Ljudi, ljudi, fasovao Kožo!
Jutros je u Sarajevu, podno Kovača sačekalo i izmlatilo Kožu. Naklanfalo ga, našutalo k’o što mahalčad našutaju poderanu nogometnu loptu. Sačekalo, pa ga damlaisalo k’o što bi nekoć sarajevska čaršija u mrak satjerala pijanog Ristu Đogu, da je tih devedesetih slučajno zateturao niz Trebević. Nije stigao ni da jaukne, ni priupita šta je i kome kriv. Tako ti je sa sarajevskom jalijom.
Blagonaklono te trpe, a onda ti ružno i nepristojno daju do znanja da im se više ne dopadaš. Kožu je isflekanog i zaudarajuće uneređenog, kao ispod kakvog fijakera, zatekao bijeli sarajevski dan kako se filozofski propituje o smislu patnje i stradanja. Dobro ugruhanom i upišanom Koži ništa nije bilo jasno, osim da je još uvijek slobodouman, ali neshvaćen umjetnik. Svašta se upamtilo u Sarajevu, ali da je neko nekog tako prebio, kao što je fasovao Kožo, e toga kod nas još nije bilo.
A bio je pomalo i čudan taj Kožo. U nekakvom zbijegu on je u Sarajevo došao iz Splita. Pričalo se da je uvakat tamo bio glavni pehlivan. Njegove su egzibicije u početku bile originalne i zabavne, a onda se počeo zezati s nadbiskupijama, Franjinom Hrvatskom,Olujom, Markačem i Gotovinom. Naljutio Kožo svu lipu Dalmaciju, spakovao sitne prnje pa u Sarajevo na ćevape. Brzo se, a pomalo i bezobrazno udomaćio Kožo. Kad ne bi skitao po sarajevskim birtijama, Kožo bi se udvarao beogradskom gay pride-u, i tako općio sa svima, a nikome i ničemu dosljedan ne osta.
Ne dade vrag mira Koži, pa on poče i po Sarajevu da se zafrkava i tjera šegu. Ko tevećelija. Noću galami po sokacima, cereka se, smijulji i priča viceve. Oko njega uvijek vašar i graja, poneki
čaršijski mahnitov i propalica. Kad Kožo provede svoju budalaštinu, neko mu baci sitan dirhem, lokum, ili mu plati salep. On se onda smješka ko šiparica, a kad rašćera sitniš opet se razgoropadi, svakog zadirkuje i ujeda k’o bijesno pašče.
Zadnji put Kožo podivljao na Bajram. Izvodio razne gadosti i svinjarije. Ludovao pijan i omamljen, i dirao u sve što pametan čovjek vrednuje i štuje. Plazio jezičinu i kolutao očima, životinjski se kreveljio i urlikao. Obuzeo ga neponovljiv arsuzluk, kao da je pod nekakvom avetinjskom mahanom. Okanili ga se i oni što su Kožu simpatisali kao dopadljivu čaršijsku maskotu. Od njega tako unezvijerenog pobjeglo i mlado i staro. Znalo je međutim Sarajevo da Kožo nije pobenavio, niti su mu vrane mozak popile, već je on ozlojeđen. On je mračan i zao, pa se tako, ko svaki vukodlak na dobroti sveti Sarajevu. Zato su njegove batine gradom odjeknule kao muštuluk
Kožu nisu izdevetali ultranacionalisti, a ni vehabije. Kažu istukli ga navijači Sarajeva i Želje. Pripovijeda da se poslije degeneka neki deran trijumfalno pomokrio po njemu, i tom prilikom mu održao kraći recital: Aaaa Kožo, ti dođe, sjede, popi, ruča, večera, fruštukova, spava, puca, po kući nam ispretura! Dušu imaš li? – E pa marš iz naše čaršije, skotu bjelosvjetski! – I slušaj Kožo, nije ti ovo Riva, a nije ni Bajram svaki dan. Sad se zezaj sa Severinom! Tako se po čaršiji priča, a jel’ tako bilo, ne znam.
Piše Ismet Bećar
(vakatba)