Intervju – Ismet Bećar, predsjednik ABOM

DISKRIMINATORSKI ODNOS MATICE BOSNE PREMA BOŠNJAČKOJ DIJASPORI NEODRŽIV JE

1. Gospodine Bećar, zamolio bih Vas da nam ukratko predstavite Aktivnu bošnjačku mrežu – ABOM. Šta su dakle vaši ciljevi i namjere, te koliko ste zadovoljni dosadašnjim radom udruženja?

Aktivna bošnjačka mreža – ABOM je nestranačka i neprofitna organizacija, zaokupljena umrežavanjem pojedinaca i grupa, spremnih da svoju energiju usmjere na promociju i zaštitu bošnjačkog identiteta, ostvarivanje socijalnih i kulturnih interesa bošnjačkog naroda, s vrlo ambicioznim, ali nikako nedostižnim ciljem da se s velikom posvećenošću učestvuje u izgradnji bošnjačke nacionalne vizije. Naravno, sve to u kapacitetu onoga što se danas podrazumijeva pod civilnim elementima građanstva, da se slobodno govori, misli, vjeruje, uz pravo na vlasništvo, pravdu itd. Mnogo je ovdje velikih riječi i ideala za koje će se mukotrpno boriti svakodnevno, pedalj po pedalj, ali imam dojam da smo toga svjesni. Napokon je moguće kod Bošnjaka pronaći snage spremne da podrže ovakav koncept građanskog djelovanja, i neka to bude dovoljna doza optimizma za početak.

2. Da li je moguće postojeće odnose dodatno unaprijediti, i na koji način?

Da, ukoliko se jedni drugima obavežemo da ćemo se uvijek, u svako vrijeme i na svakom mjestu kategorično oduprijeti biološkoj ugroženosti, raspamećivanju i odrođavanju Bošnjaka. To je trenutno naš najvažniji zajednički zadatak, u Sarajevu, Novom Pazaru, Anadoliji, Beču, St. Louisu i svugdje gdje nas ima.

3. Gospodine Bećar, dobrovoljno ste angažirani kao hatib u manjem bosanskom entitetu, što je za svaku pohvalu. Međutim, posmatrajući sa strane, stiče se dojam da među upošljenicima IZ, upravo fali više volonterskog rada i zalaganja. Kako Vi komentarišete tu tvrdnju?

Moj honorarni angažman u džematu Podžeplje, pri Medžlisu IZ-e Žepa u manjem bh entitetu, ima više emotivni nego li aktivistički karakter, to je međutim duga priča. Želio sam zadržati vezu s imamskim pozivom, s obzirom da se danas bavim drugim poslom. Poenta je zapravo u mogućosti da se u vanrednim okolnostima, uz društvo obespravljenih i potlačenih bošnjačkih povratnika, stekne osjećaj odgovornosti i potrebe za otporom. Osjećam da će taj angažman značajno obilježiti moj svjetonazor, i ne mislim da sam tako dragocjeno iskustvo mogao priskrbiti na sarajevskim ćepencima. Ne bih u ovoj prilici komentarisao dio pitanja koji se odnosi na ulogu Islamske zajednice, posebno iz dva razloga: svako će imati priliku da se pogleda u ogledalo i vidi šta jeste, a šta nije uradio, i trebalo bi odustati od nerealnih očekivanja koja Bošnjaci neopravdano imaju prema Islamskoj zajednici. S druge strane, mislim da je Islamska zajednica u svojoj novijoj povijesti a i prije, nebrojeno puta potvrdila i svoju državotvornu ulogu. Upravo tu vidim razlog zbog kojeg su njena ideja i misija, simboli, zvaničnici i infrastruktura, bili i ostali meta šovinističkih hegemonija. Vrijeme je da se teret nacionalnog preporoda Bošnjaka preusmjeri na druge organizacione forme.

4. Koliko je značajan volonterski rad za Bošnjake u manjem bosanskom entitetu? Da li bi upravo volonterskim zalaganjem i angažmanom, šira bošnjačka zajednica mogla značajnije doprijenijeti da se stanje i kvaliteta života bošnjačkih povratnika u manjem entitetu znatno poboljša?

