Možda smo svjesni datog problema shvatajući kako smo i mi, manje ili više, odgovorni za neiskren odnos prema roditeljima, bračnom partneru, potencijalnom bračnom partneru, prijatelju, kolegi… Ili smo svjesni svoje uloge žrtve u mreži laži koje pletu oni do kojih nam je stalo i s kojima želimo dijeliti sebe – svoje misli i svoju budućnost. Međutim, ta neiskrenost stvara sumnje i nepovjerenje koje koče proces tranzicije iz običnog i površnog odnosa u trajni, dubok i vrijedan.
Bilo kojoj grupi da pripadamo, predatoru ili žrtvi, krajnje je vrijeme da počnemo mijenjati ovaj svijet mijenjajući sebe, a sebe ćemo lagano mijenjati nabolje ukoliko shvatimo ljepotu i moć istinitog govora, kao i to da je iskrenost najljepša i najvrednija osobina koju čovjek može posjedovati i ponuditi drugima.
Zamislite samo kako je rasterećen i sretan onaj koji živi život potpisujući ga svojim rukopisom, ne krivotvoreći rukopise drugih iz želje da odaje utisak što važnijeg, pametnijeg, imućnijeg… i tako unedogled, oponašajući druge sve dok i ne postane neko sasvim drugi – neprirodan i izvještačen.
Onaj koji ljudima govori na lijep način istinu, a pri tome izbjegava biti dvosmislen i nejasan, ustvari se trudi da u kontaktu sa svojom braćom i sestrama po praocu Ademu, a.s., postupa onako kako bi želio da se postupa prema njemu samom. Na taj način vjerno slijedi primjer poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i ubrizgava kiseonik u zadimljene i tamne prostorije našeg zajedničkog života.
Onda kada udišemo istinu punim plućima, počinjemo osjećati njenu slast i pozitivan utjecaj na naše psihičko zdravlje, što izaziva želju za nastavkom tog procesa koji rezultira, da se poslužim jednom kur’anskom metaforom (Ibrahim, 24-25), grananjem stabla čiji su korijeni duboki, a ono samo daje plodove u svako doba. Gospodar svih svjetova ponudio nam je ovu metaforu kao usporedbu za lijepu riječ, podstičući nas da govorimo samo lijepe riječi. A istina je, nesumnjivo, uvijek lijepa. Čak i ako trenutno ne godi uhu, dugoročno gledano natapa zemlju oko stabla koje razvija svoje čvrste grane i daje ukusne plodove.
Oni koji smatraju da bi otvorenim i kristalno jasnim odnosom mogli ugroziti vezu sa dragom osobom, trebaju, zbog svoje dobrobiti, a i dobrobiti te osobe, požuriti reći istinu kako ne bi postali robovi materijalnog na račun duhovnog i jednog dana zažalili odabir života u mreži laži. Ako postoji osoba zbog koje lažemo i varamo, iz želje da je zadržimo pored sebe, onda je krajnje vrijeme da rizikujemo taj prividni odnos sreće i zadovoljstva zarad istinske sreće i mira. Ljudi koji ne cijene, tj. ne dijele, iste vrijednosti sa nama su putokaz da trebamo tragati za osobama zbog kojih vrijedi biti ono što jesmo jer su one naše ogledalo i inspiracija za korak bliže dobru, a dalje od zla.
Zauzimajući takav životni stav, potvrđujemo svoju hrabrost, potrebu da budemo svoji, autentični, potvrđujemo da cijenimo i sebe i druge, da smo otvoreni zato što vapimo za otvorenim odnosom drugih prema nama. Govoreći uvijek potpunu istinu, činimo dobro i sebi i drugima jer na koncu podstičemo svoje bližnje, i one manje odvažne, da postupaju jednako prema nama, kako bi osvijetlili staze kojima zajedno hodimo.
Živjeti u svijetu u kojem smo okruženi mnoštvom iskrenih i ljubaznih ljudi je ekvivalent životu ispunjenom mirom i zadovoljstvom. Zbog toga radimo na izgradnji istinitijeg svijeta i, iako je takva ideja kojoj težimo pomalo utopijska i nalik donkihotovskoj borbi protiv vjetrenjača, budimo ustrajni na tom putu, bivajući iskreni prema Allahu, aze ve dželle, sebi i drugima. Takvim stavom ćemo iskazati ljubav i poštovanje prema Onome koji nas je stvorio i koji nas, znajući šta je najbolje za nas, savjetuje:
“I istinu s neistinom ne miješajte i istinu svjesno ne tajite!” (El-Bekare, 42)
(minberba)