Riječ je o knjizi pjesnika i jednog od najutjecajnijih hrvatskih književnih kritičara i urednika Ervina Jahića “Zašto tone Venecija” koja se bavi posljednjim dvama desetljećima bošnjačkoga pjesništva te, osim iscrpnog predgovora, sadrži izbor iz poezije 76 pjesnikinja i pjesnika.
Ovo impresivno izdanje, iznad standarda domaće izdavačke produkcije, ne bježeći od vrednovanja, na 500 stranica uvrstilo je s jednom odnosno 14 pjesama pjesme bošnjačkih autorica i autora iz BiH, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Europe i svijeta.
Raznogeneracijskim pregledom autor podastire šest-sedam generacija bošnjačkih pjesnikinja i pjesnika. U antologiju su, između ostalih, uvršteni Nusret Idrizović, Izet Sarajlić, Alija Kebo, Husein Bašić, Bisera Alikadić, Nedžad Ibrišimović, Kemal Mahmutefendić, Ismet Rebronja, Ferid Muhić, Ibrahim Hadžić, Abdulah Sidran, Meho Baraković, Fehim Kajević, Melika Salihbeg Bosnawi, Irfan Horozović, Enes Kišević, Tahir Mujičić, Mujo Musagić, Ejub Štitkovac, Husein Dervišević, Admiral Mahić, Sead Mahmutefendić, Munib Delalić, Šefik Daupović Fiko, Nermina Omerbegović, Safet Hadrović Vrbički i Sinan Gudžević.
Nakanivši ovjeriti domete posljednje dvije dekade bošnjačkoga pjesništva, ova knjiga počinje tamo gdje se zaklopila Antologija bošnjačke poezije XX vijeka profesora Enesa Durakovića, najprije objavljena 1990. godine pod egidom “muslimanska”, a potom 1996. terminološki revidirana.
Instruktivnim predgovorom i izborom 76 pjesnikinja i pjesnika, na 500 stranica, Ervin Jahić kontekstualizira dominantne i rubne poetičke identitete novije bošnjačke poezije.
Suvremeno bošnjačko pjesništvo, premda pisano na jeziku malobrojne zajednice, uglavnom na bosanskom standardu, ali i srodnim južnoslavenskim jezicima, po vokaciji, interijeru i eksterijeru, prvovrsno pripada bazenu europske poezije.
“Ni njegova autohtonost, ni nacionalni asortiman ne umanjuju tu činjenicu, kao ni orijentalno-islamski impuls. Naprotiv, bez obzira na recepcijske ovjere, ta poezija prošla je put nijekanja, svojatanja i ideološke likvidacije, političke i ratne represije i, sa svojim, suvremenosti konkurentnim, govorom, ostala vitalna, kritički relevantna, ako ne i kakav-takav korektiv kolektiviteta, mjesto razlike u turbulentnim vremenima i čestim društvenim potresanjima”, ističe se u saopćenju.
(sutraba)