SAFF 325: Breme bijelog čovjeka

Piše: Knut Mellenthin

Zapadnjački izvještaji o protestima protiv antiislamskog huškačkog videa „Muslimanska nevinost“ reproducira kolonijalne stereotipe. Neokonzervativci žele torpedirati američku saradnju s arapskom svijetom.

„Muslim Rage“, muslimanski bijes, naslov je američkog magazina Newsweek od 24. septembra. Na naslovnoj slici ekstremno mali isječak slike, vjerovatno manje grupe demonstranata. U prvom planu dvojica muškaraca s izobličenim licima. Na prvi pogled je već bilo jasno da se radi o protestima protiv filma kojeg je snimio egipatski kršćanin u egzilu, a financiranog od strane neokonzertivaca, koji ismijava i vrijeđa islamskog Poslanika, Muhameda, s.a.v.s.

Newsweek je nakon 11. septembra 2001. godine izašao pod naslovom „Why do they hate us?“ (Zašto nas mrze?). Ispod naslova slika mrzovoljnog mladića, očigledno muslimana, s plastičnom puškom u ruci, uperenom u zrak. Naslovna priča je bila djelo urednika za inostrane vijesti indijskog porijekla, Fareeda Zakarije, i bavila se temom „Korijeni islamskog bijesa – šta možemo uraditi protiv toga“. Autorica aktuelne naslovne priče je Ayaan Hirsi Ali, Somalijka i bivša muslimanka, inače idol svih desničara. A naslov sada glasi: „Kako sam ga (očito se misli na muslimanski bijes) ja preživjela i kako ga možemo zaustaviti“.

U Njemačkoj su dnevne novine Die Welt, u izdanju izdavačke kuće Springer, centralni organ svih onih koji ekscesivno klevetanje muslimanske vjerske zajednice vide kao neizostavni dodatak 150% podršci Izraela. Od početka protesta protiv antiislamskih izmišljotina 11. septembra, čitatelje lista je preplavila bujica primitivnih, uglavnom jednoličnih propagandnih članaka.
14. septembra se Alan Posener žalio na „jezovitu nezahvalnost“ u islamskim društvima. „Ko donosi slobodu i civilizaciju, žanje mržnju.“ „U praksi se ispružena ruka Zapada često ugriza“, jer muslimani žude samo za „mentalnim ropstvom“. Bez očigledne ironije je Posener navodio duge citate iz pjesme „The White Man’s Burden“ (1899), Rudyarda Kiplingsa, u kojima se evropski kolonizatori u narcisoidnim jadikovkama žale na nerazum podjarmljenih „divljaka“, nazivajući ih još i„pola đavo i pola dijete“, želeći im samo dobro i lijepo.

Islamistička furija

15. septembra je Thomas Schmid objavio nagli kraj nade „da će ono što je počelo kao Arapsko proljeće imati umjereni razvoj“. Kroz proteste protiv videa obistinio se „strah da bi oslobađanjem iz autokratskih okova furija islamizma mogla dobiti odriješene ruke.“

Istog dana je Richard Herzinger pod naslovom „Islamizam nastoji vladati svijetom“, objavio kako su nasilni demonstranti „na dramatičan način pokazali da Nijemcima i Evropljanima pokušaji distanciranja od SAD-a ništa ne koriste ukoliko islamski ekstremisti iskaljuju svoju ubilačku mržnju protiv dekadentne i bezbožne zapadnjačke civilizacije“. Dugoročno gledano „najveću opasnost“ ne predstavljaju „ militantne selefije i njihove pristalice, teroristički džihadisti“, već „snažno egipatsko Muslimansko bratstvo“. Njima Herzinger pripisuje „posebnu virtuoznu“ dvostruku strategiju s kojom „ucjenjivanjem upravljaju Zapadom kao s marionetom“.

16. septembra je Alfred Hackenberger oštro napao internacionalne selefije u Siriji zbog aktivnosti u građanskom ratu poistovjećujući ih s fantomskom organizacijom Al Kaidom. S tim se suprostavio mainstreamu po kojem zapadnjačka podrška „sirijskih boraca za slobodu“ uopće ne može biti dovoljno dalekosežna i opširna. U međuvremenu, islamofobični extremisti pod neokonzervativcima u SAD-u propovijedaju još od početka Arapskog proljeća, da se Zapad, a pogotovo Obamina administracija, upustio u samoubliačku saradnju s Al Kaidom, a s kapitulirajaćom „smirijućom politikom“ u saradnju s egipatskim Muslimanskim bratstvom i njima sličnim strujama u drugim zemljama, uključujući i Tursku. Zagovornici Roberta Spencera i Pamele Geller, te idejnog tvoraca norveškog masovnog ubistva Andersa Breivika, to povezuju s otkačenim fantazijama zavjere o navodno dubokim podrivanjima američke vlade od strane islamskih fundamentalista.

