Pohod na Timbuktu II
IslamBosna.ba- Zbunjeni zbog porasta nasilja u Maliju, a sada i u Alžiru? Trudite se da nađete Mali na mapi? Rat, kako je napisao još rimski historičar Tacit, uči geografiji. Ovosedmična lekcija je Zapadna i Sjeverna Afrika, koja je nedavno bila u kolonijalnom vlasništvu Francuske. Velika ironija: SAD su tvrdile da su njihovi izvori energije ugroženi nestabilnošću u arapskom svijetu. Pa su počeli eksploatirati Zapadnu Afriku kao „sigurnu“ alternativu.
Zapadne vlade i mediji su obradili javnost upozoravajući na „islamsku prijetnju“ u Maliju. Kao da se Osama bin Laden ponovo pojavio na rijeci Niger. Naša najnovija kriza u Africi nije primarno uzrokovana vjerskim razlozima, nego zbog širenja ustanka protiv duboko korpumpiranih, oligarhijskih vlada, koje podržava Zapad, te raširenog siromaštva. Problemi u Maliju su počeli prošle godine kada je zbačena krhka vlada. U međuvremenu, dobro naoružani Tuarezi, koji su služili kod Muamera el Gadafija kao plaćenici sve dok on uz pomoć Amerike i Francuske nije zbačen sa vlasti, su se vratili u svoju domovinu Mali. Velika, neočekivana posljedica, žestoki ratnici Tuarezi, koji su se borili protiv francuske kolonijalne uprave skoro stoljeće, počeli su borbu za svoju nezavisnu domovinu poznatu kao Azawad.
Zajedno sa njima mala džihadska grupa, „Ansar Din“, te još nekoliko drugih islamskih grupa protjerale su vladine trupe sa sjevera zemlje, te su proglasili nezavisnost i počeli napredovati prema glavnom gradu Bamaku. Francuska, kolonijalni vladar Zapadne Afrike sve do 60-tih godina prošlog stoljeća, postavljala je ili zbacivala marionetske režime sve otada. Francuski političari, finansijski i vojni savjetnici, te obavještajne službe vladale su Zapadnom Afrikom iza fasade navodno nezavisnih vlada. Neposlušni režimi su vrlo brzo bili srušeni uz pomoć elitnih francuskih jedinica ili francuskih legionara, stacioniranih u Zapadnoj Africi, gdje su čuvali francuske rudarske i naftne interese u onome što je poznato kao „“FrancAfrique“.
Rušenje sa vlasti afričkih režima je OK za Francusku, ali nije za lokalno stanovništvo. Kada je režim u Maliju uzdrman, Francuska, koja ga podržavala, se pobojala da bi njeni zapadnoafrički klijenti doživjeli istu sudbinu, te su počeli slati vojnike da pomognu režimu u Bamaku. Predsjednik Fransoa Oland, koji je još prošle sedmice govorio da neće biti intervencije u Zapadnoj Africi, rekao je da će 2500 francuskih vojnika biti poslano u intervenciju u Mali. Ali samo „privremeno“, tvrdi Oland, zaboravljajući de la Rošfokudovu (de la Rochfoucauld) tvrdnju:“..ništa nije tako stalno kao nešto- privremeno!“
I drugi, krhki, zapadnoafrički režimi prate situaciju u Maliju, prestrašivši se zbacivanja sa vlasti i suočavanja sa šačicom bijesnih islamista koji traže pravdu i pozivaju zaustavljanju korupcije. Nigerija, najveća sila u regionu, obećala je poslati vojnike u Mali.I sama Nigerija je suočena sa svojim revolucionarnim džihadskim pokretom, Boko Haram, koji tvrdi da je nigerijskim muslimanima uskraćen pravedan udio u naftnom bogatstvu zemlje, koje se većinom krade od strane korumpiranih dužnosnika i političara. Preuveličana francuska tvrdnja da se suočava sa islamskom prijetnjom u Maliju mogla bi privući pažnju velikog broja džihadista, od koji mnogi sada ratuju u Siriji. Parizu je bilo bolje kad su tvrdili da njihovi vojnici idu zaštititi drevne muslimanske građevine i hramove u Timbuktuu. Ili su mogli tiho poslati Legiju stranaca, kao što su to i prije radili. Umjesto toga, Mali je postao kriza sa Amerikom, Britanijom, zapadnoafričkim državama i UN-om uključenim u ovaj afrički kotao. Lijepo odvraćanje pažnje od budžetske krize.
S druge strane alžirska džihadska grupa napala je važna gasna postrojenja, kao odmazdu zbog napada Francuske na Mali. Ova krvava akcija probudila je sjećanja na veliki broj alžirskih islamističkih grupa pokreta otpora. One su vodile desetogodišnji rat protiv alžirskog vojnog režima, podržavanog od strane SAD i Francuske, jednog od najrepresivnijih režima na kontinentu, a koji je došao na vlast nakon što je alžirska vojska srušila islamiste poslije njihove pobjede na izborima 1991. godine. Preko 250.000 Alžiraca je poginulo u ovom dugom, krvavom građanskom ratu. Alžirska vlada je često koristila bande, sastavljene od svojih vojnika, koji bi se preoblačili u pobunjenike i činili odvratne masakre da bi tako ocrnili svoje protivnike. Alžir bi mogao skrenuti prema novom krvoproliću, a ovaj put sa manjnskim Berberima koji traže svoju nezavisnu državu. Američke zračne snage i mali broj pripadnika Specijalnih snaga iz AFRICOM-a sada su uključene u akcije u Maliju i Alžiru. A još toga će se desiti dok Zapadna Afrika gori.
Piše: Eric Margolis
Izvor: Common Dreams
Prevod i obrada: Denis Rizvić