Korijeni muslimanskog gnjeva: Dani gnjeva
Ova teza je postala uticajna. Ona govori da je u globalnoj islamskoj zajednici nastala kriza, usljed koje je sukob sa SAD i Evropom postao neizbježan. Intelektualci i političari proširili su ove ideje nakon 11. septembra i tražio se hitan odgovor na pitanja kako protumačiti radikalne ideje Al Kaide u kontekstu šireg, raznorodnog muslimanskog učenja. (Lewis je napisao jedan esej na tu temu u jesen 2001.) George W. Bush prisvojio je deo ovog rječnika vodeći svoj globalni rat protiv terorizma. „Oni mrze naše slobode“, rekao je predsjednik.
Međutim, ideja da bi sveopšta muslimanska frustriranost zapadnjačkim idejama mogla da objasni nasilje ili politiku od Indonezije do Bangladeša, od Irana do Senegala, bila je neozbiljna. To je kao kad biste tvrdili da autoritarne odlike hrišćanstva mogu da objasne aparthejd, argentinske hunte i uspon Vladimira Putina. Međutim, ova ideja se dobro prodavala, i još uvijek se dobro prodaje.
Prošle nedjelje, Newsweek je na naslovnu stranu nalijepio ogroman naslov „Muslimanski gnjev“ iznad fotografije muškaraca koji urlaju. U samom članku dijeljeni su savjeti kako preživjeti „islamsku mržnju“. Kablovska televizija – od Foxa do MSNBC – emitovala je slične slike, iz sata u sat. Sada već mnogim Amerikancima nije nimalo čudno spajanje muslimanske vjere i izobličenih lica.
Uzrok posljednjeg izliva nasilja je kratki film na YouTubeu, pod naslovom „Nevinost muslimana“. Iza filma, po svemu sudeći, stoji jedan egipatski kopt iz Kalifornije, inače na uslovnoj slobodi zbog finansijske prevare. Film je uvredljiv kako za islamske vjernike tako i za filmofile: dijalog je prepun sektaškog blaćenja, a niskobudžetna estetika podsjeća na ostvarenje „Deda Mraz pobjeđuje Marsovce“.
Film se pojavio u junu, ali mu je trebalo nekoliko nedjelja da dođe do ekstremista u Sjevernoj Africi.
U Libiji su 11. septembra napadači naoružani ručnim minobacačima izvršili najvjerovatnije planirani napad; stradao je američki ambasador Chistopher Stevens. To je bio prvi ambasador ubijen na dužnosti od 1979. Napadnuta je i američka ambasada u Kairu, a demonstranti su demolirali američku školu u Tunisu.
Od tada su ljudi protestovali u nekoliko prijestonica, povremeno nasilno. Sva je prilika da iza nekih organizacija stoje marginalne političke partije i radikalni aktivnisti; za njih je „Smrt Americi“ mobilišuća strategija. Neredi koje oni podstiču samo u tautološkom smislu imaju veze s muslimanskim gnjevom: tačno je da gnjevni muslimani pale i demoliraju, ali takvi protesti obično ne privlače čak ni značajnu manjinu lokalnih vjernika. Lica na ekranima američkih televizora najčešće su lica pripadnika udarnih odreda, sličnih evropskim skinhedsima ili anarhistima.
Stivensove ubice najvjerovatnije pripadaju selafijskoj ili džihadskoj mreži koju krhka, svježe demokratska vlast u Libiji nije uspjela da razoruža. Selafije se zalažu za povratak na način života iz sedmog vijeka, a njihove ulične bande pokazale su se kao prijetnja od samog početka Arapskog proljeća. Selafije sada imaju dovoljno prostora za djelovanje, jer nekih sjevernoafričkih diktatora koji su ih zatvarali i mučili više nema.
Međutim, ti ljudi nisu popularni: u petak su u Bengaziju hiljade Libijaca demolirale sjedište Ansar al-Šarija, džihadske paravojske optužene za učešće u napadu na Stivensa. U Egiptu, selafije su dobile uznemiravajuće veliki broj glasova, ali sputava ih konkurencija koju predstavlja Muslimansko bratstvo. Budući da je Bratstvo prešlo iz opozicije na vlast, dok su selafije ostale van nje, u interesu im je da stvore nemire koji će natjerati Bratstvo da postupa kao prethodni sekularni tirani.