Vratimo se na njemački Welt. 17. septembra je Henryk M. Broder optužio muslimanske demonstrante da se ponašaju kao „nevaspitana djeca“, koja su „svjesna svoje moći, koja znaju da se niko ne usuđuje stati im na put“. Pitao se prije svega: „Šta rade ovi ljudi kada ne demonstriraju? Imaju li porodice koje moraju da prehrane? Rade li? Žive li od pomoći organizacija koje se brinu o siromašnim i izrabljenim u trećem svijetu?“. Njegov recept protiv infantilizma demonstranata je već poznat: Ti mnogi uzrujani muslimani ne trebaju od Zapada razumijevanje, već čvrstu ruku.

Broder se 20. septembra ponovo javio za riječ. Ovaj put je jadikovao da se „oh tako prosvijetljen okcident“ dopušta „porobiti od fanatika“. Zapadnjačka civilizacija je putu samouništenja „zbog samoprouzrokovane ovisnosti od fanatika kojoj prosvijetljeni zapadnjak, sve što se ona brutalnije i bezobzirnije ponaša, sve spremnije izlazi u susret. To je, usput rečeno, tačno ona predstava ludila koja je dovela Breivika do krvoprolića među predstavnicima ove „kapitulacije“.

21. septembra je na redu ponovo bio Herzinger. Pod naslovom „Zapad se ne smije više ucjenjivati“, polemizirao je protiv „pokušaja smirivanja“ američke vlade, što se pod „islamskim bičevima“ može poimati samo kao „skromno priznanje krivice“ i „ponovnu indiciju za patetičnu slabost Zapada“.

Sve je baš bezze

Nakon što je gro njemačke štampe skoro dvije sedmice muslimane stalno demonizirao kao povrijeđeni, razdražljivi i nasilni kolektiv, jedan od njihovih glavnih komentatora, Hannes Stein, iznenada je 24. septembra ponudio sasvim drugačiji pogled na stvari. „Islamu je video o Poslaniku sasvim svejedan“, signalizirao je autor već u naslovu na senzaciju. „Većina muslimana na svijetu se i ne obazire na ovaj YouTube video, nisu povrijeđeni, sve im je svejedno“, tvrdi 47-godišnjak iz Bavarske, koji po njegovim informacijama već nekoliko godina živi u New York-u i često se može naći na Broderovoj web-stranici „Achse des Guten“.

Šta u stvari želi dokazati ovaj dokazani prijatelj Izraela s ovom tezom, koja totalno proturiječi stavu izdavačke kuće Springer? Muslimanska srdžba zbog filma je, kao uostalom i cijeli Occupy pokret, samo „medijski plod“ njegovih „kolega“, zapadnjačkih novinara, piše Stein. Zaključak: Ne treba oklijevati kada se vrijeđa religija islam. Problem nisu muslimani, oni su svakako ravnodušni prema vjerovanju, već „da se zapadnjački političari zavode vlastitom histerijom da ukinu centralnu građansku slobodu“.

Da bi potvrdio svoju tezu, Stein spominje izvještaj Amerikanke Megan Reif, koja radi kao politolog na Univerzitetu Colorado. Ona je pokušala sakupiti sve demonstracije protiv filma o Muhamedu, s.a.v.s, i ako njene rezultate saberemo, dolazimo na manje od 40.000 demonstranata. Od toga je 5.000 u Iranu, što iziskuje trijumfirajući komentar: „Klerikalfašistički režim kojem je nekad bilo dovoljno da zvizne na prste i okupi na desetine hiljada koji su uzvikivali Marg bar Amrika (smrt Americi), danas ne uspijeva sakupiti više od 5.000 demonstranata“.

Čini se da Steinu predstavlja zadovoljstvo da podvaljuje svojim čitateljima. Prvo, brojke demonstranata ne govore ni približno o tome kako je film utjecao na većinu muslimana. Da njih 99,99% zbog toga nije izašlo na ulice ne pokazuje da im je ocrnivanje vjere svejedno, kako to reče Stein.

