Nakon njenog prodornog i mrkog pogleda i vašeg osjećaja krivice što je primoravate da radi svoj posao, predstavljate se i pitate uljudno da li možete dobiti uvjerenje za to i to…
„Što će vam to?“, brecne se teta.
Ponovo uljudno odgovarate.
„Ko vam je rek’o da to treba?“
Opet joj strpljivo objašnjavate neophodnost vašeg uvjerenja. Ona oprezno i nezgrapno jednom rukom hvata miša i pokušava naciljati neki Word dokument na radnoj površini gledajući preplašeno u monitor kao da će svakog časa eksplodirati. Drugom rukom pridržava naočale. Nakon tri neuspješna i četvrtog uspješnog dvostrukog klika zabija lice u ekran i usporenim pokretom skrola spisak tražeći vaše ime. Vi već dobijate želju da joj se ponudite da sami sjednete za računar, nađete svoje ime i isprintate šablonsko uvjerenje, ali ne znajući kakva bi bila reakcija stvorenja ispred vas, odustajete. Nakon tri minute skrolanja ljutito odgovara:
„Nema vas na spisku.“
Govorite joj da je to nemoguće jer ste prošli put bili na istom.
„Otiđite u sobu 14 kod Semije neka provjeri zašto vas nema na spisku.“
Vi kupite sa stola hrpu svoje papirologije koju ste malo prije ostavili i još uvijek raspoloženi krećete kod Semije smatrajući da soliter-teta samo ima loš dan. Hodate hodnikom zbunjeno tražeći po neoznačenim vratima sobu broj 14 i vašu Semiju. Shvatate da tako nećete daleko stići, pa idete na sreću i otvarate prva vrata. U zadimljenoj sobi sjedi još jedna teta. Ispred nje na stolu stoji čitav arsenal prljavih šalica, džezvi za kahvu i punih pepeljara, a iza nje ogromna gomila požutjelih papira koja tu stoji još od prije rata.
„Izvinite, trebam Semiju.“
„Šta će ti Semija.“
„Trebam je vezano za neko uvjerenje…“
„ Jesi ti Ševalov?“, gospođa će otresito.
Nelagodno odgovarate da niste.
„Zamjenila sam te…Semija je na kraju hodnika, al’ mislim da je izašla negdje da džabe ne čekaš.“
Odlazite do Semijine kancelarije i uviđate da je teta broj dva bila u pravu. Semija nije tu. Pitate tetu broj tri koja sjedi do nje i sluša tranzistor, a ona vam odgovara da je Semija otišla na zelenu pijacu u podmiru i da navratite sutra. Objašnjavate joj da vam se žuri i da nemate puno vremena, na šta ona ljutito odgovara da vam ne može pomoći jer ne zna lozinku za Semijin računar i da ima svog posla preko glave. Polahko shvatate da je današnja bitka izgubljena, ali da rat još traje, pa napuštate zgradu i vraćate se sutradan ujutro.
Sutradan ulazite ponovo i zatičete svoju Semiju kako popravlja šminku okrenuta prozoru. Na monitoru vidite otvoren recept za kiflice sa kajmakom, vjerovatno plan za današnji ručak. Nakašljete se, pozdravite i objasnite razlog svog dolaska.
„Rekla sam joj da mi vas ne šalje“, nervozno će Semija. „Od svog svog posla moram i njene spiskove pratiti. Reci joj neka pogleda spisak od ove godine, ne od prošle.“
Već pomalo izrevoltirani ostavljate Semiju da gunđa i vraćate se kod soliter-tete i prenosite informaciju.
„Treba ti potvrda iz Porezne, Doma zdravlja, sa Biroa i iz Socijalnog, donesi mi i i Uvjerenje o državljanstvu. Onda ćemo napraviti uvjerenje.“
Vama je nejasno zašto vam jučer to nije rekla da ne dolazite dvaput. Govorite joj da ste prije desetak dana već vadili isto uvjerenje i da ste donosili svu dokumentaciju. Teta odgovara da ne zna ništa o tome jer je bila na godišnjem i da ako hoćete uvjerenje morate donijetu svu dokumentaciju. Vama već polahko kipi jer vam se opet smiješi novi trošak i cijelodnevno vozikanje po gradu, pa skrivajući bijes napuštate kancelariju koja vas podsjeća na katakombu i izlazite na dnevnu svjetlost. Ostatak dana provodite u obilasku kancelarija i ustanova u pokušaju da sakupite svu papirologiju potrebnu soliter-teti i priznajete u sebi da je i današnja bitka izgubljena.
Treći dan dolazite ponovo, a teta vas umjesto pozdrava dočekuje sa pežorativnim:
„Opet ti.“
Pravite se da niste čuli. Ostavljate joj sve papire na stol, a ona ih nevoljko lista i podcjenjivački čita. Nakon par minuta odlaže ih i govori da navratite za par sati, a najbolje sutra jer ona ima puno posla i treba joj vremena da napravi uvjerenje. Odgovarate da vam se žuri i da ćete navratiti kasnije. Napola sretni napuštate opet zgradu i odlazite na doručak i kahvu čekajući vaše uvjerenje.
Vraćate se u zakazano vrijeme i zatičete soliter-tetu kako zamišljeno stoji i gleda kroz prozor kancelarije. Pitate je li sve u redu, na šta ona odgovara da je štampač u kvaru i da vam ne može danas završiti uvjerenje jer majstoru se žena porodila pa nije tu. Vi joj očajni govorite da je sutra posljednji rok za slanje vašeg uvjerenja na šta teta iznervirano odgovara da ona nema s tim ništa i da samo radi svoj posao. Uviđate da ćete i danas morati položiti oružje i rezignirani odlazite kući.
Četvrti i posljednji dan roka bezvoljno dolazite vašoj teti koja preturajući nešto traži u svojoj torbi i vraća desetak kozmetičkih i higijenskih rekvizita u nju.
„Gotovo je Uvjerenje. Idi još uplati taksu, pa dođi opet“, nezainteresirano će teta pokazujući glavom u pravcu papira na stolu.
Vi ne možete da vjerujete da vas od vašeg papira dijeli još samo tričavih pet maraka. Puni elana odlazite izvršiti uplatu, vraćate se nazad u kancelariju i uzimate papir koji kao da zrači nekom posebnom svjetlošću.
„Nek’ sam se i tebe riješila“, komentariše teta vaš izlazak iz prostorije.
Veseli i ozarenog lica silazite niz stepenište i bacate pogled na svoje uvjerenje. Kako ga čitate tako vam se i lice pretvara u bolnu grimasu kada shvatite da je teta pogriješila i napravila uvjerenje na nečije drugo ime.
Gužvate papir i konačno priznajete sebi da je rat definitvno izgubljen i da je aždaha zvana BiH birokratija ipak nepobjediva.
Nermin Spahić
(nasevijesti.com)