Religija u SAD-u poslije 11. septembra

  Piše: Andrew Bacevich

Prvo je nastala gungula zbog “džamije na Nultoj tački (Ground Zero)”. Zatim je tu bio pastor Terry Jones iz gradića Gainesville na Floridi, koji se našao u centru pažnje zbog promoviranja “Međunarodnog dana spaljivanja Kur’ana”. U najskorije vrijeme, imali smo Amerikanca koji je na internet postavio klevetnički antimuslimanski videozapis nakon čega su uslijedili nemiri.

U svemu tome, službeni američki stav ostao je nepromijenjen: Vlada Sjedinjenih Država osuđuje islamofobiju. Amerikanci poštuju islam kao religiju mira. Incidenti koji sugeriraju drugačije su djelo male manjine – luđaka, onih koji šire mržnju i onih koji su željni publiciteta. Među muslimanima od Benghazija do Islamabada, ovaj argument nije bio baš prihvaćen.

I to ne bez razloga: iako bi moglo biti umirujuće odbaciti antiislamske ispade u SAD-u kao djelo nekoliko fanatika, slika je ustvari daleko složenija. Te komplikacije zauzvrat pomažu objasniti zašto je religija, koja se nekada smatrala sredstvom vanjske politike, u posljednjih nekoliko godina postala smetnja.

Komunistička antipatija

Počnimo sa kratkom lekcijom iz historije. Od kasnih 1940-ih do kasnih 1980-ih, kada je komunizam pružio sveobuhvatno ideološko opravdanje za američki globalizam, religija se izrazito smatrala kao jedna od tema američke vanjske politike. Komunistička antipatija prema religiji pomogla je dati hladnoratovskom vanjskopolitičkom konsenzusu značajnu trajnost. To da su komunisti bezbožnici bilo je dovoljno da se smatraju potpuno neprihvatljivim. Za mnoge Amerikance, Hladni rat je dobio svoju moralnu jasnoću iz uvjerenja da je tu borba koja suprotstavlja bogobojazne protiv onih koji negiraju Boga. Budući da smo bili na Božijoj strani, činilo se aksiomatski da Bog treba vratiti kompliment.

Kako bi sovjetskim okupatorima nanijele bol, Sjedinjene Države su pružile podršku onima u afganistanskom otporu.

S vremena na vrijeme tokom decenija kada je antikomunizam pružio toliko za animiranje duha američke politike, judeokršćanski stratezi u Washingtonu (koji nužno nisu vjernici) su koristeći teološki ispravne tvrdnje da kršćani, Jevreji i muslimani svi obožavaju istog Boga nastojali pridobiti muslimane, ponekad i one fundamentalističkih uvjerenja, u borbi protiv bezbožnih.

Jedan od naročito značajnih primjera bio je Sovjetsko-afganistanski rat 1979-1989. Kako bi sovjetskim okupatorima nanijele bol, Sjedinjene Države su pružile podršku onima u afganistanskom otporu, koje su u Washingtonu nazvali “borcima za slobodu”, te su uputile pomoć (preko Saudijaca i Pakistanaca) religijski najekstremnijim među njima. Kada je taj trud rezultirao masovnim porazom Sovjeta, SAD su svoju podršku afganistanskim mudžahedinima slavile kao dokaz strateške genijalnosti. To je bilo gotovo kao da je Bog donio presudu.

Ipak, ne tako mnogo godina nakon poraza Sovjeta, borci za slobodu pretvorili su se u žestoke antizapadne talibane, koji su pružili utočište Al-Kaidi, koja je isplanirala – uspješno – napad na SAD. Dakako, to je pokvarilo Božiji plan.