Povratničkoj populaciji potrebni su prije svega održivi ekonomski i razvojni projekti, koji su nužna posljedica postojanja vizije i strategije. Tako ozbiljna inicijativa može proizaći samo iz ozbiljnog nacionalnog programa, a te stvari ne finansiraju se sergijama. Odustajanjem od strankaroške i tezgaroške politike, kao što se moglo primjetiti u primjeru zajedničke kandidature Ćamila Durakovića u Srebrenici, moguće je u manjem bh. entitetu započeti drugačiju priču. Predstojeći popis stanovništva u BiH skorašnji je test i nova prilika za ujedinjenje bošnjačkog bića.

5. U nekoliko Vaših kolumni koje su privukle posebnu pažnju, kritički se osvrćete na određene negativne vjerske prakse, ukoliko ih možemo tako nazvati, koje su prisutne u bošnjačkom narodu. Neke od tih pojava svrstavate u „religijski folklor”. Mislim da bi bilo vrlo zanimljivo za naše čitateljstvo, ukoliko bi nam iz tog segmenta prenijeli dio Vaših zapažanja.

Religijski folklor predstavlja javni manifest našeg kolektivnog ignorisanja duhovnog bezdana u koji poniremo, dok u svoj karakter duboko otjelovljujemo ceremoniju i spektakl. Gora od toga još je samo naša spremnost da u primjeni kulturnih sadržaja podilazimo doživljaju publike i to po principu – daj svjetini šta traži! Svi ti raskošni sadržaji religijskog folklora simbolička su kompenzacija za naš kolektivni gubitak, stid i osjećaj krivice. Poželimo li značajnije utjecati na mišljenje i ponašanje, energiju posvećenu svirkama i teferičima morat ćemo preusmjeriti na neke važnije stvari, o kojima smo već govorili.

6. Ukoliko uzmemo u obzir da kultura jednog naroda nije statična već naprotiv, vrlo dinamična i u stalnoj promjeni, možete li nam reći, kakva je po Vama bošnjačka kultura danas? U kojoj mjeri je ona sve više prožeta „trash” elementima?

Prvobitno mi je pala napamet izjava sarajevskog akademika koji je svojevremeno izjavio kako ovdje i nema kulture. Cilj kulture je da nam podari moć nad nama samima, da nas odgoji. Nosilac kulture je čovjek, a naš čovjek je raspamećen. Ozlojeđen sam kulturnom zajednicom u Bošnjaka i njenom neosjetljivošću spram akutnih društvenih dilema. Kada zatvorite Zemaljski muzej, nagradu Isa-beg Ishaković dodijelite trubaču s Guča gore Goranu Bregoviću, ili dopustite koncert Lepe Brene u obnovljenoj sarajevskoj Zetri, nažalost bivate bliži podjarmljenom i zaostalom, nego li kulturno osviještenom i civiliziranom narodu. Umjesto ovim pitanjima, pojedini se bošnjački kulturnjaci radije bave neuspjelim stranačkim projektima, ili podjelom prezervativa.

7. Na kraju ovog razgovora, shodno tome da ste mlad ali i angažiran čovjek, imate li neku poruku za bošnjačku omladinu u Sandžaku, Bosni, i naravno u dijaspori?

Nikako se ne bih referirao na moju mladost. Posebno ne zbog činjenice da su mnogi muslimanski mladići u ovim godinama nekoć bili na krovu svijeta. Živimo doba naše opijenosti slabošću, pa se istinski plašim kako ću odgovoriti na pitanje svoje djece o tome kako sam proveo svoju mladost. Generacija mog oca imala je odgovor na to pitanje: služili su svojoj vjeri i branili svoju zemlju. Stoga, sebe, a potom i bošnjačku mladost podsjećam da ćemo odgovarati, za sve što jesmo, ili nismo uradili.

Gospodine Bećar, srdačno Vam se zahvaljujem na ovom razgovoru, te se nadam da ćete uskoro biti u prilici posjetiti naš Sandžak, te uživati u njegovim prirodnim ljepotama i u društvu tamošnjih Bošnjaka.

Razgovarao: Muhamed Ćeman

IZvor: Revija Sandžak, br. 168