim razmišljanjem, kod njih se javila želja za povratkom vjeri i njenim iskonskim vrjednostima. Muslimanski narodi počeli su se, pjedinačno i grupno, vraćati džamiji, kao svom duhovnom izvoru, i upravo su, inspirisani džamijskim duhom i porukom, izašli na ulice i podigli glas protiv zuluma. Sve to nam jasno govori da se u suštini radilo o borbi za identitet. Zato ćemo vidjeti kada su se u Egiptu i Tunisu događaji počeli odvijati u tom pravcu, pravcu oživljavanja islamskog identiteta arapskih naroda, libiralne struje u tim državama izrazile su otvorenu bojazan da bi to moglo dovesti da pada sekularnog poretka kojeg su oni godinama ”brižno” gradili i branili. Naime, poznato je da su sekularisti, zadnjih nekoliko decenija, suvereno upravljali svim tokovima, politčkog, kulturnog, ekonomskog, društvenog i obrazovnog života, i bilo je za očekivati da će upravo oni povesti neku svoju kontrarevoluciju, koja bi trebala zaustaviti Arapsko proljeće ili ga bar usmjeriti u svom pravcu. Smatrali su da je najbolji način da to urade, proizvodnja vještačkih kriza, što se jasno može vidjeti na primjeru Egipta. Mislim da su ljudi postali svjesni te činjenice i da će, uprkos trenutnim poteškoćama na koje nailazi egipatska i tuniska revolucija, stvari doći na svoje mjesto i da će se muslimanske države konačno okrenuti pravim problemima i izazovima. Naslage nereda, koji je stvaran decenijama, nemoguće je otklonuti za jedan dan, mjesec, godinu pa i više godina. Pred muslimanskim narodima su veliki izazovi: obnova, izgradnja infrastrukture, ponovna izgradnja društva, rješavanje nagomilanih problema koje su iza sebe ostavili diktatorski režimi, nezaposlenost, trgovina drogom. U svim sferama života potrebna je detaljna reorganizacija. Za jedan ovakav poduhvat, bit će potrebna mobilizacija svih ljudskih i materijalnih potencijala, kojima raspolažu islamske države. Važno je također arapskom čovjeku ponuditi ”pametnu” alternativu, koja iznova može vratiti narušenu stabilnost i ravnotežu.

Almoslim: Prije otprilike dva mjeseca učestovali ste na Konferenciji ”Period nakon arapskog proljeća, izazovi i pesrpektive”, koja je održana u Libiji. Kakve dojmove nosite sa tog skupa, i inače kakvo je stanje u Libiji, i koji su najveći problemi s kojima se sureće novo libijsko društvo?

Dr. Es-Suvejan: Mislim da je Libija zemlja koja nudi veliki broj pozitvnih prilika, a posebno kada je u pitanju islamska da’va. Libijsko društvo je poznato po svom blagonaklonom stavu prema vjeri, učenjacima i vjerskim propovjednicima (daijama). U Libiji se trenutno provodi jedna cjelovita obnova. Možete li zamisliti da jedna bogata zemlja poput Libije nema razvijenu ili bolje rečeno ikakvu infrastrukturu, i da je jedan od prioriteta novih vlasti upravo izgradnja infrastrukture? Nakon rušenja diktatorskog režima, pred libijskim narodom našao se još jedan veliki izazov – stvaranje države, odnosno prelazak iz faze revolucije u fazu formiranja države. Vođenje revolucije i stvaranje države su dva različita projekta i svaki od njih ima svoje zahtijeve. Ubjeđen sam da bi, ukoliko se iskoriste sve pogodnosti Libije, ova zemlja vrlo brzo mogla krenuti naprijed. Doduše, postoje određena razilaženja među vjerskim autoritetima oko prioriteta u narednoj fazi: neke oružane formacije koje su učestovale u revoluciji još uvjek razmišljaju logikom revolucije, a ne logikom države, pojedini vjerski autoriteti ne snalaze se baš najbolje u novonastalim mirnodopskim okolnostima, a razlog za to je što ne posjeduju jasnu viziju i cjelovit reformski program koji obuhavata i vojne i civilne aspekte izgradnje države, a tu su i druga pitanja oko kojih se trenutno vodi rasprava, ali ja mislim da je to samo prelazna faza, i da ogromni potencijali s kojim raspolaže ova zemlja, ipak ulijevaju nadu u bolju budućnost.

Almoslim: Smatrate li da će francuska okupacija Malija potrajati?

