SAFF 323: Materijalistički pogled na svijet

 

Ne. Ovdje na scenu stupaju stereotipi koji su stoljećima duboko urezani u kolektivnu svijest. Ne smijemo zaboraviti da se evropska kultura historijski konstituirala diferenciranjem od židovstva i kroz antisemitizam. I pri tome je predsrauda da je obrezivanje „barbarski čin“ od samog početka bila jedan od glavnih motiva. Naravno, ne želim reći da je svako ko želi zabraniti obrezivanje antisemit. Želim istaknuti da su određene društvene reakcije, ali i precepcije tih reakcija, utemeljene na niskim, pa čak i nesvjesnim kulturalnim uvjerenjima.

Koja su to uvjerenja?

 

Predstava o besramnim činovima Židova i muslimana oduvijek pripada evropskoj pristranosti. U SAD-u, gdje se tradicija antisemitizma nije na isti način odrazila na kulturu, obrezivanje se ne dovodi u vezu s nasiljem, inače tamo ne bila većina kršćanskih muškaraca obrezana. Tamo se obrezivanje smatra malim zahvatom iz zdravstvenih ili higijenskih razloga. Ili je to tamo jednostavno stvar ukusa.

Možda je za postmodernog čovjeka iritirajuće da se bebe traktiraju skalpelom na spolnom organu?

I kod ovog pitanja se osjeti pristranost. Židovi ili muslimani, koji su kao bebe obrezani, ne smatraju se zbog toga traumatiziranim, pogotovo jer je zahvat sve lakši što se ranije uradi, također i fizički.

Šta to znači na primjer za tursku tradiciju, gdje su dječaci prilikom obrezivanja malo stariji?

Psihološki proces je tu zasigurno drastičan, ali svijest o boli je kompenzirana svim mogućim okolnostima cijele ceremonije u kojoj je dječak u centru pažnje. No, debata se svakako ne bavi takvim diferenciranjima.

“Gesta pedagoške velikodušnosti”

Već?

Radi se o samom obrezivanju, radi se o jasnim, čak namjerno prouzrokovanom fizičkom manifestacijom različitosti koja se mora napraviti problemom, da bi se taj problem u gestama pedagoške velikodušnosti mogao suzbiti. Meni ovo liči na na vožnju expres vozom nazad u 19. stoljeće, u vrijeme s „prosvjetljenim“ predrasudam o Židovima, kada su navođeni potpuno isti agrumenti protiv arhaične različitosti. Većina društva želi ubijediti Židove i muslimane da su svi oni – manje više – bolesni, da su „udareni“ ali to ne primjete. I to je potpuno uredu ako oni tako misle, sve dokle zakon ostaje neutralan.

Je li to diktatura sekularizma?

Sekularizam, onakav kako je shvaćen u Njemačkoj, prema religiji nije neprijateljski nastorjen. Samo „ljudski razum“ koji je sam sebi kamen spoticanja, zahtijeva totalnu pokornost religioznih normi vlastitim zahtijevima. Zato presuda suda u Kölnu , kao i društvena saglasnost za ovu presudu, nadmašuju predrasude o židovstvu i islamu, ova presuda pobija akceptiranje vjerskih uvjerenja. To se osjeti i u cvrkvama, zbog toga i one protestiraju.

Protiv onoga što vi nazivate „vulgarnim racionalizmom“?

Da, to je fundamentalizam ovosvjetskog pogleda koji je fiksiran na “ovdje i sada”, koji ne prihvata ništa što leži van njegovog uskog vidnog polja. Potpuno su nesposobni relativizirati vlastite poglede. Kada dođu u sukob s religijom suzbijaju je ljutito, s agresivnošću koja je tipična osobina religioznih fundamentalista. Vidim, također, da pravnik čije vještačenje su suci iz Kölna uzeli kao osnovu svoje presude, sada izložen uvredama i prijetnjama. To je užasno i neprihvatljivo. Ali također vidim i ljutite, ponekad opasne reakcije kojima su izloženi oni koji su kritizirali presudu. Upitajte samo jednom židovska ili muslimanska udruženja kakvu oni poštu dobivaju, a i ja sam imam iskustva s tim. To je jedan vrlo agresivni, egoistični ton kakvog odlično poznajem iz Egipta ili Irana.

Oba fundamentalizma, religijski ili antireligijski motivisani, nespojivi su s bitnim karakteristikama zapadne demokratije, a to je da naime da većina ne smije manjinu jednostavno nadglasati i biti dominantna, te da postoje određeni segmenti koji su izuzeti od većinskih odluka.

