Antidžamijske histerije
Urbicid je zločin sistematskog rušenja i uništavanja gradskih područja i spada u djela kršenja ljudskih prava. Ovaj je termin prvi put 1987. god. upotrijebio Marshall Berman, da bi nešto kasnije njime opisivao i akte nasilja u BiH, za vrijeme posljednje srbo-četničke i hrvatske agresije.
Osim što su u pogledu kolektivnog pamćenja kod Bošnjaka pogažene sve vrijednosne norme, mi danas ne bismo trebali imati naročitih problema s etimologijom i karakterističnim primjerima urbicida, da nije pojedinih sarajevskih sedmičnika i portala koji urbicidom nazivaju i izgradnju džamija. Tako je na portalu Slobodne Bosne, u utorak 11. septembra objavljen tekst pod naslovom URBICID U SARAJEVU: Grade džamiju bez dozvole jer im je daleko ići u drugu na džumu?! Ovi nepotpisani i lažljivi retci sarajevskih virtuoza s perom obiluju lažnim navodima o projektu izgradnje džamije u naselju Bačića polje. Po oprobanom metodu – šokiraj me lažima, ovaj propagandni pokušaj manipuliranja javnim prostorom nije izraz zabrinutosti za funkcionalnost i estetiku sarajevske arhitekture. Tabloidno izgaranje u mržnji, ustvari je novi val antidžamijske histerije, kako je ove perfidne medijske hajke nekoć nazivao arhitekta, graditelj i projektant Kemal Zukić.
Sarajevo je primjer komunističkih rušilačkih pohoda
Degutantni natpisi jesu, ili nisu vrijedni reakcije, ali je neoprostivo prešutjeti 120 godina pravog urbicida i kulturocida, kontinuiranog rata protiv džamija u Bosni i Hercegovini. Blistavo doba graditeljstva na ovim prostorima završava s Osmanlijama, nakon čijeg odlaska počinje doba mračnjaštva, rušenja i uništavanja. Od 271, ili 273 beogradske džamije ostala je samo jedna, Bajrakli džamija. Ova preostala beogradska hudnica nekada je pretvarana i u crkvu, a zadnji put je skrnavljena i zapaljena 2004. godine, kada u nekontrolisanim neredima ”božiji narod”, odnosno huligane FK Partizan, nije uspio umiriti ni mitropolit Amfilohije. Urbicid i kulturocid iz Srbije preneseni su i na prostor Bosne i Hercegovine. U Sarajevu je za vrijeme mira, u doba vlasti Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, NDH-a i Komunističke Jugoslavije, šutke i bez ikakvog otpora, s lica zemlje zbrisano 36 džamija i mesdžida. O komunističkim zločinima urbicida i kulturocida u Sarajevu pisali su ing. Nijazija Koštović u knjizi Sarajevo između dobrotvorstva i zla, maketar i restaurator Mesud Sarić u knjizi Kako je urbanistički uragan dohak’o sarajevskoj zelenoj dolini, te dugogodišnji direktor Centra za islamsku arhitekturu ing. arh. Kemal Zukić. Sačinjena je i lista s 36 uništenih džamija i mesdžida. Za vrijeme postojanja jugoslovenske državne zajednice, komunisti su u Sarajevu, u sistematskim urbicidnim i kulturocidnim pohodima rušili džamije, mesdžide, tekije, medrese. Preoravali su i ekshumirali muslimanske mezaristane, rušili i otimali vakufske dućane, kuće, dvorišta, gradilišta, vrtove, voćnjake, livade i oranice. Nekoliko je krajnje monstruoznih primjera komunističkog barbarstva spram islamske arhitekture i kulturne baštine u Sarajevu. Ostala je neprežaljena mevlevijska tekija na Bentbaši velikog osnivača Sarajeva Isa-bega Ishakovića. Bila je to prva zgrada u Sarajevu, a tekijski kompleks sadržao je kasarnu, kiraethanu i imaret. Bio je to veličanstven spomenik humanističkom društvu u Bošnjaka. Uništena je planski. Prvo se objekat zaključao, zatim bio pretvoren u dječije igralište i na koncu je porušen bez ikakvog otpora. Nedovoljno je bilo uništiti tekiju, pa je razorena cjelokupna ambijentalna cjelina, jedinstven pejsaž, s ciljem da nikome i nikada ne padne napamet rekonstruisati i obnoviti taj kompleks. Bestijalan primjer komunističkog urbicida je i uništavanje Skenderpašića vakufa u centru Sarajeva. Kompleks s tekijom, mektebom, mlinovima i dućanima, te prvom potkupolnom džamijom u Sarajevu, rasprostirao se na mjestu današnje Skenderije i Doma mladih, pa sve do Higijenskog zavoda. Skenderpašića džamiju, djelo briljantnih graditelja, uništio je sluđeni beogradski inžinjer, skinuvši joj olovni pokrov, pod izgovorom da je težak i da ga treba zamijeniti lakšim. Ogoljena kupola propala je uništena kišom i snijegom. Munara je porušena naknadno. Sve što je poslije izgrađeno na ovoj otetoj vakufskoj parceli, izgrađeno je nezakonito i bez potrebne građevinske dokumentacije, dozvola i saglasnosti.
