Dvojica bijelih policajaca uspjeli su da izvuku priznanje od gospodina Stinija za samo sat vremena, iza zatvorenih vrata. Bio je to jedini dokaz ponuđen na ovom suđenju, suđenju koje se odigralo u jednom danu i trajalo je samo 2,5 sati. Prisustvovalo mu je 1500 ljudi, sve bijelci. Crncima nije bio dozvoljen ulazak u sudnicu. Gospodin Stini, čija je porodica protjerana iz gradića, na sudu je bio sam. Odbrana nije ponudila nijedan dokaz ispred svoga klijenta, niti je tražila psihijatrijsku procjenu branjenika. Osuđujuća presuda donešena je nakon samo 10 minuta vijećanja porote, sastavljene od bijelih, muških članova. Nijedna preporuka za milost nije dana. Da je advokat gospodina Stinija uložio makar prigovor, smrtna presuda bi automatski bila odgođena za najmanje godinu dana. Ali ovo je bilo nemoguće zbog činjenice da gospodin Stini nije vidio svoga advokata od trenutka kada je napustio sudnicu. Još gore, njegov advokat nikada nije razgovarao ni sa jednim članom porodice čovjeka kojeg je branio, niti ih je makar upoznao da imaju pravo žalbe na smrtnu kaznu. Samo 81 dan nakon hapšenja, 16. juna 1944. godine, gospodin Stini će ući u salu za pogubljenja.
Postoji još jedan tragični dio ove ionako tragične priče. Gospodin Džorž Džunius Stini Jr. imao je samo 14 godina kada je pogubljen. On je bio najmlađa osoba koja je (legalno) pogubljena u SAD-u u XX stoljeću. Premalen za svoju dob, težak samo 43 kg i visok samo 1,5m, bilo je vrlo teško izvršiti smrtnu kaznu nad njim. Ali je ipak izvršena. Njegovo malo tijelo je podignuto sa knjigama ispod da bi pravilno mogao sjesti na električnu stolicu (dizajneri električne stolice su nemarno predvidjeli da će možda jednog dana njihov izum biti iskorišten da se na njemu pogubi malo dijete), te da bi jedna elektroda mogla biti prikopčana na njegovu desnu nogu.
Jedan od komentatora izvijestio je da Džordž nije rekao ništa dok se maska spuštala na njegovo lice. Ali nakon što je prvih 2400 volti prošlo kroz malo dječakovo tijelo „smrtonosna maska je skliznula sa njegovog lica, i njegove oči su bile širom otvorene kada su dva dodatna udara od 1200 i 500 volti uslijedila.“ Džordžova glava „ se podigla i maska je pala sa njegovog lica… (vidjeli smo)i slinu i sve ono što je izišlo iz njegovih usta i suze iz njegovih očiju.“
Guverner Olin Džonson primio je stotine pisama i telegrama u kojima se traži milost za dječaka. Ali sa izborima koji su se trebali održati u junu, guverner nijje namjeravao dati pomilovanje. Jedan telegram uporedio je egzekuciju dječaka sa nečim što bi uradio Adolf Hitler. Oštra i gorka optužba uzevši u obzir da su američke trupe deset dana ranije izvršile invaziju na obale Normandije, u invaziji dana D, da bi oslobodili Francusku od nacističke okupacije i terora. Samo tog dana 9000 savezničkih vojnika je poginulo ili ranjeno boreći se protiv Nijemaca.
Može se raspravljati o tome da li je pogubljenje 14- godišnjeg djeteta bila socijalna anomalija prošlih vremena. Izoliran slučaj. Odbojni događaj iz perioda kada je Amerika patila od rasnog i socijalnog nemara. Sigurno, kao društvo, SAD je napredovalo daleko od tih dana kada se toleriralo da država vrši smaknuća djece, zar ne?
