Gaza: Priče koje dođu poslije
IslamBosna.ba-Suze su se pojavile u njenim očima kada je počela da priča. Maisa (Maysa), jedna od mojih najboljih prijateljica na fakultetu, živjela je nekoliko metara od Ureda premijera u Gazzi (5-10m). Ured je sravnjen sa zemljom četvrtog dana zadnje izraelske ofanzive na grad. Okupljeni oko nje u jednoj od soba na fakultetu, dvojica studenata i ja slušali smo Maisu dok je, iako prilično nevoljko, govorila o tome šta se desilo u subotu tog 17. novembra 2012. godine.
Pričala nam je da je bila zora, oko pet sati ujutro. Njen otac i dva mlađa brata su se molili u obližnjoj džamiji, preko puta njene kuće. Maisa i njena mama su bile same kod kuće. Ona je samo završila sa uzimanjem abdesta kada je izraelski F-16 počeo sa gađanjem Ureda, zakucavši je za pod. Pored nje je ležala njena majka, koja je isto pala na pod kada je počelo bombardovanje.
“A onda smo začuli drugi zračni napad. Moja mama i ja smo još uvijek bile na zemlji. Treći napad…četvrti…Nisam ni sumnjala da ćemo umrijeti. Obje smo zatvorile svoje oči. Počele smo plakati. Zagrlile smo jedna drugu, tako čvrsto. A onda je došao peti napad. Bio je to posljednji. Htjeli su da budu sigurni da su Ured sravnili sa zemljom. Djelići stakla i cigle su još uvijek padali na moja leđe, grebući moju košulju, probijajući moju kožu. Nije me tada boljelo. Bila sam gluha. Mama je pokušavala da me pokrije svojim tijelom. Ona me je zagrlila ponovo. Zagrlila me tako čvrsto.”
I dok je ona pričala, ja sam se pokušavala da se koncentriram na njenu priču i da bilježim koliko sam mogla. Suze su počele teći niz njene obraze. Nas troje smo bili na ivici plača. Gazza je tako mala i svi ljudi dijele istu bol, iako sa različitim intenzitetom. Maisa je bila dovoljno hrabra da priča ono što se ne može ispričati. Bila je dovoljno hrabra da priča o strahu, užasu i smrti.
Kroz historiju tipični cionistički okupatori su vidjeli Palestince kao neku vrstu podljudi koji imaju averziju prema životu i žudnju za smrti. Kolonizatori su se potrudili svim snagama da kolonizirani izgledaju tako bizarno, trudili su se prikazati našu ustrajnost kao neustrašivost i ravnodušnost prema neposrednoj opasnosti. Oni su izvrnuli koncept šehadeta (žrtvovanja života za vjeru), opisujući ga kao nešto što mi želimo bez nekog specifičnog razloga, a ne kao otpor protiv njihove ubilačke mašine, ne kao nešto sa čime moramo živjeti i što su oni svojom brutalnošću izazvali.
Bilježila sam njene riječi. Dok je Maisa sipala sebi malo vode, moj drugi prijatelj ju je upitao da li je razmišljala da napusti svoju kuću ranije, pošto je zgrada Ureda premijera, koja se nalazi u blizini kuće, bila očigledna izraelska meta. Iako bolan, njen odgovor nas nije iznenadio:” A gdje očekujete da idemo? Jedino mjesto na koje možemo da idemo jeste kuća mojih nane i dede u Refahu, ali ni tamo nije sigurnije. U Refahu četiri čovjeka su ubijena istog dana. Četiri čovjeka.” Naravno nije bilo sjedišta Hamasa u Refahu. Bez obzira na to Izrael je bombardovao nekoliko mjesta tamo, uključujući civilne oblasti i jednog čovjeka na motociklu.
Prošle su tri sedmice otkako je objavljen prekid vatre u Egiptu. Maisa se još uvijek trza na lupu vrata, misleći da izraelske bombe padaju. Ona još uvijek spava u dnevnoj sobi zbog toga što je njena soba uništena. Zid u sobi njenih roditelja je oštećen, i soba je djelomično otvorena prema ulici. Njen otac je ovu kuću napravio tek prije dvije godine. Još uvijek nije isplatio sve dugove za izgradnju kuće, tako da je ovaj novi trošak izazvan izraelskim bombardovanjem još teži.
Maisa ima još jednu priču. Uprkos užasa kojeg je proživjela u tih nekoliko minuta bombardovanja i koji je progoni otada, ona sebe smatra relativno “privilegovanom”. Još uvijek je živa, za razliku od 172 ljudi (uglavnom civila) koje je Izrael ubio u tih osam dana; njena kuća još uvijek ima temelje, za razliku od desetina kuća koje su pretvorene u ruševine. I ja sam vidjela izraelski teror. Vidjela sam lica starih kako žale svoje unuke. Vidjela sam osmjehe palestinske djece dok se vraćaju u svoje škole, oštećenim cestama, još odlučniji da uče. Vidjela sam suze čovjeka, koji sjedi na onome što je ostalo od njegove kuće,skrivajući svoj strah od nepoznatog. Vidjela sam kletve ranjenih i osakaćenih. Vidjela sam svoje traumatizirane prijatelje, sa prestrašenim očima i drhtavim rukama.
Nastaviti živjeti nakon tako čestih napada nikada nije lahak zadatak. Vratiti se u školu odmah nakon ofanzive je čisto mučenje, makar za mene. Blijeda lica. Priče koje prijatelji pričaju. Lažni osmjesi i iscrpljenost. Ali kroz ove uporne pokušaje da se živi shvatam koliko je moj narod jak. Kroz Maisin povratak u školu, njen razgovor o knjigama i istovremeno sanjanje o slobodnoj Palestini mislim da je naš pravedni cilj čvršći nego ikada. Nekoliko minuta nakon što nam je ispričala svoju priču i svoje iskustvo moja prijateljica Maisa je počela da diskutiramo o “Odi zapadnom vjetru” od Persi Šeli (Percy Shelley- Ode to the West Wind), poemi koju smo učili ovaj semestar. I dok mi je recitirala poemu, nije mogla a da se ne posjeti na lahku kišu ovih dana, nadajući se da će ona isprati sav bol koji nam Izrael nastavlja nanositi i moliti se da će pomoći onima koji su izgubili voljene, da preživimo, da damo otpor- i da ponovo ustanemo.
Piše: Sarah Ali
Izvor: Uruk.net
Preveo i prilagodio: Denis Rizvić