Dr. Es-Suvejan: Francusko prisutvo u Maliju i inače na afričkom kontinentu nije nova stvar. Okupatorski mentalitet duboko je usađen u francusko biće. Francuska je država sa viševjekovnom kolonijalnom tradicijom i uduvjek je Afriku smatrala svojom interesnom zonom. Njen odnos prema Maliju i malijskom islamskom pokretu i njeno gaženje osnovnih ljudskih vrjednosti, za koje se na međunaronim forumima tako žučno ”zalaže”, upravo treba posmatrati kroz tu prizmu. Šta se zapravo desilo u Maliju? Oružane grupe na sjeveru Malija, napustile su borbu i povukle se duboko u pustinju i brda, nakon čega su francuske trupe zajedno sa lokalnim vojnim snagama zaposjele veće gradove i za očekivati je da će se na ovom prostoru, u narednom periodu, voditi dugotrajan i iscrpljujući gerilski rat. Ako Francuska odluči ostati duže, to će dovesti do produbljenja sukoba i iscrpljivanja francuskih vojnih i ekonomskih potencijala, no ja u osnovi odbacujem takvu mogućnost i smatram da Francuska uopće nema takve namjere, prije će biti da francuska vlada planira na ove prostore dovesti jake lokalne vojne snage i vojne snage drugih afričkih država, da se, umjesto nje, bore protiv militanata, a to bi moglo gurnuti Mali u dugotrajan gerilski rat. Kao što Francusko prisustvo nije novost u Maliju, isto tako nije novost ni prisustvo separatističkih pokreta, kao što je Nacionalni pokret za oslobođenje Azavada (Azavad je nepriznata samoproglašena de facto suverena država na sjeverozapadu Afrike), koji na ovim prostorima datira još od vremena francuskog kolonijalizma. Prema tome, sukobi u Maliju imaju svoje historijske korjene, i koliko će trajati ovisi o zapadnim silama koje u Africi imaju svoje kolonijalne interese. Bog zna, ali sve su pretpostavke da bi ovaj rat mogao još dugo potrajati.

Almoslim: Vjerujete li da će francuska vojna invazija na sjeveru Malija, proizvesti određene političke i društvene učinke u Maliju i susjednim državama? Kakvo je vaše mišljenje o svemu tome?

Dr. Es-Suvejan: Francuska, kao bivša kolonijalna sila, ima negativan imidž u Africi. Poznato je da je povjest evropskog, samim time i francuskog, kolonijalizma, na Afričkom kontinentu usko povezana sa ropstvom, krijumčaranjem roblja u Evropu, pljačkom ekonomskih potencijala i instaliranjem domaćih poslušničkih vlasti, koje su isključivo radile u službi zapadnih interesa. Afričku javnost, kolonijalizam, asocira na sve te stvari. Sasvim sam siguran da će ova vojna operacija imati konkretne političke i društvene posljedice, odnosno da će proizvesti iste one učinke, koje je nekada davno proizveo kolonijalizam, samo u nešto sofisticiranijoj formi, a da će to s druge strane razotkriti pravo arogantno lice Zapada, koji je naučio da druge ljude, posebno one sa crnom kožom, gleda isključivo kao svoje robove, nižerazrednu vrstu i jeftinu radnu snagu. Bit ću krajanje precizan: Zapad na Afriku gleda kao na rezervni izvor dragocjenih resursa i tretira je svojim kolonijalnim protektoratom, i zato mislim da će afrički narodi, svi zajedno, ustati protiv novog kolonijalizma i braniti svoju krvavo stečenu slobodu.

Almoslim: Kakva je uloga SAD-a u Maliju? Da li bi se moglo reći da Amerika opstruira francuski vojni plan, preko naouružanih vojnih grupa u Azavadu, ili je to samo privid, a u suštini se radi o koordiniranom djelovanju ovih dviju zemalja?

Dr. Es-Suvejan: U prošlosti je Afrika bila područje na kojem su se preplitali i sukobljavali francuski i britanski interesi, dok je Amerika bila daleko od tih sukoba, međutim u novije vrijeme proširio se krug država-aspiranata na ovo područje i njegova prirodna i ekonomska bogatstva: s jedne strane imamo Francusku i Britaniju, s druge strane Ameriku, a opet s treće Kinu i Rusiju. Trenutno je situacija takva, da Rusija, Britanija i Francuska, imaju sve manje uticaja na konkretna politička i ekonomska dešavanja u ovom dijelu svijeta, a da Amerika i Kina dobivaju sve zapaženiju ulogu, i njihov uticaj iz dana u dan raste. Amerika, naravno nije sretna zbog postojanja oružanih grupa u pustinjskim područjima Malija, ne zbog toga što joj te grupe nisu potrebne i što ih ne može iskoristiti za svoje ciljeve, nego zbog činjenice da joj, nakon iscrpljujućeg afganistanskog i iračkog rata, nije potrebno otvaranje novih frontova, i zato mislim da Amerika sa simpatijama gleda na francusku vojnu invaziju u Maliju i da je uložila određeni diplomatski napor kako bi ovoj invaziji obezbjedila međunarodni legitimitet u UN-u, iako je Francuska zaobišla Vijeće sigurnosti i nije tražila njegovu dozvolu za izvođenje jedne ovakve složene operacije, istog onog Vijeća kojeg su, zajedno sa drugim velikim državama, formirali, navodno zbog čuvanja svjetskog mira i sigurnosti. Zbog toga je bilo važno da se u cjeli slučaj uključi Amerika i, kod UN-a, izdejstvuje kako takvo pravno pokriće za ovu, po svemu, nezakonitu vojnu akciju. Prema tome, nije isključeno da se ovdje radi o udruženim američko-franuskim interesima, iako se svaka od ovih država bori za svoj vlastiti uticaj na ovom području, ako ništa zajedničko im je to što se žele riješti naoružanih grupa, koje bi mogle ugroziti njihove ”afričke” planove.