Dva pilota sjede u klimatiziranoj sobi bez prozora u Nju Meksiku. Ispred njih 14 monitora i nekoliko tastatura. Oni upravljaju bespilotnim letjelicama „Predator“ koji su udaljeni 10.000 km i lijeno kruže iznad Afganistana. Posmatraju ruševnu kuću, napravljenu od blata, i dobijaju naredbu da ispale projektil „Hellfire“ na metu. Sekundu prije udara projektila, malo dijete izlazi iz jednog od uglova kuće. Bljesak na kontrolnom ekranu potvrđuje udar projektila i eksploziju, dijelovi građevine se ruše i dijete nestaje.
„Da li smo upravo ubili dijete“, kopilot upita pilota.
„Da, pretpostavljam da se radi o djetetu,“ odgovora pilot. Traže potvrdu da li je napad projektilom izvršen na metu u kojoj je bilo dijete. „ Ne. To je bio pas,“ dobiju odgovor od anonimne osobe iz komandnog centra. Piloti vraćaju video napada koji se upravo desio. Pas na dvije noge?
Jedan od tih pilota nije više u Zračnim snagama, odbivši da obnovi svoj ugovor nakon njegovog isteka. Nakon 6000 sati leta i 6 godina vojne službe on kaže:“ Vidio sam muškarce, žene i djecu kako umiru. Nikad nisam mislio da ću ubiti toliko ljudi. Ustvari- mislio sam da nikoga neću ubiti.“ Otada mu je dijagnosticiran PTSP od strane doktora Odjela za boračka pitanja (Veteran Affairs- VA). I dok se gore navedeni incident može smatrati kao “nesreća”, izgleda da je ciljano ubistvo djece sada prihvatljivo u američkoj vojnoj politici.
Potpukovnik Marion „Ced“ Karington, komandant 1. Bataljona, 508 padobransko pješadijske pukovnije tvrdi:“ To nekako proširuje naš djelokrug. Osim traženja muškaraca vojne dobi, sada je tu uključeno traganje za djecom sa potencijalnom neprijateljskom namjerom.“ I dok potpukovnik ne obrazlaže koja su pravila djelovanja kada se susretnu djeca koja su potencijalni vojnici, umirujuće nam govori da on savjetuje vojnicima kojima je nadređeni da budu „hrabro suzdržani“.
Izgleda da je nedostajalo „hrabre suzdržanosti“ 14. oktobra 2012. godine kada su američki marinci koji djelujuju u provinciji Helmand zatražili, zračni napad na „tajnovite osobe“ koje su navodno bile u procesu postavljanja improvizorane eksplozivne naprave (IED). „Tajnovite osobe“ ubijene u napadu, kako se kasnije uspostavilo, bilo je troje djece starih 12, 10 i 8 godina. ISAF, dio NATO snaga koji nominalno komanduje ovim ratom (naravno u realnosti SAD su glavne) izjavili su da su možda „slučajno ubili troje nedužne afganistanske djece“. Članovi porodica izjavili su da su djecu poslali da skupljaju đubre, koje se koristi kao gorivo (za vatru i grijanje).
Vjeruje se da je prvi američki rat u Iraku, te sankcije povezane sa njim, imao za rezultat smrt preko pola miliona iračke djece. Za drugi američki rat u Iraku se vjeruje da je uzrokovao smrt preko 600.000 Iračana (većina starosti između 14 i 66 godina). Američki ciljani napadi bespilotnim letjelicama u pograničnim, plemenskim, područjima između Afganistana i Pakistana su, prema izvještajima ,ubili između 474-881 ljudi, uključujući 176 djece. Da se ovo desilo kao rezultat akcija Kine, Rusije, Irana ili bilo koje druge zemlje na planeti, mi bi mogli jasno da vidimo o čemu se ustvari radi. Da se radi o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti u najgorem obliku. Mi bi također vidjeli da su ovo djela i akcije društva koje je u moralnom opadanju. Zašto je nemoguće za veliku većinu Amerikanaca da to uvide zaista je neshvatljivo.
Piše: Tom McNamara je profesor na Rennes School of Business, Francuska, and a gostujući predavač Na France National Military Academy u Saint-Cyr, Coëtquidan, France.
Izvor: Counterpunch.org
Prevod i obrada: Denis Rizvić