Četvrta opasna deformacija, koja je nanijela štete muslimanskom načinu mišljenja, osjećajima i psihologiji, bila je deformacija u samome diskursu, nastala u doba kad je došlo do podvajanja između islamske intelektualne elite i političke elite. To podvajanje i izolacija učenih doveli su do intelektualne nemoći koja je praktičnu misao, rasuđivanje (idžtihad), modernizaciju i kreativnost preokrenula u skolastičnu, zatvorenu misao koju zanimaju samo tekstovi. Nakon prvih stoljeća islama gotovo da nije bilo slobodnog rasuđivanja. Sve se pretvorilo u puko oponašanje u kojem je slabi tekst, ponekad i netačan, postao pojedinim učenjacima važniji od samog mišljenja.