O Osmanskom carstvu, XIII dio

Kršćani su bili u mnogo boljoj poziciji. Uskoro im je stiglo i pojačanje kojim je komandovao veliki duks Luka Notaras. Vatra na kršćanskim brodovima je brzo ugašena, a topovska paljba sa niskih osmanlijskih lađi je bila skoro potpuno neefikasna protiv mnogo viših kršćanskih brodova. Visoki kršćanski brodovi su bili idealno mjesto za ispucavanje kamenih projektila iz lahkih katapulta na mnogo niže osmanlijske lađe. Ohrabreni nadmoćnošću, kršćanski mornari su napustili luku u Zlatnom rogu i krenuli u kontranapad. Uvidjevši da će pretrpjeti velike gubitke, admiral Baltaolu je naredio povlačenje brodovlja.

Shvativši nemoć topova protiv visokih kršćanskih brodova, sultan Fatih je naredio inžinjerima da konstruišu oruđa koja će dejstvovati ubacnom putanjom. Nakon nekoliko dana isprobavanja na poligonima i korekcija proračuna, izvršena je paljba na kršćansko brodovlje. Nakon što je prvo đule promašilo, drugo je pogodilo u samo središte broda i potopilo ga, nakon čega je naređeno ponovno povlačenje kršćanske flote u sigurnost Zlatnog roga. Tako su sultan Fatihovi inžinjeri izradili preteču minobacača koji će od tada biti korišten u sličnim situacijama.

Prodor kršćanskih brodova

U sklopu zapadnjačke pomoći Istanbulu bila su i tri đenovljanska broda koji su zbog nepovoljnog vjetra morali pristati na otoku Hiosu. Sredinom aprila puhnuo je povoljan vjetar i brodovi su zaplovili prema Dardanelima. Bili su krcati hranom, oružjem, vojnom opremom i ljudstvom. Kad su brodovi bili nadomak moreuza, sustigao ih je jedan teretni bizantijski brod natovaren žitom kupljenim na Siciliji. Sva četiri broda su bez poteškoća uplovila kroz Dardanele koji nisu bili čuvani. Već 20. aprila, brodovi su bili u Mramornom moru nadomak Istanbula. Kad su ih ugledali opsađeni stanovnici, bili su više nego ushićeni od radosti. Ugledao ih je i admiral Baltaolu i odmah pokrenuo osmanlijsku flotu s namjerom zarobljavanja ili potapanja brodova koji neprijatelju donose pomoć. Ni po koju cijenu se nije smjelo dopustiti da brodovi uplove u Zlatni rog i tako ojačaju opsađeni grad.

Osmanlijsko brodovlje je odmah pokrenuto. Za ovaj zadatak su odabrane bireme i trireme na vesla jer su jedrenjaci bili beskorisni na južnom vjetru koji je odgovarao kršćanskim lađama, a osmanlijske jedrenjake samo ometao. Bosforska struja je bila suprotna od južnog vjetra pa je ubrzavala osmanlijske lađe na vesla, ali je istovremeno i otežavala manevrisanje. Ukupno gledano, kršćanski brodovi su bili u znatno povoljnijem položaju. Admiral Baltaolu se pouzdavao u brojnost svojih lađa i visoki moral mornara. Stanovnici Istanbula su pohrlili na zidine Hipodroma i uzvišenja Akropolja kako bi odatle posmatrali predstojeću bitku. Sultan Fatih se u tom trenutku zatekao na obalama Bosfora u neposrednoj blizini Galate i odatle pratio tok događaja.

Malo iza podne, kršćanski brodovi su već bili na samom prilazu Zlatnom rogu kad su ih presrele osmanlijske lađe. Baltaolu je pozvao kršćanske kapetane da spuste jedra što je glatko odbijeno. Plovidba je i dalje nastavljena. Osmanlije su pokušavali omesti kršćanske brodove, ali skoro bez ikakvog uspjeha. Nastojali su se zakačiti kukama i popeti se na njih, ali su oni bili znatno viši pa su njihove posade bez većih poteškoća odbijale sve napade. Čak su i osmanlijski topovi na lađama bili potpuno beskorisni. Ipak, Osmanlije su uporno napadali uz strašne gubitke. Sve je ukazivalo da će kršćani uploviti u sigurnost Zlatnog roga. Međutim, kad su još trebali samo zaobići mali rt kod Akropolja, južni vjetar je naglo stao. Odjednom, struja je počela nositi kršćanske brodove prema sjeveru, upravo prema mjestu gdje je stajao sultan Fatih. Bila je to izvrsna prilika za Osmanlije.

