
Već odavno, vđjena vlastitim iskustvom, ali i iskustvom sestara sa kojim sam se susretala, želim napisati nešto na temu odnosa muslimanki prema obrazovanju, i usklađivaju obrazovanja i Kur’ana. Prije određenog vremena primjetila sam dva veoma česta fenomena u životu sestara u kontekstu ovog navedenog. Pa, krenuti ću od prvog.
Veliki broj sestara, nakon što spozna islam, počne da se pokorava Uzvišenom Gospodaru, subhanehu we teala, počne da praktikuje islam u smislu namaza, posta, učenja Kur’ana, apsolutno zapostavi dunjaluk. Ovo možda i ne bi bilo toliko loše, da se mi potpuno posvetimo ibadetima, potpuno živimo islam i potpuno živimo po načelima islama. Međutim, dešava se nešto, što možda mi, u svom tom zanosu koji nosi ulazak u vjeru, pa i dosta vremena nakon toga ukoliko ovo ne primijetimo, poprilično suprotno od onoga u šta same sebe ubjeđujemo. Primjera radi, sestre studiraju nauke koje se itekako mogu povezati uz islam, koje itekako mogu služiti islamu, i kroz koje one mogu napredovati kako u prolaznom dunjalučkom uspjehu, tako i u vječnom ugledu kod Allaha, tebareke we teala.