Također treba napomenuti da nema šanse da otmičari mogu biti, bez obzira da li bili politički ili na bilo koji drugi način motivirani, opravdani za svoju akciju. Ali nepravda je nepravda, i kao jedini zapadni novinar koji je ciljano posjetio Afganistan da istraži slučaj doktorice Afie Sidiqi, mogu reći da je njen slučaj i njena patnja postala predmet kontroverze i rasprava širom muslimanskog svijeta. I imam neugodni osjećaj da će sve više i više zapadnjaka postati predmet otmica i nasilja, te da će njihovi otmičari tražiti puštanje na slobodu doktorice Sidiqi, žene koja je nekad nazivana najopasnijom ženom svijeta.
Ko je dr. Afia Sidiqi i zbog čega grupa Sjevernoafrikanaca traži njeno puštanje na slobodu? Dobro, vrlo je lahko postati emocionalan kada se radi o pogrešno optuženoj muslimanki uhvaćenoj u ralje „rata protiv terora“, ali ja svoj slučaj ne baziram na emocijama, nego na hladnim, tvrdim činjenicama i forenzičkim dokazima…ili nedostatku istih, ali više o tome i njenoj bizarnoj priči kasnije.
Njena porodica sigurno neće biti zadovoljna da grupa alžirskih terorista traži njeno oslobađanje zbog toga što će to dovesti do percepcije u nekim dijelovima svijeta da je i sama doktorica Sidiqi „islamski ekstremist“. To je priča koju gura američka obavještajna služba, iako je na njenom suđenju sam tužilac ustvrdio u svojoj izjavi da ona nije dio El Kaide niti teroristički simpatizer.
Slučaj dr. Sidiqi, majke troje djece, dobro je poznat u svakom domaćinstvu u Pakistanu, od onog najreligioznijeg do onoga najsekularnijeg…i većina godinama traži njenu repatrijaciju (povratak u domovinu). Sada je ona poznata kao „Kćerka nacije“, iako je njena priča davno prešla granice Pakistana. Hiljade muslimanske djece dobilo je ime po njoj zbog svega onoga što ona simbolizira, svega što predstavlja, a što je rezultat nepravdi u američkom „ratu protiv terorizma“: otmice, izručenja, mučenja, silovanja ili simuliranog pogubljenja utapanjem (waterboarding).
Akademski obrazovana ,brilijantni naučnik, školovana na najpoznatijim američkim univerzitetima, sada polahko nestaje u teksaškom zatvoru gdje služi zatvorsku kaznu od 86 godina, nakon što je proglašena krivom zbog pokušaja ubistva američkih vojnika. Činjenica da su je oni upucali iz blizine i skoro ubili često je izostavljena. Na njihovu vječnu sramotu, američki vojnici koji su služili u Afganistanu tvrdili su na sudu, pod zakletvom, da je ova sitna, krhka intelektualka skočila na njih u svojoj ćeliji, otevši im jednu od pušaka i pokušavši da ih ubije. To je izmišljena priča koju bi bilo koji advokat pobio bez muke. Scenario predstavljen sudu bio je neuvjerljiv i , što je još važnije, dokazi nisu postojali-nije bilo tragova baruta na njenim rukama ili odjeći, nije bilo metaka ispaljenih iz „otete“ puške, nije bilo ni otisaka prstiju doktorice Sidiqi na pušci…a drugi važni dokazi odnijeti od strane američke vojske sa tog mjesta nestali su prije početka suđenja. Ma dajte, svi smo gledali CSI- nauka ne laže.
Nakon što su je „zakrpili“ u medicinskom krilu zatvora Bagram, ona je onda prebačena u Ameriku da bi joj se sudilo zbog navodnih zločina koje je počinila u Afganistanu. Podsmjehivajući se ženevskim i drugim konvencijama, nisu joj dali pravnu pomoć i savjet sve do trenutka kada se prvi put pojavila na sudu. Suđenje je održano u Njujorku, nedaleko od mjesta gdje su nekada stajali „Blizanci“ (Twin Towers), i praktično je bilo nemoguće a da se ne prizovu uspomene na taj užasni dan, 11. septembar, koji je za neke učinio muslimane „državnim neprijateljem br.1“. Bezvoljni pravni tim, kojeg je Amerika dodijelila doktorici Sidiqi, nije uspio da ubijedi porotu u njenu nevinost, uprkos nadmoćnim naučnim dokazima da nije mogla oteti vojnikovu pušku, a kamoli povući obarač.
Otišla sam u ćeliju nekoliko sedmica nakon što se desio incident, u julu 2008. godine, i otkrila da su se vojnici uspaničili i izrešetali sobu mecima, dok su pokušavali pobjeći. Dokaz je tu na snimci koju sam snimila za vrijeme posjeta i koju sam predala odbrani. Činjenica da dr. Sidiqi ustaje bez okova i kapuljače iza zastora prouzrokovala je paniku među mladim vojnicima koji su bili obavješteni od strane FBI da će preuzeti jednu od najopasnijih žena svijeta. Intervjuirala sam očevice, višerangirane afganistanske policajce, koji su mi ispričali šta se dogodilo. Međutim jedini Afganistanac doveden na sud da svjedoči protiv nje bio je FBI prevodilac, koji sada ima zelenu kartu i živu u Njujorku sa svojom porodicom. Ono što poroti nije rečeno jeste da je doktorica Sidiqi, zajedno sa svoje troje djece, koja su tada imala ispod pet godina, kidnapovana na ulici, u blizini svoga doma u Karačiju i da se vodi kao nestala od 2003. godine.
