Rahmetli Muhammed ef. Salkić je protekle sedmice posjetio Bosansku Dubicu. Tom prilikom je 11.01.2013., godine, održao svoju posljednju hutbu i to u Puhalskoj džamiji u Bosanskoj Dubici, pred oko pedesetak džematlija. Tema hutbe je bila vezana za tumačenje sure El-Asr i prolaznost ljudskog života:
Može li zapadni intervencionizam iskorijeniti terorizam? Hoće li "olahko" vojno interveniranje tu pošast ukloniti, ili će je samo još više proširiti? Jesu li zapadni "ratovi protiv terorizma" ustvari samoodrživi ratovi koji samo jačaju vlastite neprijatelje i osiguravaju gorivo za sukobe bez kraja?
“Budi na dunjaluku kao da si tuđin ili putnik.”"Blago li se tuđinima (na dunjaluku).” Nije sreća dvorac Abdul‐Melika ibn Mervana, ni vojska Haruna er‐Rešida, ni kuće Ibn Džassasa, ni riznice Karunove, ni knjige Ibn Sinaa, ni divani Mutenebbija, ni vrtovi u Kordobi.
Sreća je ono malo što imaš u ruci i što ti je dovoljno za život. Sreća je skromnost i poniznost. Sreća je ono što je napisano u Buharijevom Sahihu, i što je kazao Hasan el‐Basri, i za čim je jecao Ibn Musib, i u onome što su pisali Šafi, Malik i Ahmed.
”Nije trebalo da stanovnici Medine ni beduini u njenoj blizini iza Allahova Poslanika izostanu i da svoj život njegovu životu pretpostave jer njih neće zadesiti ni žeđ, ni umor, ni glad na Allahovu putu, niti će stupiti na neko mjesto koje će nevjernike naljutiti, niti će ikakvu nevolju od neprijatelja pretrpjeti, a da im to sve neće kao dobro djelo upisano biti, Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobro” (Et‐Tevba, 120)
Kada bi bilo moguće napraviti globalnu anketu kojoj bi bio za cilj, saznati koja je životinja ljudima najomiljenija, gotovo smo sigurni da bi najveći broj ljudi odabrao konja. Ova plemenita životinja je oduvijek ljudima bila draga, zbog svoje ljepote i elegancije sa jedne strane, kao i zbog ogromne koristi koju pruža čovjeku sa druge strane.
Jašući na leđima konja, čovjek je otkrivao nova prostranstva koja su mu bila nepoznata, upoznavao nove narode i kulture, vodio ratove i osvajao države. Kao životinja koja je ostavila veliki utjecaj na historiju čovječanstva, a samim tim i historiju Islama, konj je našao svoje mjesto i spomen u mnogim šerijatskim izvorima. Konji se u Kur'anu, direktno ili indirektno spominju desetak puta, dok desetine, a možda i više od stotinu hadisa različitog stepena vjerodostojnosti, govori o ovim životinjama. U hadiskim zbirkama, konji se većinom spominju u poglavljima džihada, dok je imam Nesai u svome Sunenu jedno čitavo poglavlje naslovio Kitabul-hajli – poglavlje o konjima. Kroz ovaj tekst ćemo uz Allahovu pomoć, reći nešto o vrijednosti i odlikama ovih životinja, uz kraći osvrt na neka fikhska pitanja vezana za njih, kako nam ni ovaj dio sunneta Allahovog poslanika s.a.v.s. ne bi ostao nepoznat.
Stanovnici Lopara, malog podmajevičkog mjesta na sjevero-istoku Bosne, još se nisu smirili nakon trostrukog ubistva počinjenog 28. decembra 2012.godine, u kojem je penzionisani policajac Dragan Đokić (56), iz automatske puške ubio suprugu svoga brata Maru Đokić (60), svog bratića Dražena (39) i Draženovu suprugu Mirjanu (36).
Dragan Đokić je nakon toga ispalio sebi hitac u glavu, ali je uspio preživjeti.
Njegov brat Mile uspio je pobjeći. Svoju snahu Maru, Dragan je ubio kod zgrade pošte u Loparama, gdje se pokušala skloniti, a potom je otišao u stan, gdje je ubio bratića i njegovu suprugu, dok je njihovom sinu pucao u noge. Prema pričama mještana, Dragan Đokić je već odavno bio ljut na brata Milu i članove njegove porodice, kojima je prijetio da će ih pobiti, a sve zbog imovine. Ubica je bratovoj porodici prijetio odavno, zbog toga što je njegov brat od njihovog oca Đoke dobio u nasljedstvo imanje u loparskom selu Mačkovac i stan u Loparama.
Džemal Bijedić poginuo je u avionskoj nesreći na današnji dan prije 36 godina, 18. januara 1977. godine. Zajedno sa njim poginula je njegova supruga Razija, te još šest putnika i članova posade.
Željeli smo da podijelimo sa svijetom s jasnom pratećom porukom pomirenja za sadašnju i buduće generacije, navedeno je iz Jeremićevog kabineta
U ime onih koji dolaze, tek rođenih i još nerođenih Bošnjaka, uzimam sebi za pravo da se javno obratim dvojici meni dragih ljudi, intelektualnih veličina, koje su, svaka na svoj način, ostavile neizbrisiv trag u vremenu iza nas. Nadam se da će mi halaliti što ću kroz njihove primjere pokušati da ogolim onaj dio bošnjačkog duševnog hala koji nam je nažalost svojstven, a rezultira unošenjem smutnje (fitneta) čija je posljedica naše kolektivno nazadovanje i međusobno nepovjerenje...
Jednog petka kasnio sam na džumu namaz i bio sam prinuđen da sjednem u taksi. Poslije par minuta vožnje skrenuo sam pažnju vozaču da kasnim na džumu i zamolio ga da požuri, našta će mi dotični, onako „mudro“, odgovoriti: „Na dobrovoljno se ne može zakasniti!“Od tog događaja prošlo je već par godina, ali ovakvu nonšalantnost prema krucijalnim obavezama svakog pojedinca redovno srećem u našem narodu i na svaki slučaj takve nemarnosti uvijek imam samo jedan komentar: „Na dobrovoljno se ne može zakasniti!“
Od kako je prestala oružana agresija na BiH, nebošnjaci u BiH su vječito ugroženi i njihova elementarna prava su i te kako pod upitnikom – kažu oni. Reciprocitet prava na raznim stranama je uvijek bio doveden u pitanje kada su u pitanju nebošnjaci. I kada u posljednje vrijeme Bošnjaci spomenu da su ugroženi kao većinski narod u svojoj zemlji, nevjerica i podsmjeh vlada u tim glavama medijskih radnika, intelektualaca i kvaziintelektualaca koji se deklarišu i kao Bošnjaci.
Prije nego li bilo šta drugo kažem, moram spomenuti da u ovom tekstu želim govoriti o nacionalnoj ugroženosti. A što se tiče opće životne ugroženosti, velika većina građana Bosne i Hercegovine je ugrožena nezaspolenošću, teškom ekonomskom situacijom i načinom preživljavanja, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.
