Saff 324: Uvodnik

Visoki predstavnik smijenio je u martu 1999. Nikolu Poplašena sa pozicije predsjednika RS, a da nije izgovorio ni hiljaditi dio Dodikovih poziva na rušenje države. Znači, moglo se kad se htjelo. Kompletan problem političkog sistema u BiH je jednakost između ciljeva međunarodne zajednice i združenih velikosrpskih i velikohrvatskih snaga. Ta zavjerenička sprega se iz vremena genocidne agresije preselila u vrijeme genocidnog mira. A idejna okosnica njihovog djelovanja glasi: što gore to bolje. U cilju destrukcije građen je i političiki sistem koji treba da blokira i umrtvi Bosnu i Hercegovinu, da podstakne njenu disoluciju, a najveći – genocidni! – zahvat bilo je odstranjivanje iz političkih prava 1.300.000 bh. građana iz dijaspore putem Izbornog zakona i nameta o aktivnoj registraciji. Umjesto da je svako registriran za izbore samim imanjem državljanstva. U guranju ideje „što gore to bolje“ međunarodna zajednica je od politike napravila najprljaviji dio bh. društva, i umjesto da političari budu uzor oni su postali šverceri, šibicari, lihvari. Kako su OHR, OSCE i Amerikanci instalirali sistem političke podobnosti državnih funkcionera prema sebi (jer ko nije dobar oni ga smijene ili mu napakuju sudski proces), tako su i same stranke postale boljševička društva u kojima je negativna selekcija – što gori to bolji, što gluplji to pametniji! – postala sistem eliminacije pametnih i moralnih pojedinaca. Za desetak godina stranke su, u svim narodima, uglavnom postale društva lokalnih probisvjeta, onih koji bi, da nije politike, na nekoj drugoj adresi varali narod i zgrtali haram. Kad se saberu svi nivoi vlasti, svi kandidati, uključujući i razne komisije i odbore oko parlamenata, u BiH oko 60.000 građana ima ambiciju da živi od politike, što će reći, da uzima pare nizašta. To je najbrojniji lobi u našoj zemlji. Pa samo za lokalne izbore se prijavilo preko 30.000 kandidata, od kojih možda tek minijaturna manjina ima neke časne namjere, dok svi drugi sanjaju da za period od četiri godine poboljšaju ili riješe egzistenciju. Politika je, nesporno, postala biznis, tezga, prilika za brzo bogaćenje, a trebala bi biti misija borbe za narod. Šta se dogodilo? Međunarodna zajednica je sistemski umrtvila patriotsku energiju, jer je na njeno mjesto instalirala profit, čime su iz politike otjerani fajteri i idealisti, a dovedeni tajkuni i karijeristi. U protivnom, neko bi se osvrnuo na prijedlog da se politika oslobodi od profita, da zastupnici i vijećnici ne primaju više nikakve paušale, već da njihov rad bude volonterski, a što bi doprinijelo da se u politici nađu istinski borci za narod. A stručnost je posebna tema, jer su u igri odveć podobni, a ne sposobni. Na izborima se kandiduje veliki broj nekompetentnih ljudi, koji uopće nisu svjesni odgovornosti pred Uzvišenim Bogom i ljudima. Njihova svijest ne dopire dalje od njihovih vlastitih džepova, za sve ostalo su slijepi, gluhi i nijemi. Koga od njih zabrinjavaju ili uopće interesuju preporuke koje je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u tom smislu izrekao, kao što su riječi: ”Doći će vrijeme kada će te se, opsesivno (i rukama i nogama), boriti za vlast, a na Sudnjem danu ona će vam donijeti samo tugu i kajanje. Divna li je dojilja (dunjaluk koji svojim užitcima hrani ljude), a loša li je ona koja odbije dojenče od dojenja (smrt koja će ljude odvojiti od dunjalučkih užitaka).” (Buharija). Nažalost, kandidatura se razumijeva kao prilika da se lahko dođe do para, lahko zaradi, a ne kao bilo kakva odgovornost prema nekome i nečemu. Kod kandidata vlada potpuno odsustvo svijesti da su ono što obećavaju ustvari dužni ispuniti, čak i da nije obećanja, već po automatizmu same funkcije koju putem izbora dobiju. Stoga te parole koje se izgovaraju i programi koji se prezentiraju zvuče šuplje i jalovo, prvo, jer je negativna selekcija očistila najsposobnije građane iz politike, a drugo, jer se politika razumijeva kao profit, a ne kao žrtvovanje za opće dobro. Dokle god ovo znamo, imamo šansu i da loše zamjenimo za bolje.