U članku „New York Timesa“, objavljenom 14.novembra, objavljena je vijest o ubistvu jednog od Hamasovih vojnih komandanata u izraelskim zračnim napadima. Prirodno u članku nisu spomenuti drugi- uključujući djecu- koji su ubijeni u tom zračnom napadu. Jedna fraza u članku reflektira logiku izraelske vlade po ovom pitanju:“ Žestina zračnih napada je odgovor na ono što je Izrael nazvao opetovanim raketnim napadom od strane palestinskih militanata u Gazi…“
U članku se nastavlja dalje promovirati ta logika kada se govori o krhkom primirju između Hamasa, koji vlada u Gazi, i Izraela:“ Od 2008 i 2009. godine Hamas se pridržavao neformalnog, krhkog primirja, te se u to vrijeme trudio da prisili druge, manje, militantne skupine da ga se pridržavaju. Ali zadnjih mjeseci, pod pritiskom dijela stanovnika Gaze zbog toga što se ne osvećuju za smrtonosne izraelske zračne napade, oni su preuzeli odgovornost za učešće u lansiranju raketa.“
I tako se postavlja pitanje: ko je započeo sukob? Kada neko čita prethodno navedeni članak dobija dojam da se odgovor na ovo pitanje može shvatiti kao nešto skorašnje, kao neki nedavni fenomen, te da se tačni odgovor može pronaći u zadnjim događajima, u toku zadnje sedmice. Ovu logiku podržava i promovira izraelska vlada i američki mediji i, oprostite što nisam iznenađen, američka vlada.
Na kraju svog predsjednikovanja Džordž Buš opravdavao je operaciju „Cast Land“, koja je bila ustvari masakr 1400 Palestinaca, govoreći da je Hamas počeo sukob ispaljujući rakete i prekidajući na taj način primirje. Kao prvo to nikad nije bilo tačno. Izrael je prekinuo primirje 4. novembra 2008. godine kada je izvršio upad u Gazu i ubio 6 pripadnika Hamasa. Vijest o napadu u to vrijeme prenio je „Guardian“, dok zapravo nije ni spomenut u mainstream diskusijama u SAD-u, što nam otkriva još ponešto o američkom stavu prema Izraelu i Gazi.
Oni koji podržavaju Izrael često lamentiraju o tome kako se Izrael „povukao“ iz Gaze, kao da je tranzicija Gaze iz formalno okupirane teritorije u zatvor otvorenog tipa neki veliki izraelski mirovni napor. Ali Izrael prelazi u teritorij Gaze kad god želi i postanu iznervirani kada prilikom prelaska naiđu na otpor. Ovo je možda neprihvatljivo. Izraelski sponzor SAD isto tako vjeruje da sve posjeduje i da može raditi što želi, kome želi i kad god to želi. Pomislite samo na njihovu mrežu bespilotnih letjelica, koja je stalno zauzeta ubijanjem civila u mjestima od Pakistana do Jemena.
Tehnički Hamas i druge palestinske frakcije u Gazi ponudile su Izraelu primirje čak i u zadnje vrijeme- 12. novembra.
Ali ponovo postavimo u dubljem smislu pitanje: Ko je počeo? Ovo pitanje se čini kao lagano za odgovoriti, ali ga treba malo proširiti: ko je počeo smrtonosno, ubilačko naseljavanje i kolonijalizam židovskih naseljenika?
Naravno- Izrael. Ovo pitanje židovskih naseljenika i njihove kolonizacije je važno pitanje. Ono razjašnjava stvari. Nakon svega to je proces i u Palestini on uvijek traje. I ono što je još važnije- on je uvijek nasilan. Taj projekat je plan da se jedni ljudi odvoje od drugih, nekoliko individualaca od zajednice. A da bi se ti desilo trenutna populacija mora postati prošlost, a da se nakon toga ta prošlost izbriše. Ovo se mora desiti i kroz oduzimanje zemlje i kroz čisto fizičko uništavanje.
Uništavanje je još jedna umjetnost koju je Izrael odlično naučio od svojih sponzora SAD-a. Jedna od metoda koju su naseljenici naučili od SAD-a jeste masovno istrebljenje bizona u Sjevernoj Americi, što je dramatično promijenilo zemlju koju su poznavali domoroci. Isto tako Izrael već godinama sprovodi masovno uništavanje i istrebljenje stabala masline, dramatično mijenjajući zemlju koji Palestinci tako poznaju.
Zaista SAD i Izrael dijele vrijednosti. Još više- oni dijele taktike. Njihove specijalne veze popločane su uobičajenim slikama: slikama smrti, što svjedoče bezbrojni leševi mrtvih bizona i uništenih stabala masline, da ne govorimo o bezbrojnim ljudskim leševima. Blokada Gaze je jedna od formi nasilja izraelskog nasilnog naseljavanja. Uobičajeno je da se u SAD-u to ne označava kao nasilje. Napokon oni koji podržavaju američke sankcije Iranu često ih smatraju alternativi nasilju.
I zaista sankcije su užasno nasilje. 500.000 iračke djece ubijene sankcijama Bila Klintona 90-tih su dokaz činjenice da oni koji žele da „unište“ ekonomiju ustvari žele da izgladne djecu do smrti. Realnost je ista u Gazi. Jedan izvještaj od strane UN-a objavio je da se do 2020.godine neće moći živjeti u Gazi u ovakvim uslovima života. Pod tim uslovima, namjernim i zlim, rakete- napravljene sa ono malo materijala kojem je dopušten ulaz- su simboli otpora, potvrda borbe, obećanje da izraelsko nasilje neće biti prihvaćeno u Gazi, uprkos vojnoj moći kojoj se suprostavljaju.
Da sumiramo, oni koji posmatraju nasilje u Palestini i koji se osjećaju primoranim da uvjeravaju Palestince o neophodnosti prava Izraela na postojanje ili ne mogu, ili neće priznati nasilni, smrtonosni, izraelski kolonijalizam.
A šta je sa pitanjem: Da li Izrael ima pravo na postojanje? Inače nije dobro da se na pitanje odgovara sa pitanjem, ali pošto je postavljeno pitanje trik pitanje, onda mislim da mogu to učiniti. I tako: da li Izrael može biti odvojen od smrtonosnog naseljeničkog kolonijalizma u koji je uključen od njegovog početka?
Pretpostavimo da je odgovor ne. Pretpostavimo i da se palestinsko pravo na povratak nastavlja nijekati i izraelski rasistički sistem izgrađen na paranoji o demografiji nastavlja sa svojim nasiljem.
U tom slučaju odgovor na pitanje da li Izrael ima pravo na postojanje je lak kao i odgovor da li smrtonosni naseljenički kolonijalizam ima pravo na postojanje.
Odgovor je NE. Nema šanse.
Piše: Patrick Higgins
Izvor: Counterpunch.org
Za IslamBosna.ba preveo: Denis Rizvić