Ko je izdajnik, a ko poturica?
Devedesetih godina su rasprave o korijenima balkanskih naroda bile aktuelne. Ko je ko, ko je izdajnik, ko je poturica, bile su teme zanimljive za tadašnju nacional-elitu, pretežno onu okupljenu oko SANU, Udruženja pisaca, nacionalističkih stranaka.
Neprikosnoveni lider tadašnje srpske opozicije – Vuk Drašković, postao je poznat široj javnosti još prije političkog angažmana, upravo preko ove teme, odnosno, njegovog romana Nož, koji se bavio pitanjem korijena tadašnjih Muslimana. To je bila omiljena tema i inspiracija i njegovog kuma Vojislava Šešelja, koji je u više navrata objašnjavao kako postoje Srbi pravoslavci, Srbi katolici, Srbi muslimani…
Iako su devedesete daleko, ni danas nisu sasvim prestali glasovi koji prevrću kosti pradjedova pojedinih naroda. Svakako, na najvišem udaru tada, kao i danas, nalaze se Bošnjaci. Njihovo se porijeklo odvajkada negiralo, osporavalo, a oni proglašavali nemilom zaostavštinom Otomanskog carstva i poturicama koje su izdale vjeru pradjedova. Koliko su te teze historijski utemeljene nije bilo važno. Zapravo, nisu se ni htjeli čuti argumenti koji su dolazili iz relevantnih krugova, prije svega Sarajeva, ali i Zagreba, o bogumilskim korijenima Bošnjaka, o zasebnom etnosu u svakom pogledu. Teza o tome da su Srbi, koji su pod prisilom ili zbog privilegija prihvatili islam, zapravo, preci današnjih Bošnjaka napadno je forsirana iz spomenutih beogradskih centara. A zbog čega se nisu vratili u prijašnju vjeru, ako su je zorom prihvatili, onda kada su Osmanlije otišle sa ovih prostora, pitanje je koje nikada nije dobilo odgovor.
Nedavno je jedna takva priča opet odaslana iz Prijepolja. Granitna skulptura, skoro postavljena ispred turske ruždije, današnjeg muzeja u Prijepolju, ima isklesane likove majke i sinova različitih vjeroispovesti. Luku pravoslavca i Aliju muslimana, konvertita, sa majkom Ružicom, navodno je uslikao advokat Andrija Bogdanović još 1919. godine i ona je bila motiv za ovu skulpturu.
Ko je bolje upoznat sa prijepoljskim i sandžačkim prilikama zna da ova priča i nije tako nova i nedavna. Vrtila se ona još od onih devedesetih, pisalo se već mnogo puta napisano, pričalo već ispričano, raspisivali se neki konkursi, gradio se mit, da bi se na kraju isklesao taj mit i ustoličio ispred Muzeja. No, šta se krije iza tolikog forsiranja ove rubne teme i šta je, zapravo, poruka ove uspomeničene priče?
Poruka Bošnjacima glasi „svi ste vi potomci neke Ružice, a Alija je vaše ogledalo“. Jerbo, kako drugačije objasniti da to rukovodstvo Prijepoljskog muzeja za ovolike godine ne nađe niti jednog znamenitog prijepoljskog Bošnjaka kojeg bi spomenulo ili isklesalo, kako ne obnoviše niti jedan bošnjački kulturno-historijski spomenik, kako ne ustanoviše niti jednu manifestaciju koja bi afirmisala bošnjačku kulturu, kako ne zaštitiše niti jedan stećak od stotina razbacanih po okolini Prijepolja i naposljetku, kako ne zaposliše niti jednog Bošnjaka u toj ustanovi kulture multietničkog Prijepolja? Oni, pak, Aliju, o kojem ne znamo ništa osim da mu je majka Ružica, predstaviše kao najugledniju ličnost prijepoljskih Bošnjaka. Poruka je jasna. Preko ove isforsirane priče želi se, zapravo, postaviti model, paradigma, bošnjačkih korijena. Želi se nedobronamjerno i nekomšijski ponovo nametati ono o čemu su Bošnjaci davno dali sud i mišljenje.
Nije priča o Luki, Aliji i Ružici priča o srpskim korijenima Bošnjaka, iako joj je to bio cilj. To je priča o tolerantnosti koja je vladala u Otomanskom carstvu. Ona je corpus delicti protiv teorije koja je ušla u srbijanske udžbenike da je na ovim prostorima islam širen silom, ona je dokaz primjene onog kur’anskog načela „u vjeri nema prisile“. Jer, kako drugačije tumačiti da je jedan sin prihvatio islam, a drugi ostao u pravoslavlju, no kao slobodu izbora?
Ipak, kada smo kod korijena Bošnjaka, treba otvoriti još jednu temu, odnosno namjerno zanemarivanje brojnih vrijednih nekropola bogumilskih stećaka na području Prijepolja, Polimlja i Sandžaka. Historičari tvrde da su, zapravo, ti nadgrobni spomenici osobenost naroda Bogumila, onih koji su većinski prihvatili islam nakon dolaska Osmanlija. Bogumili ili sljedbenici Crkve bosanske su, uglavnom, preci današnjih Bošnjaka. Zašto se ovi spomenici, o kojima je nekada tako divno pisao Mehmedalija Mak Dizdar, prepuštaju zubu vremena i nekim istraživačima iz Srbije, koji vrijedne primjerke stećaka odnose u nepoznatom pravcu? Može li se forsiranjem nekih mitskih priča o Aliji i Luki zamijeniti priča o stvarnim korijenima Bošnjaka? Hiljade kamenih svjedoka – stećaka, isklesanih hiljadama godina prije spomenute skulpture, brana su lažiranju historije Bošnjaka.
Piše: Almir Mehonić