Admiral Baltaolu je tada opkolio kršćane i sa distance ih gađao topovima, ali bez efekta jer njegovi brodski topovi nisu imali potreban nagib da bi bili efikasni. Kad su se približili đenovljanskim lađama, dobro oklopljena i uvježbana posada je štitila brod uvježbanim akcijama gašenja požara izazvanih zapaljivim strijelama koje su Osmanlije neprestano odašiljali sa svojih trirema i birema. Ako bi se približili brodovima i pokušali se popeti na njih, posada ih je spremno dočekivala i ubijala sjekirama ili im odsijecala ruke. Bizantijski teretni brod se učinio mnogo lakšim plijenom jer nije bio posebno opremljen za borbu. Kad su mu se Osmanlije približili, dočekala ih je dobro poznata i vrlo efikasna grčka vatra. Nastao je opći metež. Osmanlijske lađe na vesla su teško manevrisale na snažnoj struji, a zbog uskog prostora za djelovanje, njihova mnogobrojna vesla su se neprestano zaplitala i tako dovodila lađe u nekontrolisane i nepovoljne položaje.

Potopljene su mnoge osmanlijske lađe, ali su ih neprestano zamjenjivale nove. Kršćanskim lađama je već ponestajalo oružja, a posebno bizantijskom teretnom brodu. Đenovljanski kapetani su to primijetili i uz tešku muku izmanevrisali svojim brodovima takav položaj da su mogli štititi sve bespomoćniji teretni brod. Bitka je trajala do pred sami suton, kad je kršćanskim brodovima već ponestajalo oružja, dok su osmanlijske lađe, iako mnogo manje, bile mnogobrojne. Bilo je samo pitanje vremena kad će se Osmanlije popeti na kršćanske brodove i osvojiti ih. Ipak, sreća je bila na kršćanskoj strani. Iznenada je zapuhao sjeverni vjetar koji je bio idealan za njih. Za vrlo kratko vrijeme, brodovi su se sasvim približili Zlatnom rogu. Lanac je brzo spušten i brodovi su uplovili u sigurne vode, nakon čega je ponovo položen.

Prebacivanje brodova kopnom

Ova bitka je odnijela mnogo žrtava na osmanlijskoj strani. Kršćanska mornarica je bila nadmoćnija. Sultan Fatih je shvatao da mora požuriti. Kako su oštećenja kopnenih bedema bivala sve teža, približavao se trenutak kad će biti naređen žestoki i masovni napad. Sultan Fatih je vrlo dobro znao da mora razvući kršćanske snage tako što će napasti sa više pravaca. Bilo je nužno napasti mornaricom iz Zlatnog roga, ali nije bilo moguće prodrijeti u tu izvrsnu prirodnu luku. Počeo je istraživati načine da nekako osvoji Zlatni rog.

Zahvaljujući svom širokom obrazovanju koje je stekao čitajući djela iz područja vojne historije, došao je na ideju da svoje lahko brodovlje kopnenim putem prebaci u Zlatni rog, kako su to vojskovođe u historiji već činili. Salahuddin Ejjubija je prebacivao brodove sa Nila u Crveno more još u XII stoljeću, a Memluci su to isto činili iz Kaira u Suec svega nekoliko godina prije sultan Fatiha. Ali, taj manevar je izvođen po ravnom terenu, dok bi on to morao izvesti tako što će brodovlje prebaciti preko grebena koji se uzdizao na oko 70 metara iznad mora. Ipak, odlučio je pokušati. Vrijeme nije bilo njegov saveznik. Zapadne sile su se svakog časa mogle udružiti i uputiti ozbiljnu pomoć Bizantiji. Osim toga, bila mu je potrebna bilo kakva taktička pobjeda kojom bi podigao moral vojnika. Naredio je svojim inžinjerima da hitno izgrade put od današnje Tophane, preko trga Taksim do Kasimpaše u Zlatnom rogu. Pokrenuta je čitava armija inžinjeraca koji su brzo krčili raslinje i trasirali put koji je popločan daskama i premazan mašću. Na brzinu su izrađeni ogromni točkovi na koje su podignuti brodovi i povorka je u sami cik zore, 22. aprila, krenula uz uspon.