Drugo, Reifov izvještaj je nastao 16. septembra. To je bilo 8 dana prije objavljivanja Steinovog članka. Dan kasnije je u Bejrutu demonstriralo oko 100.000 ljudi pod zastavom šiitskog Hezbollaha. Iz dana u dan su slijedile demonstraicje u ostalim dijelovima Libanona, ni jedna sa manje od 10.000 učesnika. Također su prošle sedmice u Tehereanu i ostalim iranskim gradovima održani veliki protestni marševi. Pakistan se na Reifovoj listi ne spominje, a bio je u sedmici nakon 16. septembra poprište velikih demonstracija u velikim gradovima, a također i u glavnim provoncijskim gradovima Belučistan i Khyber Pakhtunkwa, Quetta i Pešavar.

Treće, analiza politologa je jasan apel protiv demoniziranja muslimanske vjerske zajednice kroz mainstream medije. „Senazacionalistički, naivni i pretjrano otvoreni odgovor na proteste protiv antiislamskog filma čini već mnogo da bi nas otuđio od prodemokratskih reformatora arapske revolucije, koju mi navodno podržavamo“, piše Reif iskazujući tako vjerovatno mišljenje liberalnog dijela demokratske partije SAD-a. Međutim, autorica je sa svojom izjavom da je na uličnim protesima bio mali broj muslimana u pravu, ali njeno zastarjelo realiziranje momenata dovodi da zaključka da ona nema predstavu o dimenzijama.

Ograničavanje razlika
16. septembra je Sarah Kendizor, antropolog na Univezitetu Washington u St.Louisu, zbog generalizacije i stereotipa zapadnjačkih mainstream medija, na web-stranici Al Džazire zahtijevala da se potpuno ukine izraz „muslimanski svijet“. Takav naziv sugerira kolektivitet i uniformnost, iako u stvarnosti razlike postoje značajne između zemalja kao i između država. Za bolju ilustraciju je Kendzior citirala naslove i fraze poput „Zašto se muslimanski svijet tako lahko uvrijedi?“ (Washington Post, 14.9.) i „Bolni odnos između SAD-a i muslimanskog svijeta“ (New York Times, 12.9.). Ako u google ukucate „Muslim world“, pojavi se preko 87 miliona pogodaka, za razliku od „Christian world“ sa samo 5,8 miliona pogodaka. „Tendencija viđenja muslimanskog svijeta kao generalnog problema znači da se specifični problemi unutar muslimanskih zemalja ne zapažaju.“ Također od zapadnjačkih propagandista izmišljeni izraz „arapsko proljeće“ služi tome da se različite situacije, pozadine i razvoji na nedozvoljen način miješaju i stvaraju veze koje u stvarnosti ne postoje.

U smislu Kendziorove kritike moramo konstantirati da su se na pojedinim protestima izazvanih uglavnom uvrjedljivim videom, bili prisutni različite i djelimično kontradiktorni motivi i interesi. Također je tok demonstracija i okupljanja bio različit. Na kraju, samo je jedan manji dio demonstracija bio nasilan, dok se u mainstream medijima upravo taj aspekt šematski generalizirano postavljao u prvi plan. Ukoliko se izuzme napad na američki konzulat u libijskom Benghaziju, čija pozadina još nije jasna, preko 60 mrtvih je gotovo isključivo nastradao od pucnjeva pripadnika siguronosnih snaga. Ipak su tipični naslovi poput „Bijesni protesti odnijeli više ljudskih života“ (Spiegel, 14.9.2012.)

U poređenju s prethodnim sličnim protestnim valovima, zadnji su bili 2006. godine zbog objavljivanja karikatura o Muhamedu, s.a.v.s., u Danskoj, koje su zatim drugi zapadnjački mediji provokativno preštampali, ovi protesti ni kvalitativno ni kvantitativno ne predstavljau ništa novo. Ni protesti ni uvrijedljivi video nisu pogoršali odnos prema Zapadu, već su samo još jednom jasno ukazali na postojeće kontradikcije.