,,Sve džamije u oblake lete…”
Nakon demokratskih promjena, uz četnički mega-hit došlo vrijeme da se Srbi svete/ sve džamije u oblake lete, neometana velikosrpska hegemonija, inspirisana Ćosićevim kupusarama, nacionalnom kuknjavom i mitologijom, hitro je krenula realizaciju plana o istrebljenju, ne samo bošnjačko-muslimanskog stanovništva, već i plana o sistematskom uništavanju muslimanske civilizacijske i kulturne baštine. Karadžićevi vukodlaci specijalizirani za granatiranje, miniranje, paljenje bh. džamija, usavršili su pređašnju komunističku tehniku čišćenja džamijskih harema i njihovog pretvaranja u parkove i zelene površine. Baš kako je napisao Andrej Nikolaidis: Kada na red dođe rušenje džamija, bosanski Srbin postaje radin kao Nijemac!
Omiljena zabava i okupiranost četničkog kulturološkog kreativizma devedesetih, bila je lista spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u. Tada bi se miniralo strpljivo, umjetnički, uz ceremonijalnu sadističku seansu. Poslije silovite eksplozije Ferhadije džamije, Banjaluka se tresla kao za vrijeme razornog zemljotresa iz 1969. godine. Nakon šenluka, uz graju, pjesmu i rakiju, ostaci razorene džamije odvezli bi se na gradsku deponiju. Kada je porušena i posljednja, šesnaesta džamija, pripovijeda se da su u Banja Luci nastupile godine dosade i umjetničkog besposličarenja, s teško podnošljivim nedostatkom kulturnih zbivanja.
Od 1992. pa do 1995. god., u BiH ukupno je porušeno 614 džamija. Osim Karadžićevih četnika, rušili su ih i hrvatski ekstremisti, tačije 80 porušenih džamija na teritoriji koju su kontrolisali. Ovom broju treba dodati i 557 porušenih mesdžida. Za vrijeme agresije, ukupno je uništeno više od pola prijeratnog broja sakralnih objekata Islamske zajednice u BiH. To je bio pravi urbicid i kulturocid!
Džamija je sačuvala Staru pravoslavnu crkvu i sarajevsku Katedralu
Džamija izražava islamski, kulturni, humanistički i kreativni duh Bošnjaka, stoga je na meti i danas. U Sarajevu, više nego igdje drugo. Tu bi ćepenački arhitektonski i estetski dušebrižnici, umjesto antidžamijske histerije, u svoje žute feljtone, za promjenu mogli uvrstiti izvanredne primjere neukusne i skaradne komunističke arhitekture, pune bezizražajnosti, hladnoće i ustajalosti. Takve su se ohrdale grdosije gradile od narodnih para, dodijeljivane su im šestoaprilske i republičke nagrade, a danas uz sav antiestetizam prošlog vremena, predstavljaju ruglo Sarajeva.
Posljedice takvih i sličnih medijskih i ideološko-političkih harangi vidljive su na svakom koraku. Godinama nakon dijelom pobrojanih rušilačkih pohoda, sarajevskim parkovima iskopavaju se drevni džamijski haremi. Pa koja pamet, i koji pomućen i izopačen um nakon svega ovoga, izgradnju džamije može i smije nazvati urbicidom? To je moguće samo u zemlji u kojoj su Bošnjaci muslimani nezaštićeni, bez prava i sloboda, s biološkom i kulturološkom ugroženošću. Bezbrojni su užasavajući primjeri iz prošlosti, od kojih se diže kosa i staje pamet. Zašto tada Bošnjaci nisu spašavali svoje džamije? Zašto danas šute, ne želeći spašavati svoju čast i obraz? U njihove kosti utjeran je strah koji živi i danas, oni se distanciraju, plaše i nemaju osjećaj općeg interesa. Takvi nigdje ne pristaju. Oni se nakon godina agresije, urbicida, kulturocida, hajki i klaonica, i danas pravdaju i moljakaju za parcelu, dozvolu, saglasnost, da u gradu heroju podignu džamiju, da kultivira njihove najljepše osobine i poduči ih ko su, šta su, i kome pripadaju. Samo zahvaljujući duhu džamije i islamskom svjetonazoru, u Sarajevu je, za vrijeme ratnih godina i bombardovanja kupole Begove džamije mogla ostati netaknuta Stara pravoslavna crkva. Samo zahvaljujući džamiji, njenoj svetoj ulozi i časnoj misiji, za vrijeme pokolja i rušenja džamije u Ahmićima, ostala je netaknuta sarajevska Katedrala. Nažalost herojski gen u Bošnjaka kao da je otupio i oćutio, usljed užasa koji ga je snašao, bez prastarih tragova i želje da ispravi prijašnje greške. Samo zbog ovakvih i sličnih razloga, mogući su lažni medijski navodi, optužbe, klevete i mržnja, na način kako to rade na portalu Slobodne Bosne.
Piše: Ismet Bećar
Abom
