Zatočenici koji štrajkaju glađu su većinom u kampovima namjenjenim za sunnije i u samicama zatvora. Štrajk je počeo u znak protesta zbog neljudskog tretmana, mučenja i premlaćivanja, te činjenice da mnogi slučajevi zatvorenika nisu prezentirani na sudu nakon nekoliko godina zatočenja, kao i protiv ponižavanja, vrijeđanja, sektaške diskriminacije i zabrane posjeta.Kap koja je prelila čašu bila je odbijanja Predstavničkog doma da usvoji dugo očekivani zakon o amnestiji i okrutna agresija zatvorskih vlasti na njih.
Neki od zatočenika koji štrajkaju glađu potvrdili su da je najmanje 18 zatočenika oteto i da su nestali, te niko ne zna gdje su, i drže zatvorsku upravu odgovornom za njihovu sigurnost. Član parlamenta Raad Dahlaki objavio je prošle sedmice da su zatvorenici otpočeli štrajk glađu zbog toga što njihovi slučajevi nisu predstavljeni na sudu nakon nekoliko godina zatočeništva, te zbog činjenice da Vlada i Ministarstvo pravde ne dopuštaju organizacijama koje se bore za građanska prava pristup zatvorenicima. On je također objavio da zatvorska administracija namjerno produžava zatočenje zbog ucjena, tako što ne predaje zatvorenički dosije i njihov slučaj na sud, te ih tako iskorištavaju. On je izjavio da vlasti sa štrajkačima postupaju okrutno i da im prijete da će ih premijestiti dalje ili baciti u samicu.
Zatvorske vlasti odbile su da prebace žrtve štrajkača u bolnicu, nagovještavajući tako veću katastrofu. Štrajkači zahtjevaju zaustavljanje mučenja, posebno ono što se događa u samicama, prebacivanje povrijeđenih u bolnice, obezbjeđenje lijekova, promjenu sektaškog osoblja i administracije koje je odgovorno za fizičko i psihičko mučenje.
Jedan od zatočenika je uspio da pošalje pismo iz zatvora novinaru S.K, koji ga je objavio 26. decembra, gdje je zatočenik opisao situaciju unutar zatvora, posebno u samicama i nepodnošljivi sektaški tretman. Uobičajeni dijelovi za sunnije, hale broj 2, 4 i 7 dobile se najgori tretman. U pismu se spominje da postoje tajne ćelije unutar zatvora i da je nemilosrdno batinjanje uobičajena praksa. Takođe je potvrdio i sektašku prirodu zatvorske administracije, posebno njenog direktora Bassima Muhammeda Radija, koji je ustvari, vođa kriminalne bande koja praktikuje ucjene i konstantne prijetnje, kako stoji u pismu. Takođe se opisuju i jadni uslovi u pretrpanim zgradama, poteškoće oko posjeta porodice, osim ako porodica ne plati za posjetu, te ponižavanje i grubost kojima su porodice izložene pred njihovim zatočenim članovima.
U pismu se spominje da je jedan od zatočenika, Baath Abdulla, umro 10. oktobra 2012. godine usljed mučenja samo zbog toga što je imao pogrešno ime. On je patio od kronične bolesti i tražio je lijek prije svoje smrti. Pismo potvrđuje i to da su mnogi zatvorenici proveli godine u zatvoru bez ikakve zakonske i sudske procedure.
Bivši zatočenik u zatvoru El- Tadži, Velid ebu El- Abas rekao nam je da on lično zna za mnoge takve slučajeve. Npr. Hadž Mahdžub Hamed Hasan koji je bio star 86 godina. On je vođa jednog od velikih plemena u Iraku- El Falahat. Proveo je u zatvoru šest godina iako je na sudu presuđeno da je nevin. A ono što je pojačavalo agoniju ovom starom čovjeku jeste to da je njegova kuća bila samo 200m od zatvora.
Ili drugi zatočenik je Q.A (55) koji je proveo sedam godina u zatvoru a da nije pozvan pred sud ili izišao pred suca. Treći je Q.S (60) koji je proveo 6 godina u zatvoru bez ikakve optužnice- i takvi primjeri su beskonačni.
Sam Velid je proveo šest godina i jedan mjesec u skoro svim velikim američkim zatvorima u Iraku: Abu Graib, aerodrom u bagdadu (kamp Kuper), kamp Buka (Bucca) u Basri i konačno El Tadži zatvor, među ostalim iračkim zatvorima. Velid je proglašen nevinim, kao „pogrešno osumnjičeni“, nakon što je bio izložen raznim oblicima mučenja u kojima je izgubio oko, te dobio stalne ozljede na ramenu i koljenima. Amerikanci su ga optužili da je planirao napade na „koalicione snage“. On je jedan od zatvorenika koji je svjedočio pred američkim komitetom koji je istraživao „skandal“ u Abu Graibu.
A onda je Velid je uhapšen od strane iračkih vlasti, ne zbog toga što je bio optužen za nešto, već zbog toga „što je proveo mnogo godina u američkim zatvorima“. Iračke vlasti željele su informacije o drugim zatvorenicima koji su, poput Velida, pušteni, željeli su njihova imena i adrese da bi ih mogli uhapsiti nakon što su pušteni iz američkih zatvora. Ovaj put Velid je uhapšen zajedno sa svojim bratom. Njegova majka je bila uhapšena preko četiri sata, pretučena je i ponižavana. Njegov otac se vodi kao nestao u zadnjih pet godina.
