Tako je, na primjer, na Svjetskom obrazovnom forumu, održanom u senegalskom Dakaru od 26. do 28. aprila 2000. godine, međunarodna zajednica pod pokroviteljstvom UNESCO-a postavila šest glavnih ciljeva, koje bi sve zemlje svijeta trebale dostići do 2015. godine. Ali po riječima Miriam Egee iz kubanskog Ministarstva obrazovanja, Kuba je već danas prestigla ciljeve u programu “obrazovanje za sve”.
Sve to je dobro vidljivo i u izvješću o monitoringu programa “Obrazovanje za sve”, u kojem je Kuba, u skladu s indeksom obrazovnog razvoja, postigla najbolje rezultate u Latinskoj Americi. U prosjeku školovanje stanovništva na Kubi traje devet godina, dok je nepismenost skoro u potpunosti nestala. Još 1953. godine je nepismenost na Kubi obuhvaćala 22,6 posto polulacije, ali je već 2002. godine nepismenost smanjena na samo 0,2 posto. U usporedbi: po podacima UNESCO-a, oko 26 posto ljudi na svijetu (milijarda ljudi) danas još uvijek ne zna čitati ni pisati. Više od 113 milijuna djece nema mogućnosti za osnovno školovanje, a nepismenih je i preko 880 milijuna odraslih.
U procesu obrazovanja je najvažniju ulogu imala upravo država, jer obezbjeđuje besplatno obrazovanje na svim razinama i područjima. Zakon propisuje obavezu školovanja djece do devetog razreda osnovne škole, a poslije toga država im nudi i besplatan studij. U razredima se očekuje da djeca pomažu jedno drugome, kako niko od njih ne bi zaostao u savlađivanju gradiva, a od roditelja se očekuje da blisko surađuju s učiteljima u društvenom odgoju i obrazovanju djece.
Učenici mogu nastaviti školovanje na srednjim školama i poslije toga na fakultetima, a mogu se odlučiti i za školovanje na strukovnim školama, koje omogućavaju povezivanje rada i studija. I ne samo to, radnici mogu nastaviti sa svojim obrazovanjem na fakultetu – i tijekom rada. Država posebno podupire i sve one, koji pokažu da su posebno talentirani na području glazbe i crtanja, odnosno umjetnosti, na području plesa, baleta, kazališta i tako dalje. Na taj način nitko s posebnim sklonostima i talentima nije prepušten sam sebi.
Država u obrazovanje ulaže velika sredstva, a sve to usprkos globalnoj ekonomskoj krizi i nerazumnoj američkoj blokadi države, koja bez uspjeha traje već više od pola stoljeća. Usprkos američkoj blokadi, kubanske škole su opremljene najsuvremenijim elektronskim pomagalima i računalima, a u udaljenim školama koje nemaju struje – instalirani su solarni paneli, koji omogućuju rad opreme. Studentima koji potiču iz udaljenih regija, država pokriva troškove prijevoza i prehrane. Posebna briga je namijenjena djeci s mentalnim i drugim problemima, poteškoćama i ograničenjima u govoru ili sluhu. Kuba ima i jedan od najviših omjera broja učitelja na broj stanovnika, a to znači da ima jednog učitelja na 42 stanovnika. Više od 400. 000 ljudi zaposleno je u sektoru obrazovanja.
Kvaliteta kubanskog obrazovnog sistema, koji je istovremeno i potpuno besplatan, predstavlja i primjer, koji mnoge druge, bogatije države još uvijek nisu dostigle. Ne samo to, u prosvjedima na ulicama mnogih metropola u svijetu, mladi ljudi su čak i žrtve represije, policijskih vodenih topova, gumenih palica, suzavca, a neki su čak i život izgubili zbog svojih prosvjeda i traženja besplatnog školovanja – svega onog što već više desetljeća uspješno funkcionira na Kubi.
Sve to primijetio je i izvjestitelj Independenta, koji je opisao kako usprkos nestašici papira i knjiga kao i starim školskim zdanjima, zbog kojih moraju učitelji djecu često podučavati čak i u gradskim parkovima, “obrazovanje u Havani – i u cijeloj Kubi – ostaje jedno od čuda ove socijalističke zemlje u razvoju”.
Kako navodi Independent, “statistike su same po sebi dovoljne da bi roditelji prosječnog školarca u Velikoj Britaniji pozelenjeli od zavisti. U osnovnoj školi važi striktno pravilo o najviše 25 učenika u razredu, a u mnogima je ta brojka ispod 20. U srednjim školama se broj učenika kreće oko 15 učenika u razredu – upola manje od norme, koja važi u Velikoj Britaniji”. Za bolesne ili hendikepirane brinu se “mobilni učitelji”, a uniforme i obroci u školama su besplatni. Škole su često otvorene više od 12 sati dnevno, od pola sedam ujutro, kako bi roditelji koji rade imali gdje zbrinuti djecu.
Velika većina od 150.000 kubanskih učitelja završila je fakultet u trajanju od pet godina, a polovina njih ima i magisterij. Država svake godine za obrazovanje odvoji od sedam do deset posto bruto društvenog proizvoda, u usporedbi sa samo 4 posto u Velikoj Britaniji i svega 2 posto u SAD.
Upravo zato dvije trećine Kubanaca starih 16 godina ili više ima neku vrstu više naobrazbe. Kuba je tako razvila jedan od najboljih besplatnih sistema obrazovanja i bilježi bolje rezultate u usporedbi s državama kao što su Velika Britanija, Kanada ili Novi Zeland, u kojima se daje prednost privatnom školstvu.
Sve to su činjenice koje bi trebalo uzeti u obzir i prilikom pokušaja privatizacije školstva u mnogim zemljama, u kojima se plaćanje znanja nudi javnosti kao čarobni štapić za rješavanje problema financiranja školstva, a da se pri tome zaboravlja na sve loše posljedice takve politike.
(Advance)