Početni incidenti bi mogli biti u vidu napadne okupacije zemljišta ili uništavanjem državne zastave i simbola. Možda će neko u loše procijenjenoj situaciji nositi pogrešne insignije u pogrešnim područjima i njihova unakažena tijela će biti pronađena na graničnom prijelazu ili na javnom mjestu, ispred recimo crkve ili ratnog spomenika ili na nekom sportskom događaju. Možda će se napasti groblja. Pokušaji uspostavljanja javnog reda bi mogli dovesti do prestanka rada multietničke policije a vojne jedinice bi se mogle raspasti. Na kraju, mogli bismo biti svjedocima ubistava nacionalističkih javnih djelatnika ili auto-bombi dezigniranih da pokrenu reakciju
***
Pariški (Dejtonski) sporazum je uvijek u sebi imao toksične elemente koji bi u konačnici mogli garantovati destrukciju sna o demokratskoj, multietničkoj BiH. Kad god sam ovo rekao Richardu Holbrookeu, on je bio izuzetno ljut i defanzivan. On je bio izuzetno pametan čovjek koji je znao da skoro svaki sporazum sadrži u sebi nedostatke, ali je odbio tezu da ispregovaran mir u BiH sadrži fatalne greške. Smrtna greška sporazuma je bila legitimizacija etničkih politika – piše Willam A. Stuebner, bivši diplomata SAD-a i bivši specijalni savjetnik u Tužilaštvu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Stuebner je u tekstu kojeg je prije 20 dana objavio Balkan Insight napravio analizu aktuelnih političkih događaja u BiH, sa posebnim osvrtom na, kako ga tumači, politički zaokret, SDP-a BiH i lidera te stranke Zlatka Lagumdžije.
Stuebner piše da su, uprkos rasprostranjenom odbijanju Titovog jednopartijskog sistema na izborima 1990, mnogi Jugosloveni, koji su odrasli u doba “bratstva i jedinstva” su još uvijek vjerovali da ljudi različitih religija i običaja mogu mirno koegzistirati jedni uz druge. I uvijek je postojalo uvjerenje da će majke i očevi utjecati na svoju djecu da izaberu tolerantnost i prijateljstvo naspram straha i mržnje, te da je u tom kontekstu SDP, donedavno, bilo politička partija koja je bila iznad gluposti etničkih podjela, što je sada upitno.
No, posebno zanimljiv dio Stuebnerovog teksta je onaj u kojem on špekulira o «crnim scenarijima» budućih događaja u Bosni i Hercegovini. Prenosimo najzanimljivji dio:
– Neke od nacionalističkih, etničkih partija su uvijek koristile Dejtonski mirovni sporazum da stave državu BiH u zaborav. Napredak je kočen gotovo u svim segmentima razvoja. U EU i NATO integracijama, BiH znatno kasni u odnosu na susjede. Nezaposlenost mladih (u vojnoj životnoj dobi) je veća od 50% i uz ekonomske probleme Evrope, situacija u BiH se može samo pogoršati, jer stari način podrške ekonomije odlaskom u inostranstvo na rad nestaje. Nada u budućnost gotovo i ne postoji kod mladih u BiH.
Ali čak i stagnacija se može izdržati sve dok nema vatre koja će “prekipiti lonac” Naravno, na Balkanu uvijek ima puno piromana. Milošević je zapalio vatru na Kosovu 1987. samo da bi Tuđman na istu dodao ulje. U zadnjih 10 godina, Dodik, predsjednik RS-a i predsjednik SNSD-a, bio je taj glavni “boogy” čovjek. On je bio čovjek kojeg bi svako zainteresovan za mirnu, multietničku BiH, volio da mrzi. U Dodikovu odbranu, on je ako ništa drugo, bio apsolutno direktan i konzistentan u svojim pozicijama. Mnogi drugi političari su išli putem kojim bi se mogla uništiti država, ali oni nisu bili iskreni; govorili su predstavnicima međunarodne zajednice ono što su ovi htjeli da čuju dok su punili svoje džepove novcima i donijeli BiH podjednako mnogo nezadovoljstva kao sam Dodik. Posljednji i najozbiljniji “preokret u ovoj igri” koji ugrožava mir i razvoj došao je od transformacije SDP-a u instrument konflikta, od strane njenog lidera.
Što bi to izazvalo novo nasilje i ko bi najvjerovatnije bio njegov početnik? Uprkos naporima za razoružanje u BiH, još uvijek ima dosta oružja koje “pluta okolo” Pored toga, “klubovi” i paravojne formacije postoje. Ljudi su ljuti, a pomirenje nije ništa više od sna kojeg sniva manjina u zemlji. Uz dobre razloge, Bošnjaci su najljući narod od rata na ovamo i najviše bi izgubili disolucijom zemlje. Hrvati su najmalobrojniji konstitutivni narod, i sa Hrvatskom u NATO-u i Evropskoj uniji, nije izgledno da će Zagreb htjeti instignirati bilo što u BiH. Beograd neće intervenirati također, bar ne u nekom značajnijem obliku, posebno zbog teških naučenih lekcija iz prošlog rata. Kako spirala nade propada, a spirala nezaposlenosti raste, vjerovatno je da će mala grupa ljutih Bošnjaka “uzeti stvari u svoje ruke”
Početni incidenti bi mogli biti u vidu napadne okupacije zemljišta ili uništavanjem državne zastave i simbola. Možda će neko u loše procijenjenoj situaciji nositi pogrešne insignije u pogrešnim područjima i njihova unakažena tijela će biti pronađena na graničnom prijelazu ili na javnom mjestu, ispred recimo crkve ili ratnog spomenika ili na nekom sportskom događaju. Možda će se napasti groblja. Pokušaji uspostavljanja javnog reda bi mogli dovesti do prestanka rada multietničke policije a vojne jedinice bi se mogle raspasti. Na kraju, mogli bismo biti svjedocima ubistava nacionalističkih javnih djelatnika ili auto-bombi dezigniranih da pokrenu reakciju.
Evropljani su okupirani svojim ekonomskim problemima, a Amerikanci jednostavno imaju druge prioritete. Evropa sigurno ima najviše da izgubi i da se suoči sa dvije prijetnje. Prva, da bude ponovno suočena sa valom izbjeglica iz 1990-ih koje bi mogle da opterete ionako opterećenu ekonomiju. Ovo je mali problem u poredenju sa drugim. Ako se BiH podijeli na tri djela, kako neki priželjkuju, bošnjački dio bi bio suočen sa istom diskriminacijom koju su Turci osjetili u Evropi godinama. Ovo bi moglo i destabilizirati muslimanski Sandžak i dijelove Srbije i Crne Gore podstičući širi konflikt. Evropa bi na kraju, možda za deset ili dvadeset godina, bila suočena sa noćnom morom koju je sama kreirala; radikalizirana, obrazovana evropska, muslimanska populacija bez nade i sa željom za osvetom. Možda ima još jako malo vremena za međunarodnu zajednicu da zaustavi klizanje BiH ka ovom strašnom ishodu za sve. Vrijeme je da se postane ozbiljnim te da se podrže snage koje predstavljaju umjerenost u ljudima poput Komšića i Izetbegovića.
(doznajemocom)