Rasa, nacionalnost i nacionalizam

Na sudnjem danu, naša etnička pripadnost neće značiti ništa. Allah, dž.š, je rekao: “Pa kad se u Rog puhne, tada rodbinskih veza među njima neće biti i jedni druge neće ništa pitati.” (El-Mu’minun 101)

Islam je religija za sve ljude. Nije samo za Arape ili ljude iz posebnih dijelova svijeta. Nije za posebnu rasu ili sloj ljudi, kao što su tzv. “Afro-Azijati”, i ne odobrava rasizam. Jednostavno se desilo da većina ljudi koji pripadaju islamu su u Africi i Aziji. Svaki dan, ljudi širom svijeta prihvaćaju islam. Oni dolaze iz Europe, Afrike, Australije i Amerike. Oni to ne rade radi materijalne ili političke dobiti, nego što su uvjereni u istinu islama i što su privučeni čistoćom i jednostavnošću njegove poruke.

Dr. Jamal Hamdan procjenjuje ukupnu muslimansku populaciju godine 1990. na preko 500 miliona, ugrubo gledano jedan od sedam ljudi na zemlji. On je također predvidio da će muslimanska populacija ubrzano rasti do jedne petine svjetske populacije. Njegovo predviđanje se obistinilo. Ako ništa drugo, njegova procjena je bila niska.

Rasizam i plemenska pripadnost su stare bolesti koje buknu s vremena na vrijeme. U vrijeme Poslanika Muhameda, s.a.v.s, neki Arapi su izabrali da slijede lažnog Poslanika Musalijma, jer je on bio iz njihovog plemena, a ne da slijede Muhameda, koji je dolazio iz plemena Mudara. Jedan od Musalijminih sljedbenika je njemu otvoreno rekao: “Ja sam svjedok da si ti lažov i da Muhamed govori istinu, ali lažov iz plemena Rabi je bolji meni nego pošten čovjek iz plemena Mudara.”

Danas, ima Arapa nacionalista koji govore vezano za Baas partiju: “I vjerujem u Baas partiju kao u svog gospodara bez partnera i u arapsku rasu kao moju jedinu vjeru.” I da, jedan od glavnih ciljeva mnogih nacionalista jeste suprotstavljanje utjecajima islamskih tendencija u arapskom svijetu.

Nije pogrešno za Arape da nalaze dostojanstvo u svojoj lozi i nacionalnosti. Oni su blagoslovljeni što su imali među sobom Poslanika Muhameda (neka je mir na njega) i što je Kur’an objavljen na njihovom jeziku. Bilo bi pogrešno za bilo kog muslimana da prezire Arape općenito. Međutim, ponos na lozu mora ostati u odgovarajućim granicama. Poistovjećivanje s jednom etničkom skupinom nikada ne bi trebalo biti u kombinaciji s arogancijom ili osjećajem superiornosti nad drugim ljudima. Niti bi trebalo dovesti do izolacionizma ili odbacivanja interakcije s ljudima različitih nacionalnosti.

Historija islama je sačinjena od ljudi različitog nacionalnog porijekla. Od najranijih vremena bili su Kurdi, Perzijanci, Turci, Indijci, Berberi i drugi koji su imali vitalan doprinos. U kontrastu, pogrešno je da nacionalni identitet postane osnova za ljude da zamišljaju odvojenu budućnost za sebe od ostatka čovječanstva.

Ljudi zauzimaju stav za ili protiv drugih ljudi pod utjecajem njihove vlade i državne politike. Službeni i kvazi-službeni mediji u mnogim zemljama imaju ključnu ulogu u etničkoj polarizaciji i stvaranju napetih odnosa između različitih etničkih skupina unutar zemlje, a ponekad čak i između obitelji i pojedinaca.

Ipak, smatramo da širi identiteti opstaju, iako slabo. Oni se otkrivaju u vremenima kada je jedna zemlja ili regija zahvaćena krizom ili je poharana prirodnim katastrofama. U takvim vremenima, vidimo ljude iz cijelog svijeta kako zajedno dolaze da pruže pomoć i daju podršku onima koji pate.

Muslimani ne smiju sebi dozvoliti da zbijaju šale ili vrijeđaju bilo koju etničku skupinu, rasu, ili regiju svijeta. Moramo izbjegavati generalizaciju i stereotipe, kao optužbe da su neki ljudi škrti, kukavice, rasisti, oholi ili izopačeni. U svakome od nas ima dobro i loše. Postoji poznata izreka: “Ljubav prema svojoj zemlji je dio vjere.” Iako se ovo lažno pripisuje Poslaniku, izreka izražava prirodnu tendenciju koju ljudi posjeduju, koja može inspirisati lojalnost i plemenita djela. Nalazimo u Kur’anu i Sunnetu izraze koji pokazuju naklonost prema gradovima Meki i Medini, i zemljama kao Arabija, Jemen, Sirija i Egipat, između ostalih.

Oni koji tvrde da je nacionalni ponos srodan idolopoklonstvu, pretjeruju. Nacionalni ponos je sam po sebi nešto prirodno i vrijedno hvale. Dobro je za narod jedne zemlje da rade zajedno na svom uzdizanju i da to rade na načine koji su prikladni njihovim potrebama i na načine koji osiguravaju dobrobit svojim građanima. Doista, oni mogu postaviti dobar primjer drugima radeći to. Nacionalni identitet je dio osobnog identiteta. To ni na koji način ne negira identifikaciju osobe kao muslimana, ili sa svim njegovim ili njenim bližnjima. Allah, dž.š., je rekao: ‘I On je stvorio svijet za svakoga.’ (Er-Rahman 10)

Islam nije došao da bi pokidao veze. Umjesto toga, došao je da podrži prava komšija. Allah, dž.š., je rekao: “(Pokaži) ljubaznost prema roditeljima, i rodbini bližnjoj, i siročadi, i komšijama bližnjim i komšijama daljnjim.” (El-Nisa 36)

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Autor: Selman el-Auda

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba