Nacizam i cionizam – ideološki blizanci
Sit ne razumije gladnog, stara je narodna izreka koja upućuje na činjenicu da osoba koja nije na vlastitoj koži osjetila težinu neke nevolje ili nekog iskušenja, nikada neće u potpunosti shvatiti tu nevolju kao onaj ko ju je sam doživio. Tako naprimjer bolesnik najbolje razumije bolesnika, slijepac slijepca, paraplegičar paraplegičara, i tako redom. Nije tako samo sa bolestima, već i sa ostalim patnjama i stradanjima kroz koje prolaze ljudi na ovom svijetu. Majka koja je u ratu izgubila sina, lahko će pronaći zajednički jezik sa ženom kojoj je isto tako poginuo sin. Onaj ko je stradao u logoru i bio mučen i zlostavljan, najbolje će razumjeti onoga ko je imao slično životno iskustvo. Ali, da li je uvijek zaista tako? Može li se desiti da gladan ne razumije gladnog ili da napaćeni ne razumije napaćenog? Može li se desiti da ubrzo nakon okončanja vlastite patnje, napaćeni na isti način pati i muči drugoga koji nije učestvovao u zločinu počinjenom nad njim? Nažalost, može.
Razmislimo malo o sljedećim činjenicama:
Jevreji su narod koji je u toku Drugog svjetskog rata prošao kroz vjerovatno jedan od najstravičnijih masovnih zločina u novijoj historiji čovječanstva. Samo zato što su bili Jevreji, milioni pripadnika ove vjere su sistematski progonjeni, mučeni i svirepo ubijani od strane nacista na čelu firera Hitlera i njegovog ”Trećeg rajha”. Nacisti nisu pravili razliku između žena i djece, vojnika ili civila. Za njih su svi bili isti: narod koji zaslužuje da bude uništen i zbrisan sa lica zemlje, kako bi se ostvarilo ”konačno rješenje jevrejskog pitanja”. Fizička bol i stradanje Jevreja završava se okončanjem Drugog svjetskog rata, ali duševna bol pojedinaca, ali i čitave nacije, trajat će još vrlo dugo. Imajući u vidu da je ovaj narod na vlastitoj koži osjetio genocid, bilo bi logično da on najbolje razumije i shvata poziciju žrtve, te da ima najviše razumijevanja i saosjećanja za nedužno stradale. Ali, desilo se čudo. Lideri i političke vođe istog ovog naroda, uz pomoć vojske i paravojnih formacija, samo tri godine nakon Drugog svjetskog rata i patnji kroz koje je prošao ovaj narod, na identičan način postupaju prema Palestincima koje masovno ubijaju i protjeruju s njihovih vjekovnih ognjišta. Ovaj događaj iz 1948. godine, poznatiji je kao Nakba (arapski: katastrofa), a radi boljeg razumijevanja trenutnog pokolja u Gazi, spomenut ćemo nekoliko bitnih informacija:
Početak cionističkog terora
”Prije više od 60 godina, židovske paravojne skupine, a kasnije izraelska vojska, protjerale su više od 700.000 Palestinaca iz njihovih domova, polja, radionica, gradova i sela, kako bi na prostoru gdje su oni do tada živjeli i na zemlji koju su posjedovali, uspostavili židovsku državu Izrael, sa umjetno, etničkim čišćenjem, stvorenom židovskom većinom.
Dokumenti izraelske vojske dokazuju ono o čemu Palestinci desetljećima svjedoče i na što nedvosmisleno upućuju brojni citati cionističkih voða: protjerivanje palestinskog stanovništva bilo je namjerno, počinjeno s ciljem stvaranja etnički čiste židovske države Izrael na što je moguće više teritorija Palestine. Izrael je iselio više od 450 palestinskih gradova i sela i većinu uništio, a preostale naselio novim židovskim doseljenicima, ne obazirući se na prava i želje Palestinaca da se vrate u svoje domove. Izmeðu decembra 1947. i decembra 1950. srušeno je i uništeno više od 530 palestinskih sela i gradova.
U mnogim selima počinjeni su masakri. Negdje je ubijeno po nekoliko ljudi, negdje 70, 80, 100. Najviše žrtava ubijeno je u selima Dawayima (stotine ubijenih), Saliha (70 – 80), Deir Yassin (110), Lod (250), Abu Shusha (70)…
Devetog aprila 1948. tri cionističke paravojne skupine – Haganah, Irgun i Lehi (Stern Gang) – napale su palestinsko selo Deir Yassin zapadno od Jeruzalema. Pobijeno je više od 100 mještana, uključujući žene i djecu. Neke su žrtve unakažene i silovane prije nego su ubijene, a 25 muškaraca je pogubljeno u obližnjem kamenolomu. Preživjeli mještani pobjegli su u Istočni Jeruzalem. Godinu dana nakon pokolja, selo Deir Yassin naseljeno je židovskim doseljenicima, a njegovo ime uklonjeno je sa zemljopisnih karti.
15. maja 1948. u samo nekoliko sati ubijeno je najmanje 200 mještana u palestinskom selu Tantura u blizini Haife u sjevernom Izraelu. Prije masakra u Tanturi je živjelo 1.500 mještana. Selo je kasnije srušeno i na tom je mjestu izgraðeno parkiralište za obližnju plažu i kibuc Nahsholim (kibuc: zemljoradnička komuna u Izraelu). Očevici tvrde da su izraelske snage strijeljale mještane koje su poredale ispred zida groblja. Na ovaj način, na groblju je ubijeno 95 muškaraca, a ubijanje je prestalo tek kad je jedan Židov iz obližnjeg naselja zaprijetio da će sam sebe ustrijeliti ako vojnici odmah ne prestanu s pogubljenjima. Mnogi su ubijeni u svojim domovima…” (izvor: freepalestine.bloger.hr)
Ovo je bio samo početak izraelskog zločina nad narodom Palestine i okolnih arapskih država. Nemoguće je prebrojati sve cionističke zločine počinjene u zadnjih 60 godina u tom regionu, a evo samo nekih:
U invaziji Izraela na Liban 1982., poginulo je 17.500 ljudi, većinom civila. U izbjegličkim logorima Sabra i Šatila, proizraelska kršćanska milicija je tokom tri dana bukvalno poklala i izmasakrirala više od 1.700 civila, dok je izraelska vojska sve to nijemo posmatrala.
(Podsjeća li vas ovo na scenarij iz nacističkih logora smrti?!)
Izraelska vojska ubila je 106 libanskih izbjeglica – civila, većinom djece, u UN-ovoj bazi u Kani 1996. godine.
Masakr nad izbjeglicama kojima su Izraelci 2006. godine naredili da izaðu iz kuća, a zatim su ih poklali članovi posade izraelskog helikoptera. Te iste godine u izraelskom napadu na Liban poginulo je više od 1.000 ljudi, uglavnom civila.
U izbjeglištvu više od šezdeset godina
Palestinci su i najraseljeniji narod na svijetu:
”Palestinske izbjeglice čine najveću izbjegličku populaciju na svijetu. Danas je kod UNRWA-e registrirano 4,5 miliona palestinskih izbjeglica. Oko 1,5 miliona palestinskih izbjeglica nisu registrirani. 1,3 miliona Palestinaca su raseljene osobe u Izraelu i na okupiranim palestinskim područjima. Procjenjuje se da ih 2,3 miliona živi u Jordanu gdje imaju status stanovnika i graðana Jordana. U Libanu 430.000 palestinskih izbjeglica već desetljećima živi u užasnim uvjetima i krajnjoj bijedi. Palestinske izbjeglice u Libanu nemaju nikakva politička ni graðanska prava, nemaju zdravstveno osiguranje niti pravo na obrazovanje. U Siriji živi oko 460 hiljada palestinskih izbjeglica koje imaju ista socijalna prava kao i Sirijci. Do američkog napada na Irak u toj je zemlji živjelo 60.000 palestinskih izbjeglica (sada ih je 15.000 izbjeglo iz Iraka). U Egiptu živi skoro 49.000 Palestinaca koji nemaju pravo na javno obrazovanje niti pravo na zaposlenje.” (freepalestine.bloger.hr)
Nacizam i cionizam-zločinačke ideologije