Ako religije zahtijevaju da se njihove norme uzmu u obzir, ne bi li se sporazumijevanje na niovu univerzalnih vrijednosti moralo smatrati nemogućim poduhvatom?

To se mora odvagati. Kada se pod izgovorom religije opravdava nasilje, onda se to pravo mora odbiti. To važi, na primjer, za genitalno sakaćenje djevojčica. Ali, obrezivanja je sasvim druga stvar. Problem koji se konstruira pogledom na hlače nepoznatog muškarca, postoji prvenstveno kao projekcija onih koji su neobrezani. ‘

“Zahvat pri krštenju je mnogo veći”

Sud u Kölnu ne interesiraju muškarci, već djeca koja se ne pitaju da li oni pristaju na obrezivanje.

Tu važi isto. I to se mora odvagati. Ja obrezivanje ne smatram tjelesnom povredom u kaznenom smislu. I sam zahvat na autonomiji djeteta, na šta je ukazuje i teolog Klaus Berger, je pri krštenju mnogo veći , i ako idemo do kraja šta krštenje simbolizira, odnosno samu srž raspinjanja, danas bi se to moglo nazvati „lažnim smaknućem“ .

Pozivate se na Pavla ili Luthera gdje potapanje krštenika explicitno predstavlja „utapanje“, prije nego se ono ponovo rađa u „novom Kristovom životu“ i postaje članom crkvene zajednice.

 Ja to uopće ne kritiziram, kao što i ne poričem da obrezivanje ima arhaično porijeklo. Ovakvi rituali su prenošenje, može se čak reći humaniziranje mitskog procesa, gdje u oba slučaja imamo fizički ostatak izvornog djela. Zasigurno se od toga može ograditi i reći „to je sve barbarstvo, to ljudi ne trebaju“. Ja poštujem kritičare obrezivanja iz židovksih ili muslimanskih redova, ali nešto sasvim drugačije je kada autsajderi takve kritike nameću upravo onima koji teže povratku prethistorijskih početaka svog vjerovanja i svoje kulture.

Ali ovakva priča se ipak smije kritizirati.

 Ako se praksa religije treba mjenajti, onda impuls treba da dođe iznutra. Ali da ljudi izvana kažu „nešto poput obrezivanja ne bi smjelo biti kod vas“, oduzimajući tako Židovima i muslimanima temeljni ritual njihove religije, i uzimajući u obzir antisemitističku historiju ove predrasude, to može uzrokovati samo zlo, potrebu odbrane, strah i dezintegraciju. I za vrijeme rimskog cara su Židovi živjeli u strahu da moraju pokazivati da li su obrezani i zbog toga biti progonjeni iz društva. I ja još uvijek ne mogu da vjerujem da se nepunih 70 godina nakon Holokausta tradicionalni, židovski način življenja u Njemačkoj ponovo kriminalizuje i tako gura u ilegaciju. To me plaši više kao njemačkog državljanina nego kao muslimana.

Mogućnost posredovanja države odbijate nazivajući to „mješanjem u unutarnje poslove“?

Nije zadatak države da se miješa u religijska učenja i njihova praktikovanja, osim ako ona direktno krše ljudska prava. Katolička crkva, na primjer, smatra isključenje žena iz svećeništva božijom odredbom. Iz emancipacijske prerspektive bilo bi poželjno da i žene budu svećenici. Društveno-politički gledano, isključenje žena iz svećeništva ima mnogo veće posljedice od obrezivanja dječaka. Ja to mogu formulirati kao svoje lično mišljenje i o tome knjige napisati, ipak, meni kao autsajderu ne priliči da ja tu donosim pravne promjene. To moraju katolici samo da urade.

Je li dostignuta tačka gdje se Židovi i muslimani u Njemačkoj moraju osjećaju neugodno?

Razlog za neugodnost nije nastao tek sada. Ako se stranci redom ubijaju, a čuvari Ustava ne prepoznaju etničko-nacionalne motive, to je već dovoljno opasno. No, istina je, presuda suda u Kölnu ima novi kvalitet. Do sada se radilo o mišljenjima i stavovima. Svako ima pravo da misli šta želi, i upravo muslimanski svijet pruža uvijek nove prilike da se na islam gleda skeptično. Ali, u Njemačkoj i i većem dijelu Evrope je zakon bio bedem protiv apsolutizma većine. Manjine sada moraju postati nervozne jer ih protiv predrasuda većine ne štiti zakon. Ovo je sada njemačka zabrana minareta, doduše sa dalekosežnijim praktičnim i simboličkim posljedicama, ukoliko odluka suda ostane na snazi.

 

Prijevod s njemačkog: Senada Mešanović