Šta je stvarni razlog destabilizacije Egipta?

U hajku protiv predsjednika Mursija uključili su se i brojni mediji, koji, dajući lažnu sliku stanja pokušavaju opravdati i abolirati ono što se na ulicama Kaira dešava. Plasirajući laži o „velikom broju demonstranata“ koje u njihovim izvještajima često puta prelazi više stotina hiljada ljudi, zapravo, treba pokazati „narodni gnijev“ usmjeren prema predsjedniku koji je izabran na slobodnim demokratskim izborima na kojima je dobio preko 12 miliona glasova. Istina je da se na tim protestima okuplja mnogo manji broj od uporno ponavljanog, a brojka od desetak hiljada demonstranata koju smo čuli jučer, na tzv. okupljanju „Crveni karton“ je kap u moru u odnosu na oko 20 miliona stanovnika egipatskog glavnog grada i na oko 83 miliona Egipćana. S druge strane, suština problema nisu ti ljudi koji se okupljaju kako bi iskazali svoje mišljenje, već zapravo njihovo nasilničko ponašanje, čime je Egipat postao zarobljenik šake ljudi, predvođene svetim trojstvom Baradeja, Amra Muse i Sabbahija. U tim divljanjima napadnuto je preko dvadeset predstavništava Muslimanske braće i Partije slobode i pravde, pa je čak i glavno sjedište pokreta u Kairu zapaljeno, a osam pripadnika tog pokreta ubijeno u zadnja dva dana.

Još jedna priča koju mediji uporno plasiraju i ponavljaju jeste i ugroženost vjerskih i ljudskih prava i sloboda u novom nacrtu ustava, potencirajući priču o uvođenju šerijata. Takva priča uopšte ne stoji na mjestu, ako se zna da drugi član koji definira uvođenje šerijata, kako oni navode, odnosno ustanovljenje šerijatskog prava kao principa zakonodavstva, na tom mjestu stoji još od 1971. godine. Čak novi ustav ide i šire od prethodnog pa ustanovljava da je princip zakonodavstva na čijim temeljima će se ustanoviti porodično pravo kršćana i jevreja njihovo vjersko pravo. S druge strane, mnogima problem predstavlja i član ustava koji definira da je al-Azhar najveća vjerska ustanova koja će biti nadležna odlučivati utemeljenost zakona i pravnih akata sa šerijatom. Opoziciji dakle, smeta to što će se stav al-Azhara uzimati u obzir u ocjeni šerijatske ispravnosti zakona i zakonskih akata. Postavlja se pitanje, ko može biti nadležan za donošenje takvih sudova, ako ne al-Azhar? Možda Baradej ili Amr Musa bolje poznaju islamsko pravo od uleme al-Azhara? Problem koji „slobodni mediji“ još ističu jeste i to što novi ustav kao krivično djelo definira vrijeđanje vjerskih ličnosti i svetinja. Opet se vraćamo na suštinu neuspjeha projekta sekularizma u muslimanskim zemljama. Koliko god i kako god pokušali otupiti islamsko osjećanje muslimanskih masa, sekularisti to nikada neće uspjeti. Decenije, skoro vijek, agresivnog sekularizma u Turskoj to nije uspio, potpomognut svim vidovima vojne, policijske i političke sile. Suludo je očekivati da se to može dogoditi na bilo kom drugom mjestu u muslimaskom svijetu.

Sada se vraćamo na naslovljenu temu teksta. Šta je, zapravo, pozadina destabilizacije Egipta, da li je suština samo obaranje ustavne deklaracije i odlaganje ustavnog referendima ili nešto drugo?

Suštinski cilj destabilizacije Egipta nije ono što opozicija javno promoviše. Da to nije to, vidimo i u Tunisu, gdje postoje skoro identični problemi ovih dana, ali su u sjenci onih u Egiptu skoro neprimjetni. Suština ovih dešavanja u Tunisu, Egiptu, a to možemo očekivati i u Libiji je zapravo pokušaj liberalno-sekularističkih krugova i centara finansijske moći, potpomognuti, nažalost, nekim vladajućim garniturama nekih arapskih zemalja, obesmisliti suštinsku vrijednost i principe islamskog političkog pokreta, dokazati i pokazati da islamski politički pokreti nemaju perspektivu i da svoje aktivnosti trebaju zadržati samo u sferi davetskog angažmana. Strahove od dominacije tzv. „političkog islama“ podgrijala je i posjeta premijera Turske Egiptu, jer je Turska najbolji primjer uspješnosti i indikator nužnosti promjene stvari u islamskom svijetu. To je praktičan primjer gdje je jedna proislamska partija, u sistemu parlamentarne demokratije uspjela u svakom pogledu ojačati zemlju i učiniti je nezaobilaznim regionalnim faktorom.

Opozicija u Egiptu je svjesna da će nakon donošenja novog ustava biti raspisani parlamentarni izbori u Egiptu. Na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima proislamske partije Partija slobode i pravde i partija Nur ostvarili su ubjedljivu pobjedu osvojivši skoro dvotrećinsku većinu u parlamentu. Opozicija je svjesna činjenice da ih ni na sljedećim izborima ne očekuje bolji rezultat, pa su sve svoje snage uložili u destabilizaciji Egipta, čime pogoršavaju, ionako težak, postrevolucionarni ekonomski oporavak zemlje. Na taj način, podgrijavaju bijes naroda i podstiču rast nezadovoljstva vlašću čiju okosnicu čini pokret Muslimanske braće. Interes opozicije uopšte nije obaranje ustavnog dekreta, čak, štaviše, u njihovom interesu je što duže održati ovakvo stanje i usporiti ekonomski oporavak zemlje.

Strah od islamskih pokreta koji imaju za tendenciju političko angažovanje ne pokazuju samo sekularisti, već i određeni krugovi koji su svoje bogatstvo stekli u vrijeme vladavine prethodnog režima, ali nažalost i vlade nekih muslimanskih zemalja, koje kroz svoje medije i pružanjem materijalne i logističke podrške opoziciji, nastoje srušiti legalno izabranu vlast Egipta. S pravom se može kazati da je tim vrhuškama arapskih zemalja, koje sebe predstavljaju islamskim, bila draža Mubarakova socijalistička diktatura, nego demokratski izabrana vlast Muslimanske braće.

Dakle, suština destabilizacije jeste zapravo urušavanje kredibiliteta i ugleda islamskog političkog pokreta, organizirana i sihronizovana od strane više faktora, gdje svaki od njih nastupa s aspekta svojih ličnih ili ideoloških interesa. O odbrani demokratije i prava na slobodu misli i govora nema ni pomena.

Ostaje nam da vidimo kako će proteći današnji razgovori i uopšte, inicijativa za iznalaženje rješenja, ali smo uvjerenja da će jedan dio opozicije na sve moguće načine pokušati produžiti agoniju u kojoj se Egipat nalazi.

Napisao: Semir Rebronja, prof.

Izvor:  islam-iman.com –