Držao nas je nijjet da idemo braniti Bosnu i Hercegovinu

 Iako se radi o relativno mladom imamu, njegova smjelost i hrabrost u mladosti, radni rezultati u godinama njegove zrelosti i ataci na njegovu ličnost, pogotovo u zadnje vrijeme, bili su dobar povod za razgovor s njim. Prije pitanja i odgovora koji će najbolje razotkriti većinu Nihadovih crta a koje odslikavaju njegovu angažiranost i društvenost, na molbu da se predstavi cijenjenim čitaocima Preporoda o sebi je rekao: »Rođen sam 31. 08. 1973. godine u Bihaću, gdje sam završio osnovnu školu, a Gazi Husrevbegovu medresu sam završio 1992. godine, pred početak agresije na našu zemlju. Na IPA u Bihaću diplomirao sam 2005. godine, a 2009. na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću. Radim kao imam na području Medžlisa IZ-e Bihać u prigradskom džema’atu Muslići-Kamenica od početka 1996. godine do danas. U mandatnom periodu 2002-2006. godina obavljao sam dužnost predsjednika Medžlisa IZ-e Bihać, gdje sam od početka ove godine ponovo član Izvršnog odbora. Oženjen sam i otac troje djece.

Put smrti i put bez povratka

Nihad ef., želeći da o sebi kažeš najkraće, preskočio si vrlo bitan detalj iz svoga života. Naime, agresija na Bosnu i Hercegovinu te je zatekla u Podveležju kod Mostara, kada si kao učenik četvrtog razreda Gazi Husrevbegove medrese bio na ramazanskoj praksi. Šta je prevagnulo, tada si bio mladić, da u presudnom vremenu za opstojnost svoje države, umjesto slobode, koje si se bio domogao po dolasku u Zagreb, odabereš teži put, povratak u svoj rodni kraj i to kroz neprijateljsku teritoriju.

Istina je da sam se uspio, nakon četiri ratna mjeseca provedena u Mostaru, prebaciti u Zagreb. Tamo sam se sastao sa ocem, koji je htio da idem u Njemačku kod njega, gdje je radio još od prije rata. Ne znam da li je u meni prevagnuo krajiški inat ili mladalački hir. Bio sam dosljedan da se, uz Božiju pomoć, vratim u Bihać, bez obzira na žrtvu. Svaka druga varijanta, tako mi se činilo, kao da bi govorila o ostavljanju svoga naroda na cjedilu i o mom kukavičluku. Pobjegao sam od oca, među dobrovoljce, koji su se u blizini Jastrebarskog nedaleko od Zagreba, iskupljali i pripremali da krenu u pomoć Bosanskoj krajini. Sve su to bili Krajišnici koji su radili širom Zapada. Na postrojavanju pred sam polazak, gdje nas je bilo 621, rečeno nam je da ćemo se vratiti na polazište ako budemo otkriveni do pola puta, a od pola, ko živ, ko mrtav, nema povratka. Svako od nas je morao sa sobom ponijeti najmajne 350 kom. municije, oružje, nekoliko bombi, lijekove, pet litara vode i nešto hrane za put. Dvadeset šestog augusta 1992. godine prvo smo autobusima prevezeni negdje u blizinu Karlovca, kako se sjećam mjesto se zvalo Kamenica. Bila je velika vrućina, a pred nama dalek, naporan i krajnje neizvjestan put. Što je najgore, cijela maršruta bila je pod kontrolom četnika tzv. SAO Krajine. Naša odluka bila je jača od toga, držao nas je nijjet da idemo braniti Bosnu.

Kada smo krenuli, a i prije toga, znali smo da je to jako opasan poduhvat. Međutim, tokom puta se ispostavilo da je on mnogo zahtjevniji nego što smo mogli zamisliti. Osim neprijateljske vojske najveća poteškoća je bilo što smo tokom cijelog puta išli bezvodnim područjem i u vrijeme kada su temperature bile izrazito visoke. Ni brojne zasjede, ni helikopterska proganjanja, ni glad, nisu nam bili problematični koliko žeđ, koja nas je počela pratiti skoro od samog početka, nakon što smo za kratko vrijeme potrošili rezerve vode. Mislim da se može reći da je to bio put smrti i put bez povratka. Put na kojem se isisavala vlaga iz truleži u nekoj šupljoj kladi i pila vlastita mokraća da bi se preživjelo. Ginulo se i umiralo. Neprijatelj nas nije puštao na miru. Napadao nas je povremeno, najčešće iz zasjede, i uvijek je bilo gubitaka, ranjenih, zarobljenih i poginulih. Prevelika žeđ je uzrokovala iznemoglost, halucinacije kod nekih a i poneko samoubistvo. „Ubila“ je desetke ljudi. Odbacivalo se sve što se činilo teško, rančevi, naoružanje, čizme s nogu, municija, pa čak i satovi s ruku. Ljudi su jedva nosili sami sebe. Umjesto klanjanja dženaza, mrtvima bi se samo proučila Fatiha i nastavljalo se dalje. Poslije četverodnevnog tumaranja, koje se činilo kao vječnost, i borbe sa raznim nedaćama, kada smo saznali da smo blizu naše teritorije, plakali smo, grlili se i veselili. Na zadnjem postrojavanju, pred susret s našom vojskom, bilans nestalih i mrtvih bio je 133. Ta činjenica dovoljno govori kroz kakve smo strahote prošli.

