Kada pripadnost određenoj školi mišljenja predstavlja problem za identifikaciju muslimana sa širom muslimanskom zajednicom? Za početak, sigurno nije problem da se samo identificira s određenom školom mišljenja. Ovo može predstavljati dio čovjekovog osobnog identiteta, kao što je obrazovna institucija gdje osoba studira, ili specifičan pristup koji osoba zauzme da bi riješila teškoće u pitanjima islamskog zakona ili njeno osobno poštovanje vjerskih praksi. Četiri imama i drugi vodeći islamski učenjaci, koji su osnovali različite pravne škole, dali su nam dobar primjer kako učenjaci mogu da se razilaze akademski bez da dovode u pitanje ljubav i jake veze koje su imali jedan s drugim.
Osobna identifikacija s određenom školom mišljenja postaje problem jedino onda kada preraste u šovinizam i pristrasnost koja narušava način kako se osoba identifikuje s muslimanskom zajednicom u cijelini. Kada identifikacija ode tako daleko da osoba preferira mišljenja izražena od strane škole mišljenja nad Kur’anom i sunetom, onda to zaista postaje za svaku osudu.
Kroz historiju muslimana, bilo je mnogo trenutaka kada zavisno koju od četiri škole mišljenja je musliman slijedio, to je postajalo jasan pokazatelj njegovog vjerskog identiteta. Kada bi rekli: “‘Ja sam hanefijski’ ili ‘Ja sam Maliki’ ili ‘Ja sam Šafi’ ili ‘Ja sam Hanbeli’”, ponavljanjem imena osnivača svojih škola, zaboravljali su da jedina osoba koju je musliman dužan da prati u svojim vjerskim pitanjima je poslanik Muhammed, s.a.v.s. U jednom momentu je došlo do toga da su učenjaci ozbiljno raspravljali da li pripadnici različitih pravnih škola mogu da se vjenčaju!
Vjerska istina nije monopol bilo koje škole mišljenja. Ovo ne može biti rečeno ni za sve četiri škole uzete zajedno. Cjelokupnost i širina islama ne može biti sadržana u uskim granicama ovih škola. Historija nam je dala više primjera ljudi koji su razmišljali van uskih granica ovih škola. Bilo je učenjaka koji su pozivali na odbacivanje škola mišljenja ili koji su upozoravali na šovinizam u bilo kojoj od njih. Postoji također dosta primjera vodećih učenjaka u svakoj od ovih škola koji su kritikovali odanost pravilima škole na štetu praćenja dokaza i razumnih argumenata.
Na primjer, Maliki učenjak, El-Mundhir ibn Said el-Balluti, je izjavio: “Ja sam daleko od onih koji kada im tražim dokaz, oni kažu: To je ono što imam Malik ili Ashab ili Sahnun kažu.” Kada ja spomenem nešto iz Kur’ana, oni mi kažu da sam svadljiv. Kada im citiram riječi Poslanika, s.a.v.s, oni kažu imam Malik ne smatra da je taj stav ispravan.
Šovinizam na koji se on žalio je bio isključiv za Maliki pravnu školu.
Čitamo u jednoj raspravi o hanefijskoj teoriji: “Svaka izjava u svetom tekstu koja je u kontradikciji sa (hanefijskom) pravnom školom je tekst koji je ili ukinut ili je bio nanovo tumačen”.
Isto tako, u Šafi spisu o pravnoj teoriji možemo pročitati: ‘Mi izjavljujemo da je dužnost svim muslimana i vjernika do krajnjega istoka i zapada da prihvate Šafi pravnu školu.”
Naravno, mi moramo da poštujemo četiri pravne škole. One su nam pružile kontekst za proučavanje islamskog prava više od 10 stoljeća, širom muslimanskog svijeta. Posebno, pravni učenjaci čije učenje je dalo osnovu za ove škole – Ebu Hanifa, imam Malik, imam Šafija i Ahmed ibn Hanbel – su u potpunosti zaslužni za jednoglasno priznanje koje su dobili kao vodeći učenjaci u svojoj oblasti.
U isto vrijeme, ne smijemo dozvoliti da naša identifikacija sa bilo kojom od ovih pravnih škola dovede do toga da zažmirimo na ispravnost drugih mišljenja, posebno kada je riječ o vitalnih pitanja za naše dane i vrijeme. Nikada ne smijemo dozvoliti da naše preference za određenu školu prava utječu na naš odnos s drugim ljudima.
Autor: šejh Selman el-Auda
Izvor: islamtoday.net
Prevod i obrada: Islambosna.ba