Neokonzervativna kampanja

Osim, nažalost, normalnih reakcija zapadnjačkih medija koji su muslimanske demonstrante opečatili kao „nasilne razbojnike“, uglavnom se u SAD-u primjećuje kampanja neokonzervativaca i republikanske stranke koja na osnovu protesta zahtijeva strateški preokret: Umjesto pragmatične saradnje s umjerenim islamskim strankama i političarima, kao npr. u Egiptu, Tunisu ili već odavno u Turskoj, mora se preći na konfrontacije. To rezultira perverznim konstelacijama, kada republikanski kandidat za predsjednika Mitt Romney s jedne strane zahtijeva da se Egiptu „zavrne pipa“ jer se predsjednik Muhamed Mursi nije dovoljno brzo distancirao od demonstracija, a s druge strane zahtijeva od Obame da „olakša“ opskrbu oružjem selefijskih pobunjenika u Siriji.
Ova kampanja ima jednu sasvim lažnu, populističku stranu rezultiranu iz američke predizborne kampanje. Kada je riječ o internacionalnom islamizmu, predsjednik Obama treba biti prikazan kao mekušac, pa čak kao i simpatizer islamizma, što se godinama već i prakticira. Jer su se Obama i njegova državna tajnica Clinton distancirali od videa kritizira se kao „smirivajuća politika“. Također se i povlačenje vojnih snaga iz Iraka, što je inače usvojeno još od Obaminog prethodnika Georga W.Busha, i iz Afganistana smatra znacima slabosti, što je opet podstaklo muslimanske ekstremiste da napadnu američke diplomate.

U međuvremenu, bar po svim dosadašnjim predznacima, ne može se očekivati da bi republikanci u slučaju da dobiju izbore 6. novembra, koji ne odlučuju samo o poglavaru Bijele kuće već i o sastavu Kongresa, zaista promijenili politiku prema Bliskom istoku. Konkretno, pragmatična kooperacija s regirajućim islamistima u Egiptu, Tunisu i Turskoj, kao i dominantnim političkim i vojnim snagama u Pakistanu.

Neokonzervativci i njima vrlo bliski extremistički dio proizraelskog lobija to vide sasvim drugačije. Benjamin Netanjahu i izraelska vlada su Arapsko proljeće, a pogotovo pad diktatora Hosnija Mubaraka, od samog početka komentirali sa sumnjom i ogorčenjem. Kao prvo, Izrael je oduvijek mogao sarađivati s autokratskim režimom u regiji, kao i ranije s iranskim šahom, dok svaka promjena u postojećoj strukturi vlasti sadrži elemente neizvjesnosti. Drugo, cionistička propaganda još uvijek rado tvrdi da je Izrael „jedina demokratija Bliskog istoka“. No, to nije nikada bilo tako. Direktno na svojoj sjevernoj granici „židovska država“ ima susjeda državu Libanon, koji ne samo da je već desetljećima demokratski, već je u odnosu na Izrael omogućio ravnopravno učešće u vladi svim vjerskim i etničkim grupama, što se uprkos teškim uvjetima vrlo dobro prakticira. Ipak, besmislena bajka o „jedinoj demokratiji“ se na Zapadu dobro prodaje. Taj izraelski priviligovani status tendeciozno ugrožavaju nepredvidiva demokratska dešavanja i njihov razvoj po susjednim zemljama.

„Uništite džihad“

„Da li demokratija na Bliskom istoku zaista postoji?“, pitao se neokonzervativac Michael Rubin 20. septembra na web stranici desničarskog američkog kanala Fox News. Vrlo smiono je „nasilje zadnjih sedmica“ uporedio s raspirivanjem terorizma tokom Francuske revolucije i prognosticirao da će „demokratija Bliski istok još desetljećima zaobilaziti u širokom luku“. Neokonzervativac Charles Krauthammer je 21. septembra u svojoj kolumni u Washington Postu-u  govorio o „kolapsu kairške doktrine“. Mislio je na Obamin govor 4. juna 2009. u egipatskom glavnom gradu. Tada je on retorički „muslimanskom svijetu“ obećao „novi početak“ uz „uzajamno poštovanje“. Daniel Pipes je 21. Septembra na Fox-ovoj web stranici pozvao Zapad da iz dana u dan objavljuju karikature Muhameda, s.a.v.s, i da obečašćuju Kur’an sve dokle muslimani ne prestanu da protestuju.

Tačno u srž su pogodili Robert Spencer i Pamela Geller s izbornim motivom neokonzervativaca. U više američkih gradova, među njima New York i San Francisko, na vozilima javnog prijevoza objavljene su  plakate s natpisima „U svakom ratu između civiliziranog čovjeka i divljaka podržite civiliziranog čovjeka. Podržite Izrael. Uništite džihad“. Krug se zatvara sa Kiplingovim „Bremenom bijelog čovjeka“ i evropskom kolonijalizmu 19. stoljeća, koja se uvijek opravdavala sa „civilizacijskom zaostalošću“ potlačenih i opljačkanih naroda.

Izvor: Junge Welt 27.09.2012
Prijevod s njemačkog: Senada Mešanović