– Šta je, bolan, komandire? – veli jedan od travničkih policajaca, znojan od cjelodnevne potrage.
– Ima l’ tih bradonja? – pita uniformisani sa dvije-tri zvjezdice na ramenu.
– Nema, bolan, znaš i sam da nema!
– Kako nema, kad su bili na onom snimku?!
– Hajvan nas je poslo u ovu šumetinu, prepalo ga – kaza, sebi u njedra, umorni policajac, pa se prodera: – Nema, bolan komandire, znaš da nam je onaj čoban reko da je snimak iz Čečenije. I čoban je online, a ministar nije.
– Kakav, bolan internet, pa vidio si šta piše? Pa još s onolikim oružjem! Pa stranci potvrdili, pa novine..
– Ne vjeruj svemu što piše. Pa onaj jedan napiso da im je muftija Abdibegović sponzor, eto budale – rezignirano će policajac. Pa će opet, u sebi: – Mi ovdje ganjamo Čečene, a oni zločinci hodaju po Banja Luci!
– Ama kakvoj bolan Banja Luci, pa ima tamo policajaca – ipak ga je pratilac čuo.
– Ama ne mislim ja na vehabije, nego na one bradonje što su klali u ratu, što su onu djevojčicu od dva mjeseca zaklali, i dva joj brata, i sestru, i roditelje, sve zajedno!
– Uh, šuti bolan..
– A što više da šutim?! Pa eno ih hvale se sa tim. Djecu je to klalo, a sad slobodno hoda!
– Ama bolan..
– Ama šta bolan, pa eno se slobodno okupljaju! Ne smiješ ni reći da su te klali..
– A kaži ti meni, jel misliš ti nekad biti komandir?!
– Mislim, vala!
– E onda je dosta! Mislim i ja biti ministar, i zato šuti, nemoj o tome. Nego traži, ima da ih nađeš pa makar ih iz Čečenije doveo!
– Doveli su oni iz Srbije..
– Ma znaš šta, hajmo mi kući! Mrak će, a i vidim ja umor te savlado! – kaza komandir.
Vakat.ba
(vakatba)