Koliko si ponosan što si ratne 1992. godine sa herojima Bosanske krajine došao u Bihać sa ciljem da pomogneš svoj narod i državu?

Život je prolazan a djela ovakvog karaktera su, ako Bog da, vječna. Hvala Allahu da sam tada bio u skupini hrabrih Krajišnika koje ništa nije moglo pokolebati u odluci da se vrate svome zavičaju da ga brane od agresora. Sigurno bih uvijek žalio da sam izostao. Bilo je preteško, život je visio o koncu ali je zato ostalo u meni neizmjerno zadovoljstvo. Molim Allaha da poginulima podari šehidske deredže a preživjelim stepene gazija.

Isplativ je jedino ozbiljan i kvalitetan rad

Tokom petnaestogodišnjeg rada nastojao si u svom džema’atu da budeš predan svom poslu. Takva opredijeljenost bila je plodonosna. Za proteklu mektepsku godinu izabran si za najboljeg muallima bihaćkog medžlisa. Šta ti to priznanje znači i kako se do njega stiže?

Imam, hatib i muallim časno je zvanje i poziv. Koliko god časno, možda još više odgovorno. Mi, koji se time bavimo, trebalo bi da smo svjesni toga. Imamsko-hatibsku i muallimsku dužnost obavljam već petnaestu godinu. Smatram da biti muallim u mektebu je na prvom mjestu u poslu jednog imama. Svjestan sam toga i nastojim na tom zadatku biti krajnje odgovoran. Znam da je isplativ jedino ozbiljan i kvalitetan rad. On traži maksimalno zalaganje, mnogo truda, dosta strpljivosti a i ljubavi. Takvim pristupom vjerskoj pouci sa učenicima već nekoliko godina postižem pojedinačne i ekipne rezultate na nivou medžlisa, muftijstva i Rijaseta IZ-e. Na osnovu toga mi je i dodijeljeno priznanje kao najboljem muallimu bihaćkog medžlisa u protekloj godini. Ono je jedan među pokazateljima da je moj način rada dobar kao što je i osnova njegovoj daljnjoj dogradnji i većoj efikasnosti.

Kako je raditi sa učenicima u vremenu kada je većinom sve devalvirano, kada se slabije poštuje stariji, učitelj, nastavnik, muallim?

Učenici koji dolaze u mekteb, uglavnom su od roditelja koji žele da njihova djeca steknu vjersko obrazovanje a i odgoj. U direktnoj komunikaciji s roditeljima, kroz hutbe i druge prigode, nastojim biti otvoren govoreći o njihovoj velikoj odgovornosti za djecu pred Uzvišenim Allahom. Što se tiče učenika, s njima uspijevam uspostaviti prijateljski odnos koji je dobar osnov zajedničkom uspjehu. Prijateljska atmosfera ne znači neozbiljnost. Naprotiv, znači prihvatljivu komunikaciju i izvršavanje postavljenih zadataka. Osim toga, među učenicima razvijam takmičarski duh, jer i on doprinosi dobrim rezultatima. Hvala Bogu, zadovoljan sam, što ne znači da ne treba raditi da bude još bolje.

Na dodjeli priznanja za najboljeg muallima, kojeg ti je, na dan početka nove 1431. hidžretske godine, 17.12.2009. u džamiji tvoga džema’ata, uručio bihaćki muftija Hasan ef. Makić, u prisustvu predsjednika IO Medžlisa Akaid ef. Boje, glavnog imama Mensur ef. Ćehića, tvojih kolega i džematlija, primio si i priznanje od svršenika vjerske pouke za odrasle. Kako je raditi sa odraslim i da li su to projekti vrijedni pažnje?

