Zašto ovakva šutnja o genocidu nad muslimanima u Mijanmaru?
Rohingya muslimani su najveća manjina u Burmi (Mijanmaru) i njih čine Bengali muslimani koji su se u ovu zemlju naselili, nakon što su je Britanci osvojili 1886. godine, kao jeftina radna snaga i oni su se nastanili u provinciji Rakhine. Budisti, koji čine većinu stanovnika u Burmi, Ronihgya muslimane nikad nisu prihvatili kao svoje sugrađane.
Nakon više od jednog stoljeća i nekoliko generacija, Rohingya muslimani, po većini, nisu zaradili da smatraju Burmu kao svoju domovinu. Od samog dolaska u Burmu, Rohingya muslimani su bili suočeni sa mržnjom i napadima. Napadi su se sistematski proširili, a time i masakar. Veliki ustanci protiv muslimana bili su 1930., 1938., 1997., 2001. i sad u 2012. godini.
U tim ustancima dolazi do velikog kršenja ljudskih prava muslimana Burme. Hiljade Rohingya muslimana su ubijene. Ali zbog stroge kontrole medija, stvarni broj ubijenih nikad se ne objavljuje, a procjenjuje se da bi stvarni broj mogao biti desetine hiljada ubijenih u svakom masakru.
Svaki put Rohingya muslimani se suočavaju sa valovima ubijanja, porobljavanja, zatvaranja, mučenja i silovanja danima između masovnih ubijanja. Porodice uzmu šta stignu i što mogu da nose u rukama i bježe prema čamcima; ako im kopno ne može pružiti utočište, možda će voda.
U takvom momentu beznađa, Rohingya muslimani imaju samo jednu nadu u svojim srcima ispunjenim iluzijama: možda mogu otići nazad u Bangladeš. Ali svaki put desi im se nešto izuzetno nehumano i tužno. Svaki put kad Rohingya muslimani budu natjerani u svoje čamce zbog nereda i tlačenja ljudi iz Rakhine provincije, ove čamce državni brodovi sprovedu na otvoreno more i ostave ih same. Veliki broj ovih čamaca koji su puni gladnih i slomljenih ljudi potone u okeanu.
Mali broj koji uspije da dođe do obala Bangladeša nisu dobrodošli. Te Rohingya muslimane vlasti u Bangladešu natjeraju da se vrate nazad ili ih zadrže na uskim obalama. Slijedi jedna izjava očevica koji je postavljen na jedan Rohingya blog povodom skorih napada na muslimane koji i dalje traju. Iz tog se razumije da su ti napadi sistematski organizovan genocid:
28. juni 2012.: 22 seljana iz sela Anukpin u gradu Rathedaung su uhapšena ranije, a 27. juna ponovo 60 seljana iz istog sela uhapšeno je od strane vojske i Nasake. Nakon hapšenja, odvedeni su u sela u Rakhine i tamo su mučeni od strane Rakhine seljana. …sudbina uhapšenih seljana je nepoznata članovima njihovih porodica. To selo broji otprilike 1.000 kuća, 60 od tih kuća su spaljene od strane Rakhina pri čemu im je pomagala vojska i Nasaka….
Pored toga, 350 kuća u Mozai Dia selu i 150 kuća u selu Sarat Pyin spaljene su od strane Rakhine ekstremista pred očima vojske i Nasake…. Oni također sarađuju sa Rakhine rasistima u napadima na sela Rohingya muslimana. Mediji u Burmi su objavili da Rakhini pate u krizi za hranom i skrovištem, prikazujući lažne izbjeglice koje su se smjestile u Nasaka kampovima i budističkim hramovima….
(Izvor: el-asr.com; PKKH Exclusive, objavljeno 29. juna 2012. Autor: Aneela Shahzad)