Pokretanjem globalnog rata protiv terorizma, islamizam je naslijedio komunizam kao osnovu uvjerenja da, ako se ne zaustavi, on prijeti groznim posljedicama za slobodu širom svijeta. Oni koje je Washington podržavao kao “borce za slobodu” sada su postali najopasniji neprijatelji Amerike. Tako su makar pripadnici establišmenta nacionalne sigurnosti vjerovali ili trebali vjerovati, ograničavajući time svaku dalju raspravu o tome da li je militarizirani globalizam zaista predstavljao najbolji pristup promicanju liberalnih vrijednosti na globalnom nivou ili da li je služio američkim interesima.

Gdje tačno smjestiti Boga u američku politiku nakon 11. septembra predstavljalo je pravi izazov za političare. Za razliku od komunista, suprotno negiranju božijeg postojanja, islamisti Boga prihvataju sa zapanjujućom žestinom.

Ipak, kao slogan, rat protiv islamizma predstavio je poteškoće odmah od samog početka. Koliko god se kreatori politike borili da u shvatanju javnosti spriječe povezivanje islamizma sa samim islamom, znatan broj Amerikanaca nije vidio značajnu razliku. Napori Bushove administracije na rješavanju tog problema, stavljanjem prijetnji nakon napada 11. septembra pod rubriku “terorizam”, u konačnici su bili bezuspješni jer taj generički pojam nije ponudio nikakvo objašnjenje za motiv. Koliko god administracija pokušala to izbjeći, motiv se u ovom slučaju činio povezanim sa pitanjem religije.

Gdje tačno smjestiti Boga u američku politiku nakon 11. septembra predstavljalo je pravi izazov za političare. Za razliku od komunista, suprotno negiranju božijeg postojanja, islamisti Boga prihvataju sa zapanjujućom žestinom. Zaista, u svom žestokom osuđivanju Sjedinjenih Država i antiameričkom nasilju, oni se odvažno predstavljaju kao ništa manje nego osvetnički agenti Boga. U suočavanju sa Velikim Satanom, oni tvrde da ispunjavaju Božiju volju.

Vođenje rata u ime Isusa

Ova rasprava oko toga ko ustvari predstavlja Božiju volju je rasprava koju su administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame svakako pokušavale izbjeći. Sjedinjene Države nisu u ratu sa islamom kao islamom, insistiraju američki zvaničnici. Ipak, među muslimanima u inostranstvu, bez obzira na stalna negiranja Washingtona, sumnja i dalje postoji i to ne bez razloga.

Jednom takvom prilikom, general se prisjetio svog susreta sa somalskim ratnim vođom koji je tvrdio da uživa Allahovu zaštitu. On se varao, Boykin je izjavio, siguran da će ovaj dobiti zasluženu kaznu.

Razmotrimo slučaj generala pukovnika Williama G (“Jerry”) Boykina. Dok je još bio u aktivnoj službi 2002., ovaj visoko odlikovani vojni oficir odjeven u vojnu uniformu održao je govore na nizu od oko 30 crkvenih okupljanja, tokom kojih je ponudio svoj odgovor na poznato pitanje predsjednika Busha: “Zašto nas mrze?” Generalovo gledište se značajno razlikovalo od onog koje je imao njegov vrhovni komandant: “Odgovor na to je jer smo mi kršćanska nacija. Mrze nas jer smo nacija vjernika.”

Jednom takvom prilikom, general se prisjetio svog susreta sa somalskim ratnim vođom koji je tvrdio da uživa Allahovu zaštitu. On se varao, Boykin je izjavio siguran da će ovaj dobiti zasluženu kaznu: “Znao sam da je moj Bog veći od njegovog. Znao sam da je moj Bog pravi Bog, a njegov idol.” Kao kršćanska nacija, insistirao je Boykin, Sjedinjene Države će uspjeti da savladaju svoje protivnike samo ako “stanemo protiv njih u Isusovo ime”.