Sasvim razumljivo, rad sa odraslima je ipak nešto drukčiji nego rad sa djecom. Oni su potpuno svjesni cilja, pokazuju više zrelog interesovanja i spremni su da uče. Rad s njima je lakši iz više razloga. Oni bez ikakvih pritisaka hoće da nauče ono što im je promaklo u djetinjstvu, žele duhovno jačanje i saznanje o pravilnom izvršavanju vjerskih dužnosti. Znaju da im je nagrada kod Uzvišenog za uloženi trud neizostavna. Iniciranje i realiziranje ovakvih aktivnosti je produktivno a i potrebno. Drago mi je da uz redovan vid mektepskog obrazovanja radim i sa odraslim. Nedavno sam završio rad sa jednom grupom vjerske pouke za odrasle a već radim sa drugom koja broji deset polaznika različite starosne dobi koji namjeravaju da poslije arapskog pisma ovladaju i učenjem Kur’ana.

Kvalitetan i zapažen rad muallima mogao bi i trebao biti više cijenjen

U Islamskoj zajednici radiš dovoljno dugo da oslanjajući se na iskustvo kažeš koliko IZ cijeni rad muallima i da li dovoljno podstiče muallima da bude aktivniji u svom časnom pozivu?

Da budem iskren, smatram da bi kvalitetan i zapažen rad muallima mogao i trebao biti više cijenjen od samog džema’ata pa dalje. Ipak, mora se priznati da se iz godine u godinu to poboljšava. Ustanovljenje izbora najboljeg muallima jedan od tih pomaka. Prije nekoliko godina izbor se vršio i na nivou muftijstava i Rijaseta što je bilo jako progresivno. Ne znam zašto se s tim stalo jer je to bio dobar poticaj imamima da bolje rade i da se takmiče na tom polju.

Bio si predsjednik IO MIZ-e u Bihaću jedan mandat, od 2002. do 2006. godine. Šta si u tom periodu iskusio i da li je imamu zahvalno da se volonterski bavi i tim poslom?

Nakon redovnih izbora u IZ-e 2002. godine jednoglasno sam izabran za predsjednika IO medžlisa u izuzetno teškoj situaciji, koja se vremenom stabilizirala. Od projekata koji su obilježili moj mandatni period s ponosom ističem kupovinu poslovnog prostora za potrebe medžlisa u najužem centru grada veličine 124 m2 za cca 350.000,00 KM. Hvala Bogu, uspjeli smo kupiti vrlo atraktivan poslovni prostor mada smo imali jake konkurente među poznatim poduzetnicima ovog područja. Kolika je vrijednost objekta govori činjenica da su Medžlisu i nakon dvije godine pristizale ponude od zainteresiranih subjekata za prostor i cifre su sezale do nevjerovatnih milion maraka. Sada se te prostorije iznajmljuju za izuzetno privlačnu mjesečnu nadoknadu koja dobro dođe Medžlisu za njegovo funkcionisanje. Drugo čime se ponosim, a zbog čega sam mnogo pretrpio u protekle dvije godine, hvala Bogu izdržalo se, je zaživljavanje ideje ratnog ministra inostranih poslova i bosanskog šehida rahmetli dr. Irfana Ljubijankića o izgradnji gradske džamije u Bihaću. Formiranjem inicijativnog odbora, prikupljanjem sredstava i kupovinom zemljišta stekli su se uslovi za izgradnju dugo očekivane gradske džamije, koja je od samog početka imala svoje protivnike, nažalost čak i u samoj zajednici.

Da li su zadnji napadi na tebe lične prirode, imaju li veze sa realizacijom projekta gradske džamije ili su refleksija prisutne netrpeljivosti, uopće, prema IZ-i?

I jedno i drugo i treće. Smatram da su se ovdje poklopili interesi određenih osoba sa lokalnog nivoa iz zajednice i van nje sa interesima određenih medijskih kuća. Svjestan sam da je hajka, koja je usmjerena prema meni, jedna u nizu karika netrpeljivosti prema IZ-i i njenom rukovodstvu.

I pitanje za kraj. Profesija imama, hatiba i muallima nije jednostavna i na nju se gleda kroz različite prizme. Kako je ti vidiš?

Imami su nasljednici Božijih poslanika na zemlji u tumačenju vjere i to je sasvim dovoljno reći kada se govori o ljepoti, veličini i odgovornosti posla kojim se bavim. Hvala Allahu, dž.š., a i mojim roditeljima koji su mi pomogli da odaberem ovu časnu profesiju za svoj životni put.

Preporod