Ovo je samo djelić činjenica koje jasno ukazuju da se radi o čistom genocidu koji već više od 60 godina Izrael vrši nad Palestincima. Ovaj genocid nije ništa manji niti lakši od onog koji su nacisti vršili nad jevrejskim narodom u toku Drugog svjetskog rata. Taj genocid ne samo da ne jenjava, već je u posljednje vrijeme još žešći i intenzivniji. Najnovija dešavanja u pojasu Gaze to najbolje dokazuju. U vrlo kratkom vremenskom periodu, cionistički zlotvori ubili su mnogo Palestinaca, dok ih je ranjeno daleko više. Ofanziva se nastavlja i za sada nema naznaka da bi se uskoro mogla okončati. Sinovi, unuci i praunuci preživjelih logoraša iz Aušvica i drugih nacističkih kazamata čine isti zločin koji su doživjeli njihovi očevi i djedovi, koji su se u to vrijeme začuđeno pitali kako neko može činiti tako velike i gnusne zločine. Kao i nacisti, i cionisti ubijaju, muče i protjeruju jedan narod samo zbog toga što je druge vjere i što, po njima, nije dovoljno vrijedan. Palestince optužuju za terorizam i zločin, a zaboravljaju da su oni okupatori Palestine i stvarni zločinci. Onaj ko je objektivan i iole poznaje historijska dešavanja vezana za Palestinu i patnje kroz koje je prošao taj narod, uvidjet će da u suštini ne postoji nikakva razlika između nacizma i cionizma, te da se u oba slučaja radi o zločinačkim ideologijama koje su nikle na krvi, mržnji i masovnim zločinima. Ova druga (cionizam) je čak gora i opasnija, jer je protiv prve (nacizma) ustao čitav svijet i za nekoliko godina je uništio, dok drugu ideologiju – cionizam, ne samo da se svijet u globalu ne bori protiv nje, nego je prešutno i odobrava.
Kako ja mogu pomoći?
Dok ovih dana na televiziji i internetu gledamo potresne slike ubijene i raskomadane djece, žena i muškaraca iz pojasa Gaze, svi se pitamo: kako mogu pomoći? Evo nekih prijedloga:
Prvenstveno, iskreno se obratimo Uzvišenom Allahu da rukama muslimana uništi zlotvore i one koje ih potpomažu, a da u isto vrijeme olakša muslimanima i podari im sabura i snage da izdrže ovo veliko iskušenje. Donirajmo i materijalna sredstva koja su neophodna da bi se nabavili i u Gazu dopremili hrana, odjeća i lijekovi. Učestvujmo u mirnim prosvjedima pokazujući svijetu da dižemo svoj glas protiv zločina koje Izraelci čine nad muslimanima Palestine. Bojkotujmo sve proizvode onih firmi i proizvođača koji javno ili tajno podržavaju i finansiraju genocidnu tvorevinu poznatu pod imenom Izrael (spisak firmi može se vidjeti na internetu)
Na kraju, širimo istinu o tome ko su zločinci, a ko istinske žrtve, jer to mnogima (zbog jakih cionističkih lobija u svijetu) nažalost još uvijek nije jasno.
Završavamo riječima jedne Izraelke (Enbal Gross) koja se hrabro bori protiv laži i obmana vlastitog naroda:
”Izraelska djeca se potpisuju na bombe prije nego što ih IDF iskoristi za bombardovanje Gaze. To je tako užasan prikaz prijezira prema ljudskim životima. Da li je to ono što želimo da nam budu djeca? Hladnokrvne ubice? Kao unuka onih koji su preživjeli Holokaust, odrasla sam uz strašne priče o tome šta se dešavalo Jevrejima u Holokaustu – stvarne priče. Pa, kako onda možemo opravdati da to isto mi radimo drugom narodu? Moramo to zaustaviti! To je potpuno novi moderni genocid. Da li želite da budete dio toga? Da li ste spremni da sjedite skrštenih ruku i ne radite ništa? Ja nisam – moja savjest mi to ne dozvoljava.’’
Piše: Amir Durmić
Napomena: tekst je napisan 2009 g., kada su cionistički zlotvori činili isto što čine i ovih dana. Situacija je identična a poruka ista.
(minberba)