Kada su Boykinove izjave privukle pažnju vodećih medija, osude su pljuštale na sve strane, dok su Bijela kuća, State Department i Pentagon požurili da distanciraju Vladu od generalovog mišljenja. Ipak, kasniji pokazatelji upućuju na to da je, koliko god grubo, Boykin zaista izražavao stav koji dijeli više njegovih sugrađana.

Jedan takav pokazatelj je odmah bio vidljiv: uprkos ljutnji, general je zadržao svoj važni posao zamjenika podsekretara odbrane za obavještajne poslove u Pentagonu, sugerirajući na to da Bushova administracija njegov prestup smatra manjim. Možda je Boykin pretjerao u svojim izjavama, ali one nisu bile nešto zbog čega bi dobio otkaz. (Možemo samo nagađati o sudbini koja bi vjerovatno zadesila američkog visokog oficira koji bi se usudio reći izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu: “Moj Bog je pravi Bog, a njegov je idol”.)

Drugi pokazatelj se pojavio uoči Boykinovog povlačenja iz aktivne službe. Godine 2012., utjecajno Vijeće za istraživanje porodice (FRC) u Washingtonu angažiralo je generala kao izvršnog potpredsjednika organizacije. Posvećeno “unapređenju vjere, porodice i slobode”, Vijeće se predstavlja kao izrazito kršćansko u svojim gledištima. U najmanju ruku, oni koji su angažirali bivšeg generala očigledno nisu vidjeli ništa naročito sporno u njegovom svjetonazoru. Povezivanje sa Jerryem Boykinom nisu smatrali politički riskantnim. On je njihov tip osobe.

Iz FRC-ovog prihvatanja generala Boykina jasno je sljedeće: pogrešno je odbaciti manifestacije islamofobije samo kao djelo beznačajne grupe. Kao i sa pristalicama senatora Josepha McCarthyja, koji je na početku Hladnog rata komuniste vidio pod svakim stolom State Departmenta, oni koji su uključeni u takve akcije usuđuju se otvoreno izraziti stavove koje drugi u daleko većem broju tajno gaje. Drukčije rečeno, ono što su Amerikanci 1950-ih znali kao McCarthyizam sada se pojavilo u obliku Boykinizma.

Poput McCarthya, Boykin vjeruje da, dok neprijatelji izvan Amerike predstavljaju veliku opasnost, neprijatelj unutar zemlje predstavlja još veću.

Historičari se spore oko toga da li je McCarthyizam predstavljao iskrivljeni ili istinski antikomunizam. Isto tako, današnji analitičari se ne slažu oko toga da li Boykinizam predstavlja samo žarki ili potpuno ludi odgovor na islamističke prijetnje.

Poput McCarthya, Boykin vjeruje da, dok neprijatelji izvan Amerike predstavljaju veliku opasnost, neprijatelj unutar zemlje predstavlja još veću. “Proučavao sam marksističku pobunu”, izjavio je u videozapisu 2010. “To je bio dio moje obuke. I stvari za koje znam da su rađene u svakoj marksističkoj pobuni, danas se rade i u Americi.”

Eksplicitno poredeći SAD koju vodi Barack Obama sa Staljinovim Sovjetskim Savezom, Mao Zedongovom Kinom i Fidel Castrovom Kubom, Boykin tvrdi da, pod krinkom reforme zdravstva, Obamina administracija u tajnosti organizira “policiju koja će kontrolirati populaciju u Americi”. Ova nova sila dizajnirana je da bude veća od vojske Sjedinjenih Američkih Država, tvrdi on i dodaje da će ona funkcionirati kao nekada Hitlerovi smeđekošuljaši u Njemačkoj. Sve ovo odvija se pred našim nevinim i naivnim očima.

Boykinizam: Novi McCarthyizam

Koliko je Amerikanaca podržalo McCarthyevo zavjereničko gledište na nacionalnu i svjetsku politiku? Teško je znati zasigurno, ali ih je bilo dovoljno da na izborima 1952. ponovo bude izabran u Wisconsinu. Dovoljno da utjera strah u srca političara koji su drhtali pri pomisli da će ih McCarthy označiti kao blage prema komunizmu.