Almoslim: Uvaženi šejh, vjerovatno ste primjetili da na posljednjem Samitu islamskih zemalja, nije uopće bilo riječi o progonu arapskog muslimanskog stanovništa u Maliju, i da Arapska liga, povodom toga, nije izdala nikakvo saopćenje u kojem bi bar osudila zločine nad njihovom arapskom braćom? Zašto je to tako?

Dr. Es-Suvejan: Arapska liga, zajedno sa srodnim međunarodnim organizacijama, na našu veliku žalost, nije uspjela rješiti nijedan jedini problem islamskog ummeta, nijednu krizu u regionu, a sada, na primjeru Malija, pokazuju totalnu slabost i neuspjeh. To je je jedna troma i neproduktivna organizacija koja je, okovana raznim okovima, političkim, ekonomskim, interesnim. Ona je nesposobna da bilo šta uradi, da napravi makar jedan ispravan korak u pravcu popravljanja pozicije arapskog i islamskog ummeta, sprječi bar jednu ljudsku katastrofu. Ništa bolje stanje nije ni kada je u pitanju Organizacija islamske saradnje (Munezzametu-t-te’avuni-l-islamijj), i druge manje ili veće organizacije, zato je moje mišljenje da u njih ne treba polagati nikakve nade, baš kao ni u međunarodne organizacije.

Almoslim: Da se ponovo vratimo pitanju Arapskog proljeća. Koliko je ono pomoglo Iranu da poveća svoj uticaj u regionu, ili je Arapsko proljeće, ipak, u određenom smislu, suzilo krug iranskom djelovanju?

Dr. Es-Suvejan: Najspecifičnija odlika ”iranskog projekta” u regionu je da iza njega stoji država, sa svojom vlastitom doktrinom i načelima, koje je sprema, svim silama, braniti i za čije ostvarenje je spremna žrtvovati ono najdragocjenije. Kako se ideja o revoluciji nalazi u samoj srži ovog projekta, Iranu se uopće nije nije bilo teško uklopiti u kontekst Arapskog proljeća, i pokušati ga iskoristiti za širenje svog uticaja u Arapskom svijetu. Iransko revolucionarno vođstvo, na samom početku Arapskog proljeća, kada je pokrenuta revolucija u Tunisu i Egiptu, izrazilo je, u više navrata, otvorenu podršku arapskim revolucionarima, međutim kada je, nakon toga, ”proljeće” pokucalo na vrata sirijskog režima, Iranci napuštaju svoj prvobitni stav i okreću se protiv revolucije, zapravo pokazuju svoje pravo, sektaško, lice. U početku su govorili o pravu arapskih naroda na slobodu i pravednu vlast, da bi samo koju godinu kasnije, stajući na stranu ”bratskog” Bešarovog režima, postali aktivni saučesnici u kršenju osnovnih ljudskih prava i brutalnih zločina nad nedužnim sirijskim narodom. Duboka involviranost iranskih vlasti u zločine u Iraku i Siriji, otklonula je sve nedoumice oko iranske uloge u Arapskom proljeću. Možda bi se naivne arapske mase i uhvatile u zamku iransko-hezbolahskih parola o ”svetoj borbi protiv cionističke države”, da se nije desila Sirija, ali nakon Sirije sve te parole su pale u vodu, i svima je postalo jasno ko je Iran i šta hoće. Iran je, na taj način, sam sebi suzio prostor djelovanja na arapskom tlu, ali i dalje ostaje činjenica da je to država koja ima svoj projekat, od kojeg nikad neće odustati, i sigurno je da će pokušati svoj projekat realizovati u nekoj drugoj muslimanskoj zemlji, recimo Jemenu, gdje djeluje jaka havsijska opozicija (el-havsijjun, političko-vjerska organizacija koja je dobila ima po osnivaču Husejnu el-Havsiju kojeg su 2004. ubile vladine snage).

Dr. Ahmed es-Suvejan, urednik islamskog magazina El-Bejan

Preveo i prilagodio: Semir Imamović

(SAFF)