Umjesto bajramskih čestitki političara: Pismo zatvorenom babi

Umjesto bajramskih čestitki brojnih domaćih političara i zvaničnika međunarodne zajednice, mi Vam prenosimo pismo Abu Hamzine kćerke, upućeno Abu Hamzi, zatvorenom babi. Na ovaj način se sjećamo i svih onih kojima Bajrami nisu samo veselje. Pročitajte:

Babuška moj, evo ovo je četvrti ramazan proveden bez tebe. Ne mogu da shvatim kako smo mogli nastaviti živjeti. Dok sam bila u petom razredu govorila sam da neću pričati ako mi babu odvedu, da neću ni jesti ni živjeti. Ali evo, prošao je i peti i šesti i sedmi i osmi razred. Završila sam prvi razred srednje škole. Ja i pričam i jedem i pijem. Naš život se ipak nastavio. Ali, moj najdraži oče, ništa nije kao prije.

Jedna od promjena je to što više nismo djeca. Sada shvatamo kakav je ovaj život, šta nudi a šta uzima. Moj oče, mogu sve da mi uzmu, ali sjećanja NIKAD. Sjećanja može da mi uzme samo Onaj koji mi je dao pamet. I život.

Moj oče, fali mi miris crnog čaja i jaja na oko koje smo spremali za doručak, dok se ti tuširaš petkom ujutru, a nakon toga bismo nas osmero zajedno sjeli za našu veliku sofru. Moj najdraži, fali mi naše okupljanje navečer u dnevnom boravku i smijeh izazvan tvojim pričama iz djetinjstva. Želim da ti legnem u krilo i da mi čeprkaš kosu kao nekad. Želim da mama ima prijatelja, da kod kuće bude tvoja kraljica kao što je nekad bila. Želim da nas zajedno vodite kroz život, a ne ona sama. Nedostaje mi naše zajedničko putovanje u Zenicu svake druge sedmice u našem velikom džipu, u kojem bi ti pojačao radio i u kojem bismo svi zajedno pjevali ilahiju tarariraroo… Želim da Taha i ja da opet dođemo kod tebe kad se svađamo, da nam ti presudiš ko je u pravu. Da Tahu i mene ili Hamudija i Hamzu nakon neprekidnih svađa uvedeš u kadu i pustiš tuš da nam ona hladna voda lije preko odjeće da nam ohladi mozak nakon svađe, kako bi ti govorio.

Ali, moj oče, više nije tako.

Sada nas za stolom sjedi petero. Tvoja stolica na čelu stola je prazna. Svi jedemo nabrzinu, hodajući, svako za sebe. Nemamo vremena da sjednemo svi zajedno od škole, treninga, kućnih poslova… Sada kad idemo u Zenicu jednom godišnje kod našeg amidže Ejmena, više ne pjevamo. Više nema radija. Sada se i ne svađamo, ali bez obzira na to krivi smo i za ono što smo uradili i za ono što nismo uradili.

Dragi moj, došao je ramazan. Ona fina atmosfera se koliko-toliko vratila u našu kuću. Išli smo na iftar u Zenicu kod amidže Ejmena i tetke Habibe. Zvale su nas na iftar i seka Safija i seka Nudžejma. I mi smo napravili jedan veliki iftar za one koji su nas pazili za ove četiri godine za koje ti nisi kući. Babuka, naslijedili smo nešto od tebe. Onaj ko pazi nas, pazimo i mi njega. Svi iftari su bili i više nego dobri. Ali meni je jedan iftar bio najljepši. Kod tebe, babuka. Znaš da smo ti taj dan svi došli. Mama, nas osmero djece i unukica. Za taj poseban dan mama se pobrinula da naručimo janje. Osim toga, ona je napravila arpsku rižu i posula je bademima. Seka Safija je napravila miksanu supu i pohovane paprike. Seka Nudžy kolač, a njena svekrva je napravila pitu.

Ne moram ti ni napominjati, oče, da smo sve to napravili jer je to sve bila tvoja najdraža hrana, a Boga mi i naša. Kada je sve bilo spremno uputili smo se tebi. Nije nam to bila prva posjeta tebi, ali meni su leptirići treperili u stomaku. Kada smo stigli stražari nas nisu peglali kao obično. A kada smo ušli u sobu za posjete, sto i stolice za nas jedanaestero su bile spremne zahvaljujući tebi. Sva hrana je bila spremna na stolu i čekali smo vrijeme iftara. Naš brat Tarik je proučio ezan. Stajao je kod prozora i učio ga glasno da i ostali zatvorenici čuju da je vrijeme iftara. Ti si nam, oče, podijelio hurme. Poslije se pila kahva, kolač, pričalo, nadvikivalo… Pokušali smo ti dočarati sve što se dešavalo kod nas, u komšiliku, u našoj džamiji… I tako smo sjedili s tobom, dragi naš oče, kao nekad, samo što nas više nije bilo osam, nego jedanaest. Gledajući ovaj iftar zahvalih se Bogu što vas imam i što imamo jedni druge. Svi smo bili presretni što imamo i ta dva sata da iftarimo s tobom.

Ali nešto me je mučilo. Ovo je prvi ramazan u kojem vidjeh da si izgibio nadu. Vjeruj mi, babo, i ja sam. U ovom čudnom svijetu niko nema vremena ni za sebe, a kamoli za druge. Ali, svaki put kad bismo ti mi došli u posjetu ti bih nam pokušao objasniti kako treba da živimo, kako treba da robujemo Bogu, ali iza toga bi nam rekao: „Znam, nije lahko.“ Tada sam shvatila da ima neko ko nas razumije, da u našem ocu imamo i prijatelja.

Da, oče, danas je zadnji dan ramazana. Sutra će biti četvrti bajram zaredom proveden bez tebe, ali i s tobom, jer nama je bajram svaki put kad ti dodemo u posjetu i vidimo osmijeh na tvom licu, kada nas tvoja sijeda brada poškakilja i kada nas zagrliš, ali ne više sa onim bebelim stomakom.

Babuka, napisah ti ovo pismo da ti kažem sve, da ti sve ispričam. Da znaš da smo ponosni na tebe, da te volimo. Znam da su muškarci očevi nasljednici, ali, babuka, tvoja Daduška želi da bude kao ti.

Da budemo svjedoci da naš život više nikad neće biti isti i da ćemo mi, šta god da nam urade, moliti Allaha da nam pomogne u borbi s njima i da ćemo reći Hvala Allahu dragom za sve.

Da ti budeš svjedok da mi je počelo biti svejedno sve što se tiče dunjaluka, a da sam poželjela otići na ahiret.

Ja i pričam i jedem i pijem, ali kao da ne živim.

Widad Al Husin/Abom.ba/Vakat.ba