Koliko Amerikanaca podržava Boykinova slično zapaljiva gledišta? Opet, i to je teško reći. Ali, dovoljno ih je da se donatori i pristalice FRC-a ubijede da ga angažiraju, uvjereni da će to poboljšati, a ne ugroziti, brand organizacije.

Na nedavnom skupu FRC-a prisustvovale su zvjerke poput republikanskog kandidata za potpredsjednika Paula Ryana, bivšeg republikanskog senatora i kandidata za predsjednika Ricka Santoruma, vođe republikanske većine u Predstavničkom domu Erica Cantora i zastupnica Michele Bachmann – zajedno sa Jerryem Boykinom, koji je prisutnima održao predavanje na temu “Izrael, Iran i budućnost zapadne civilizacije”.

Senator McCarthy nanio je štetu uglavnom na domaćem terenu, podstičući lov na vještice, uništavajući karijere i gazeći građanska prava.

Da li njihovo pojavljivanje na podijumu FRC-a znači da se Ryan, Santorum, Cantor i Bachmann svi slažu sa suštinskim načelima Boykinizma? Ništa više od onih koji su iskoristili McCarthyizam za vlastite političke koristi. Ipak, prisustvo vodećih republikanaca u programu FRC-a u kojem učestvuje Boykin svakako ukazuje na to da oni ne vide ništa posebno neprihvatljivo ili za njih politički štetno u njegovom svjetonazoru.

Ipak, poređenje između McCarthyizma i Boykinizma završava tu. Senator McCarthy nanio je štetu uglavnom na domaćem terenu, podstičući lov na vještice, uništavajući karijere i gazeći građanska prava. U pogledu vanjske politike, efekt McCarthyizma, ako ništa drugo, bio je ojačati već postojeći antikomunistički konsenzus. McCarthyeve budalaštine nisu stvorile neprijatelje u inostranstvu.

Nasuprot tome, utjecaj Boykinizma osjetio se van zemlje. Za razliku od McCarthyizma, on nije utjerao strah u srca učesnika u predizbornoj kampanji ovdje. Podržavanje generala Boykina ili provociranje njegove ljutnje vjerovatno neće odrediti ishod bilo kojih izbora. Ipak, u njegovim različitim manifestacijama, Boykinizam pruža sredstvo za potpalu koje pomaže u održavanju antiameričkog sentimenta u islamskom svijetu. On pojačava uvjerenje među muslimanima da je globalni rat protiv terorizma zaista rat protiv njih.

Gubljenje vremena

Boykinizam potvrđuje ono što su mnogi muslimani već spremni da vjeruju: da su američke i islamske vrijednosti nepomirljive. Američki predsjednici i državni sekretari drže se svoje priče, hvaleći islam kao veliku vjersku tradiciju i hvaleći prošle američke vojne akcije (navodno) poduzete u ime muslimana. Ipak, sa svojim kredibilitetom među Iračanima, Afganistancima, Pakistancima i drugima na Bliskom istoku oni samo gube vrijeme.

Dokle god znatan broj Amerikanaca ne podrži ideološki argument konstruiran kako bi se opravdala američka intervencija u islamskom svijetu – da je njihovo poimanje slobode (uključujući i vjerske slobode) krajnje kompatibilno sa našim – onda to neće učiniti ni muslimani. U tom smislu, pristalice Boykinizma koji odbacuju te tvrdnje podstiču muslimane da idu istim putem. Prema tome, to osigurava da će dalje oslanjanje na oružane snage kao preferirani instrument američke politike u islamskom svijetu uvećati greške koje su stvorile i definirale doba nakon 11. septembra.

 Andrew Bacevich je profesor historije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu.

(Verzija ovog članka je prvi put objavljena na TomDispatch.com)

(/Al Jazeera)