FBI je lansirala priču da je ona ustvari otišla u džihad u Afganistan- bila je to luda priča, bez ikakvih temelja, kao što svaka majka sa malom djecom zna, da je sami odlazak u kupovinu, u neku obližnju prodavnicu, sa mališanima monumentalni izazov- tako da odlazak u borbu u Afganistan sa dječijim kolicima i mališanima je jednostavno neuvjerljiv. Ova FBI priča je srušena od strane Elejn Vajtfild Šarp (Elaine Whitfield Sharp), odvjetnice iz Bostona koja je unajmljena od strane porodice Sidiqi kada je doktorica Sidiqi prvi put nestala. Godine nestanka ove intelektualke otkrivaju priču koja je poznata skoro svakome u muslimanskom svijetu, gdje se dr. Afia Sidiqi smatra žrtvom „rata protiv terora“ Džordža W. Buša.
I dok je pokušavala da ispriča poroti kako je držana u tajnim zatvorima, bez pravnog zastupnika, odsječena od vanjskog svijeta od 2003. godine, i kako su koristili brutalne tehnike ispitivanja sa ciljem da je slome, ona je ućutkivana od strane suca koji je rekao da ga jedino interesuje incident sa otvaranjem vatre koji se desio u ćeliji. Sudac Ričard Berman, skromni mali čovjek, sa puno razloga da bude skroman, insistirao je da ga ne interesuje taj period, te nestale godine; nije bilo relevantno za slučaj, insistirao je on. Ona je svjedočila kako je , nakon završetka doktorskih studija, predavala u školi, i da je bila zainteresirana za proučavanje razvijanja sposobnosti kod disleksične djece, i uopšte djece sa posebnim potrebama. Ona je bila njegovatelj, koja je voljela ljude, predavač, nježni, ali odlučni tragač za pravdom i istinom.
I dok je nastavljeno svjedočenje saznali smo da ona nije znala gdje se nalazi njeno troje djece- bio je to uzbudljiv sadržaj i zadovoljenje za one koji su znali istinu. Govorila je o svojoj strepnji i strahu kada su je predali nazad Amerikancima nakon što je bila uhapšena u Gaznom i zadržana od strane policije. Prestravljena zbog toga što ju je čekao još jedan tajni zatvor, ona je otkrila da je provirivala kroz zastor koji je odvajao dio sobe gdje su Afganistanci i Amerikanci razgovarali, i kako ju je jedan američki vojnik ugledao, skočio i povikao da se zatvorenik oslobodio, da bi je nakon toga upucao u stomak. Također je rekla da je pogođena još jednom, sa strane, od neke druge osobe. Nakon toga pala je nazad na krevet u sobi, a oni su je podigli i bacili na pod, poslije čega je izgubila svijest. Ovo se tačno podudara sa onim što mi je ispričao policijski šef odjela za protuterorizam, kada sam ga intervjuirala u Afganistanu krajem 2008. godine- sjećam se kako se glasno smijao dok mi je pričao kako su se američki vojnici uspaničili, pucajući na sve strane dok su bježali iz sobe u panici.
Naravno da nema šanse da će grupa vojnika priznati da su uzgubili kontrolu i uspaničili se, ali prema tvrdnjama onih koje sam intervjuirala za svoj film „U potrazi za zatvorenikom br. 650 u Afganistanu“ (“In search of Prisoner 650 in Afghanistan”) , to je ono što se dogodilo. Od ovog suđenja, dvoje njene djece je pronađeno i ujedinjeno sa članovime njene porodice u Karačiju. Još uvijek nije jasno gdje su djeca bila držana nakon što su oteta na ulicama Karačija, ali nema sumnje o njihovim američkim akcentima- vjerovatno pokupljenim od strane njihovih čuvara.
Zašto je FBI stvorio priču o doktorici Sidiqi i zašto su je predstavili kao opasnog teroristu u bijegu? Ako je ona bila takva osoba kakvom su je predstavili zašto nije optužena za terorizam, i zašto je tužilac u njenom slučaju izjavio da ona nije pripadnik El Kaide? Na kraju- doktorica Afia Sidiqi ne bi trebala biti u zatvoru i sve dok se ova nepravda ne ispravi, ona će biti izgovor za svakoga onoga ko želi da se suprotstavi Americi. Priznavanje nepravde i povratak doktorice Sidiqi njenoj kući u Pakistan neće zaustaviti ekstremiste u terorizmu, ali sigurno može učiniti sigurnijim živote američkih građana ako se ova nepravda ispravi.
Piše: Yvonne Ridley
Izvor: CagePrisoners
Preveo i prilagodio: Denis Rizvić