Velid je mučen, premlaćivan, mučen strujom, prijećeno mu je silovanjem majke i dvije mlade sestre, držan je u samici 24 dana. On sada ima 30 godina, kada su ga Amerikanci uhapsili prvi puta oktobra 2003. godine on je bio u ranim dvadesetima i radio je u kopirnici u ulici El- Mutanabi. A kada su ga Amerikanci predavali iračkim vlastima rekli su mu da ide na takvo mjesto gdje će sanjati o povratku u američke zatvore!!
Velid je opisao zatvor El- Tadži (koji je u prošlosti služio kao garaža za avione) kao velike hale: svaka je bila 100-120 metara duga i 30-40 metara široka. Zbog toga je nadimak za taj zatvor bio „kit“. Te hale su od strane Amerikanaca pretvorene u zatvor. Svaka hala je imala 24 dijela ili jedinice, a svaka jedinica je imala 20 zatvorenika. Broj samica je 250- one su trebale biti kazna za „loše ponašanje“, ali su one postajale dom svakom onome ko se požalio na loš tretman u zatvoru. Velid je bio poslat u samicu još prije nego što je zatvor predat iračkim vlastima u martu 2010. godine, zbog toga što je pokušao spriječiti američkog vojnika koji je gurao jednog starijeg zatvorenika koji nije mogao hodati onoliko brzo koliko je vojnik to želio.
Velid je opisao samicu kao kavez sa tankim čeličnim zidovima: 1,5X2 metra prostora, a strop je bio čelična mreža. Na vratima su bila dva otvora gdje bi čuvar mogao staviti u lance ruke i noge zatvorenika, te tanki stakleni prozor kroz koji ga je mogao gledati. Nije bilo toaleta i zatočenik je vršio malu i veliku nuždu unutar kaveza. Međutim bio je obavezan da ima hladno kupanje svaki put kasno u noć. Kupanje je ustvari bilo jednominutno tuširanje, a zatvorenik bi bio potpuno odjeven. Čuvar bi otvorio hladnu vodu, posuo šampon, ponovo otvorio vodu i pustio zatočenika van. Zatvorenik je imao i predah također, da uživa su suncu i svježem zraku- ali taj predah je uvijek bio od ponoći do zore.
Ali najgori dio samice bila je tišina ili uskraćivanje sna, jer su čuvari udarali po čeličnom zidu svako pola sata. Velid kaže da su mnogi zatočenici pokušali izvršiti samoubistvo nakon sedmice dana u samici. Jedan od njih je Sejid Fakir, koji je od svoje odjeće napravio uže i pokušao se objesiti. Najgore mučenje je bila psihološko mučenje i elektro šokovi. Velid kaže da je strah od mučenja gori od samog mučenja i zbog toga je zatvorska uprava mučila zatvorenika ispred ostalih zatvorenika koji bi onda priznavali sve samo da ne budu mučeni. Nijedan zatvorenik se ne bi usudio da nešto o tome ispriča pred nekim od istražnih tijela. Uobičajena rečenica u tim slučajevima je:“ Možete reći što želite, ali zapamtite da ti ljudi odlaze i da vi ostajete sa nama.“
Zatvor El Tadži kontrolira Mehdijeva milicija, koja je oružana snaga pokreta Sadr (Muktada el Sadra). Oni također kontrolišu i Ministarstvo socijalnih poslova i Odjel za kazne, koji je odgovoran za zatvorsku administraciju. Kao dodatak tome zatvorsku administraciju nadgleda Ured unutrašnjih poslova ispred Ministarstva unutrašnjih poslova. Unutar zatvora ovaj ured se skraćeno naziva „Poslovi“, riječ koja je sama po sebi dovoljna da prestravi zatočenike, zbog toga što je direktor Ureda jedan od najokrutnijih sektaških kriminalaca Ahmed Ebu Regif (Ahmad Abu Regheef). To je obavještajni odjel koji ima sve ovlasti za mučenje zatočenika i oni vode brigu da mučenja koja vrše ne ostavljaju nikakvih tragova. Jedan od njihovih najefektivnijih metoda je npr. prisiljavanje zatočenika da piju veliku količinu vode, da bi onda spriječavali mokrenje vezanjem penisa i premlaćivanjem po bubrezima i mokraćnom mjehuru.
Samice se koriste i za ucjenjivanje porodica zatočenika.Svaki od zatvorenika može biti premješten- njegova porodica će biti obavještena i biće im rečeno da plate 7-8000$ da bi zatvorenik bio premješten u obični zatvor. Nepotrebno je reći da nijedno nezavisno tijelo ne može posjetiti zatvor, a novinare jednostavno uhapse ako se približe zatvoru. Ali bez obzira na to pokretu El Sadr je dozvoljeno da snima video klipove unutar zatvora, da pjeva sektaške pjesme i uzvikuje slogane. Ustvari cijeli zatvor je postao škola za pranje mozgova zatočenicima brutalnom silom i kroz mučenje da bi se promijenila njihova vjerska ubjeđenja. Tu su knjige, kursevi, propaganda i „učenjaci“ koji uče zatočenike o šitskom učenju i doktrini.
Izvor: Uruk.net
Piše: Eman A. Khamas
Preveo i prilagodio: Denis Rizvić