U ovih posljednjih nekoliko dana govora mržnje, lamentiralo se nad neuspjehom arapskih liberala i arapske omladine – koji su tako odlučno ustali protiv autoritarnih režima u Tunisu i Egiptu – da se odupru radikalima. Ali ključni problem arapskih liberala bila je loša organizacija, a ne bojažljivost. Treba primijetiti i da međunarodni liberalizam obično oklijeva kada treba da se suprotstavi islamističkim radikalima, koji su spremni i da ubiju i da poginu.
Salman Ruždi u svojoj novoj knjizi memoara „Džozef Anton“ opisuje kako su mu neki američki i britanski izdavači, nakon što ga je ajatolah Homeini 1989. osudio na smrt, okrenuli leđa, kao da je sam kriv za fatvu. Nema nikakve časti u relativizmu, kada radikali bilo koje vjere zloupotrebljavaju religiju da bi opravdali ubijanje.
Revolucije ponekad jedu svoje pluraliste i svoje demokrate. U predstojećoj Arapskoj jeseni, mogućnost vjerske diktature u Egiptu ne može se zanemariti, a sunovrat Sirije u građanski rat predstavlja humanitarnu i geopolitičku krizu. Iransko zamešateljstvo produbilo je sektaške sukobe sunita i šiita, a nuklearne ambicije ove zemlje možda će poremetiti vojnu ravnotežu u regionu. Ali i u ovom slučaju, uobičajeni pesimizam oko arapske politike treba sagledati u svjetlu drugih dokaza. Tunis predvodi aktivista za zaštitu ljudskih prava; tamošnji izbori i oni u Libiji dali su uravnotežene parlamente, a prvi put se pišu i demokratski ustavi.
Amerikanci često doživljavaju Bliski istok kao region u neprestanom vrenju. Međutim, sa izuzetkom dviju američkih invazija (za oslobađanje Kuvajta 1991. i za svrgavanje Sadama Huseina 2003) nije bilo većih sukoba između država arapskog svijeta od kraja Hladnog rata. (Tridesetdvodnevni rat Izraela i Hezbolaha 2006. umalo to nije postao.) Cjena stabilnosti u arapskim državama često je bila okrutna vladavina i brutalnost kakva se danas viđa na ulicama Bahreina i Sirije, ali tradicionalne plemenske subvencije i raspodjela snaga doprinijele su iznenađujuće dugom, istina anahronom, opstanku monarhija – od Saudijske Arabije, preko Jordana do Maroka.
Što se tiče ideje da bi sam islam trebalo shvatiti kao neizbježni front za sukobe, većina muslimana na svijetu živi u relativno mirnoj Aziji. Al Kaida je praktično nestala istočno od Burme; nema mnogo gnjeva u rashlađenim tržnim centrima Džakarte i Kuala Lumpura. Kako pokretljiva srednja klasa južne i jugoistočne Azije raste, tako raste i broj muslimana koji govore engleski i koji žele da izgrade savremene i hibridne identitete, kakvi se ne uklapaju u tjesan okvir zapadnjačkih pretpostavki.
Nemiri koje je izazvala „Nevinost muslimana“ nisu značajni zbog dubokih patoloških odlika koje je taj film navodno razotkrio, nego zbog načina na koji se film proširio. Sektaški autor sa skromnim budžetom iskoristio je internet da direktno isprovocira neprijatelje. Tvorci ovog filma upotrijebili su istu strategiju koju su koristili liberalni blogeri i korisnici Facebooka tokom revolucija u Tunisu i Egiptu, i koje sirijski revolucionari koriste svakodnevno da mobilišu otpor zločinačkoj vladi u Damasku. Sloboda govora u digitalnom prostoru – a ne marginalno nasilje – jeste ono što je novo pod mediteranskim suncem. A uz slobodu govora ide i provokacija.
Prošle nedjelje, Newsweek je pokrenuo hešteg MuslimRage na Twitteru, pokušavajući da podstakne komentare o svojoj priči sa naslovnice. Ono što je zatim uslijedilo možda bi se moglo nazvati najljepšom pobunom novih medija protiv starih. Bujica muslimana sa Twittera, uvrijeđena otrcanim analizama ovog časopisa, preotela je ovaj forum i počela da postavlja viceve o pravom muslimanskom gnjevu.
Jedan se žalio što više nema sladoleda „Šarija Garsija“. Žena sa hidžabom napisala je „Danas imam sjajnu frizuru. A niko to ne zna“. Drugi popularni unos glasio je, „Izgubio vam se sin Džihad na aerodromu. Ne možete ni da ga dozivate“. Sada čekamo objašnjenje korijena muslimanske ironije.
(sutraba)