Volonterizam između iskrenosti i iskorištavanja
Često puta smo u prilici čuti određene osobe kako kažu da rade ”u ime Allaha” i pozivaju druge da rade i djeluju u tom prvacu tj. ne nudeći im nikakvu naknadu za njihov trud godinama. Sve to i ne bi bilo tako strašno, da ti isti ljudi uličnim žargonom kazano ‘ne mlate lovu” na pet strana. On je stalno zaposlen, pored toga on drži određene seminare, kurseve i još je pored toga u oderđenoj stranci i za sve to, naravano, on prima dobre pare. Pored toga, njegova supruga radi u vjerskoj organizaciji koja joj plaća određeni honorar, i onda takva osoba poziva omladinu da rade ”u ime Allaha”? Preblago je za takve ljude kazati da su bezobrazni koliko su teški, i da je njihov glavni moto ”gazim preko drugih do slave”.
Uzmimo za primjer našu državu Bosnu i Hercegovinu, ko je sve kroz nju prošao i kakvi sve mešetari i šićaroši nisu obmanjivali narod ovdje na našim krajevima. Od raznih experata za sportska pitanja u vidu menadžera koji nisu bili sposobni otkriti talente kakvi su Senijad Ibričić, preko političkih experata koji su uništili i ovo malo dobra i resursa u ovoj državi, pa do vjerskih stručnjaka koji su eto, radili ”u ime Allaha” i napravili stanje kakvo trenutno imamo; narod razočaran ne vjeruje nikome.
Da bi neko kazao da radi u ime Allaha i druge pozivao u volontersko djelovanje, mora najprije on sam da to pokaže na dijelu, da pokaže da mu nije teško odvojiti ako treba i trećinu plaće kako bi pomogao onima koji su unesrećeni, bez posla i na iskušenju. S druge strane, što bi rekao narod ”mlatiti pare” a drugima prodavati priče, prije svega je neozbiljno i neiskreno, a zatim i neislamski.
Allah dž.š., u Kur’anu kaže:
”O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O kako je Allahu mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate!“
Dakle, o ti koji obmanjuješ ljude i slažeš im razne priče kako bi ih iskoristio i stekao komad slave i materijalizma preko njihovih leđa, kako te nije sramota to raditi čovječe!? Znaj da Bog dobro zna šta ti radiš i zna tvoje namjere jer je On dobro obaviješten, ali isto tako znaj, da će i ljudi prije ili kasnije da te skontaju i onda ćeš izgubiti obraz i povjerenje kod ljudi, a ima li išta gore od toga!? Ima li šta gore od toga da te omladina počne izbjegavati i ne slušati tvoje savijete i da počnu kružiti priče tipa: ”ma pusti njega on samo ganja korist” ili ”skonto sam ja njega džabe se prodaje pod nekog velikog vjernika” i sl.
Također, takvi trebaju imati na umu da ovaj svijet nije stvoren samo zbog njih, i da drugi ljudi imaju porodicu, suprugu i djecu isto kao oni. Zatim, da bi i ta tuđa djeca voljela da okuse voća, slatkiša, otišla u zabavni park, kupili sebi neku lijepu odjeću, zapalili roštilj sa svojim roditeljima ili sa društvom otišli na sladoled. Takvi trebaju znati da njihova djeca nisu Bogom dana pa da budu na boljem položaju i da imaju bolji društveni status od ostale djece a da usto još i na sva usta govore kako su oni eto pravi mumini i kako su njihova djeca uspješna kao i njihove supruge. Takvi ljudi se trebaju malo spustiti na zemlju, jer ako se ne spuste kada dožive prvi teži pad, teško da će se uspjeti oporaviti, jer poznato je da onaj ko visoko leti nisko pada a kad padne, žestoko se razbije i poslije toga pada mnogi se ne uspiju oporaviti.
Dakle, kada neko ko je navikao biti u centru pažnje, imati sve, biti pozivan na razna mjesta i u razne krugove, imati para i dobro živjeti. takav kada sve to izgubi ili barem mali dio toga, teško se oporavlja i doživljava propast od koje nema oporavka. Treba biti skorman i uvijek imati na umu ako tvoja supruga i djeca danas dobro žive, i ako danas imate ugled i slavu, i skupine i organizacije vas dižu na neki nivo, možda to tako sutra neće biti i možda će neke nove generacije, mlađih, kvalitetniji i skromnijih ljudi da dođu na scenu, koji se neće oholiti i kod koji će ljudi prepoznati skormnost i spremnost na to, da dijele iskušenja s drugim ljudima tj. da im budu na pomoći i od korisiti u svako doba dana ili noći, i koji neće gledati samo svoj interes i čiji jedini nijet neće biti ”ima li mene tu?’.
Autor: Fahrudin Vojić
(fahrudinvojic.blogspot.com)
