Njena mala djevojčica borila se za dah. Njen mali stomačić se teško podizao i brzo spuštao. Ona je imala složenu urođenu srčanu manu, kao toliko mnogo beba rođenih ovdje u Faludži, prašnjavom, razrušenom gradu zapadno od Bagdada, u kojem se trenutno dešava dramatičan porast urođenih mana i pobačaja. Žena u roza haljini gledala je sa ogromnom ljubavi svoju bebu, bodreći je, želeći da živi, da udahne još jedan dah. Njene velike smeđe oči nisu bile ljute, više preplavljene emocijama, prepune nevinosti- i pitanja. Vidjela sam bebine oči- gledale su prema Majci, onako nevine.
Spustila sam svoju torbu od kamere na pod i samo ostala stojeći, dijeleći taj sveti, bolni prostor između života i smrti, između ljubavi, žudnje i tuge, i pitanja, toliko mnogo pitanja. Zašto se ovo dešava svakodnevno u porodilištu bolnice u Faludži? Šta je to uzrokovalo višestruko povećanje urođenih mana od 2000. godine? Zašto je došlo do dramatičnog povećanja pobačaja i mrtvorođenih beba? Dan prije ja sam vidjela novorođenče sa krvavom, svježom rupom u leđima- klasični slučaj spina bifida (urođena deformacija kičmenog stuba), još jedna uobičajena stvar u Faludži zajedno sa oštećenjima mozga, kičme, neformiranih udova i zečijih usana.
Drugog dana hodala sam grobljem u Faludži koje je preplavljeno malim, neobilježenim „dječijim“ mezarima, i stajala sam sa Marwan i Baširom, mladim, zdravim bračnim parom, na mezaru njihove bebe Muhammeda, koji je živio samo pet minuta poslije rođenja. On je bio njihova četvrta beba koja je umrla. Neće više pokušavati. Medicinska preporuka od strane ginekologa za žene Faludže je jednostavna: „samo prestanite“. Prestanite zatrudnjiivati zbog toga što je vjerovatno da nećete roditi zdravu bebu. Ove riječi nose strahovite implikacije: grad od oko 300.000 stanovnika sa generacijama mladih žena koje možda nikada neće biti majke; i generacije onih koji neće živjeti, ili će živjeti, ali nikada neće biti zdravi.
Četiri nove studije o zdravstvenoj krizi u Faludži pojavile su se u zadnja tri mjeseca. Studije sugeriraju da beba žene u roza haljini umire od rana iz rata kojeg nikad nije vidjela. Ova epidemija je naslijeđe toksičnog oružja koje je zatrovalo zajednicu nakon žestokih napada američkih snaga 2004. godine. Današnji ratovi su ratovi u gradovima: oni ulaze u naša susjedstva, ulice i kuće. I obilježje modernih oružja znači da današnji ratovi ne prestaju kada utihne oružje.
Nedavna studija objavljena u „Bulletin of Environmental Contamination and Toxicology“ pod nazivom „Kontaminacija metalima i epidemija urođenih mana u iračkim gradovima“ ispituje porast urođenih mana u Faludži i Basri, drugom iračkom gradu u kojem su se vodile žestoke borbe. Studija je otkrila da je u Faludži u periodu 2007-2010. godine više od pola novorođene djece rođeno sa nekom urođenom manom. Prije opsade grada ta brojka je iznosila jedno od deset djece.
Više od 45% svih trudnoća završilo je pobačajem u dvije godine poslije 2004. godine, što je ogromno povećanje u odnosu na 10% prije napada. Između 2007 i 2010. godine svaka šesta trudnoća završavala je pobačajem. Studija nudi dokaze o širokoj izloženosti teškim metalima poput olova i merkurija, metalima koji se nalaze u bombama, tenkovskim granatama i mecima, kao mogućem uzroku.
Povećanje broja urođenih mana u Faludži i Basri često se povezuje sa još jednim teškim metalom- osiromašenim uranijumom, koji se koristi u konvencionalnim oružjima zbog svojih penetrirajućih sposobnosti. Nekoliko studija izvršenih u Iraku našle su dokaze o prisutnosti uranijuma u lokalnom okruženju i u pacijentima, te su ga identifikovale kao mogućeg uzročnika, ali je potrebno još istraživanja. Oko 400.000 kg osiromašenog uranijuma je bačeno na Irak od 1991. godine. Osiromašeni uranijum je radioaktivan i hemijski toksičan. Dugotrajni učinak na civile zbog izloženosti nije dovoljno istražen. Vojska ga smatra opasnim i koristi ga uz ekstremno stroge mjere zaštite. On je obilježen kao “Agent Orange” današnjice.
Sa mnogim nesigurnostima koje okružuju upotrebu oružja koje sadrži osiromašeni uranijum i njegovo dugoročno dejstvo preventiva i predostrožnost je očigledno vrlo potrebna. Ta predostrožnost je srce rezolucije koji je donio Prvi komitet UN-a. U rezoluciji se pozivaju države da preduzmu sve mjere predostrožnosti i zahtijeva se veća transparentnost korisnika oružja sa osiromašenim uranijumom- jednostavno da objave u kojim oblastima se oružje koristi ili se koristilo tako da su pogođene zajednice svjesne toga. Radi se o civilima i njihovoj zaštiti, jer se oni nalaze u samom središtu urbanog ratovanja, uhvaćeni su u sredini i na kraju ostavljani da se nose sa dugoročnom kontaminacijom.
Slično glasanje se održalo i prije dvije godine, i 148 država je glasalo za ovaj prijedlog, četiri su glasale protiv i Australija je bila uzdržana. Kada sam razgovarala sa Australijancima o ovome, oni su bili šokirani zbog toga što Australija nije podržala ovaj prijedlog rezolucije. A mi smo baš to uradili. Mi smo se uzdržali od zauzimanja stava, ponovo.
Laburistički parlamentarac Džon Marfi istakao je ovaj problem i u Parlamentu rekavši: “Zbog toga bi trebali biti uporni u proširivanju ove predostrožnosti da bi pomogli civilnim zajednicama uhvaćenim u konflikte gdje se koristi osiromašeni uranijum.Razmatrajući ovaj princip predostrožnosti logično je da Australija promijeni svoje glasanje, te da uzdržanost zamijeni glasanjem za ovaj prijedlog.””
Australija se pridružila državama, poput Velike Britanije i SAD-a, zadržavajući trenutni stav. Oslanjaju se na zastarjele studije koje su zamijenjene novim istraživanjima, kao dokaz našim teorijama. Nauka je tu sa svojim dokazima, ali tu si i mnoga pitanja i nesigurnost da li će se princip predostrožnosti primjenjivati. Ključno pitanje je: da li je politički prihvatljivo da se rasprši velika količina toksičnih i radiaktivnih teških metala, koje su širom svijeta prepoznate kao opasne, u konvencionalnom ratovanju?
Ovo pitanje ističe još šire pitanje o tome šta ostaje sa sredinom kada se armije pokupe i odu. Ostavštine rata koje eksplodiraju, poput mina i kasetnih bombi, privlače pažnju i programe čišćenja i deminiranja, ali druge ostavštine ostaju, poput toksičnih ostataka rata čije je tiho nasljedstvo još uvijek nejasno.
Da li će osjećaj za nezavisnost Boba Kara (Bob Carr- australijski laburista) i zdravi razum prevladati pritisak koji trpimo od drugih država, ponajviše SAD-a?
U bolnici u Faludži sam stajala jedno vrijeme u tužnoj, tihoj solidarnosti sa ženom u roza haljini i njenom bebom.
U jednom trenutku ona me je pogledala, i naši pogledi su se susreli, i u gesti, bez riječi, rekla sam da mi je žao. Ona je klimnula glavom. Pitala sam je da li je mogu slikati i ona je pristala. Otišla sam, osjećajući kako mi suze bockaju oči, a u glavi me je progonilo njeno lice. Čula sam da je beba umrla sat kasnije- njeno ime je bilo Duma (Dumoa). Ona je imala kratak život, ali život koji je doveo u čist, oštar fokus veliku, tešku, ružnu istinu o ostavštini oružja naših vojski koje su pogodile lokalno stanovništvo i porodice. Zbog bebe Dume, i njene majke u roza haljini, neka njihova tragična priča probudi savjest svijeta i potakne nas da raspravljamo i djelujemo u cilju uklanjanja dugoročnih uticaja modernog oružja.
Autor:Donna Mulhearn
Izvor:Uruk.net
Preveo i prilagodio: Denis Rizvić