Bio je to prizor kao iz nekog čudnog sna. Na čelu povorke je bila jedna manja lađa. Iza nje je išlo oko 70 birema, trirema, fusti i parandarija. U svakoj lađi je bila posada. Veslači su veslali na prazno, onako po vazduhu, dok su bubnjari davali takt veslanju. Jedra su bila podignuta kao u stvarnoj plovidbi, udarali su bubnjavi, svirale su trube i ostali instrumenti. Svaku lađu su sa bezbroj konopaca vukli ljudi i volovi. Sve je išlo glatko, kao po loju. Da bi eliminisali posmatrače sa bedema, artiljerija Zaganos-paše je neprestano tukla položaje na zidinama okrenutim prema Zlatnom rogu. Velika oruđa su takođe nastavila sa paljbom na području Romanovih vrata sa kopnene strane. Bilo je važno držati kršćane pod neprestanom artiljerijskom vatrom i tako održati njihovu pažnju na traženju zaklona.

Kad su, u prijepodnevnim časovima, kršćanski stražari ugledali povorku brodovlja kako se kopnom spušta prema Dolini izvora (današnji Kasimpaša) obuzeo ih je užas. Ubrzo je cijeli grad saznao za strašnu vijest. Zlatni rog je bio prepun osmanlijskih lađa.

Akcija kršćanske flote

Car Konstantin i Đustinijani su odmah sazvali štab na razmatranje protivmjera koje treba poduzeti. Zaključeno je da je prisustvo osmanlijskog brodovlja u Zlatnom rogu suviše opasno i da je njihovo neutralisanje prioritet iznad svih drugih. Razmatrani su razni prijedlozi. Kao najbolji od njih, odabran je prijedlog da se pregovara sa Italijanima u Galati i da ih se ubijedi da se otvoreno stave na stranu kršćana. Udruženi napad na osmanlijsku flotu bi vjerovatno bio uspješan. Međutim, od te ideje se odustalo. Italijani u Galati su bili suviše lukavi da bi se otvoreno zamjerili Osmanlijama. Lukavi trgovci kakvi su bili, stanovnici Galate su deklarisali svoju netralnost tokom cijele operacije. Ali, u potaji su neprestano pomagali kršćansku braću u opsjednutom gradu, dok su u isto vrijeme Osmanlijama prodavali ulje neophodno za hlađenje usijanih topovskih cijevi. Ukratko, niko se u njih nije mogao pouzdati, ni Konstantin, a ni sultan Fatih. Pregovori sa njima bi bili suviše dugi i neizvjesni, a vremena je bilo malo. Neko je predložio da se formira jedinica koja će biti prebačena na suprotnu stranu Zlatnog roga. Zadatak jedinice bi bio uništenje osmanlijske artiljerije stacionirane u tom području i paljenje glavnine njihove flote. Međutim, takav poduhvat je iziskivao izuzetnu hrabrost. Nije bilo dobrovoljaca koji bi se usudili na takvu avanturu, pa je prijedlog odbijen kao suviše smion. Zatim je Đakomo Koko, kapetan jedne od mletačkih galija, ponudio da sa svojim mornarima poduzme noćni napad na osmanlijsku flotu i da spali njihovo brodovlje. Ovaj prijedlog je prihvaćen. Vrlo je važno napomenuti da na ovaj sastanak nisu bili pozvani Đenovljani, u koje je očito bilo malo povjerenja. Takođe je odlučeno da se plan napada na osmanlijsku flotu taji od njih.

Đakomo Koko je bio stari morski vuk, okušan u mnogim pomorskim bitkama. Prema njegovoj zamisli, pokrenut će se kršćanska flota na čijem čelu će biti dva teretna broda čiji će bokovi biti obloženi debelim slojevima vune koja će ih štititi od osmanlijske artiljerije. Iza njih će zaploviti manje bojne lađe i neopaženo se provući u borbeni poredak osmanlijske mornarice. Vješti mornari će se prikrasti neprijateljskom brodovlju i popaliti ga grčkom vatrom. Odmah je započeto sa pripremama koje će trajati naredna dva dana. Iako su se pripreme za ostvarenje ove zamisli držale u strogoj tajnosti, Đenovljani su nekako saznali za buduću akciju, pa su uvrijeđeno protestvovali zbog toga što će sva slava pripasti Mlečanima. Konstantin nije imao drugog izlaza nego popustiti Đenovljanima koji su tražili da se akcija odgodi za još četiri dana kako bi se mogli adekvatno pripremiti. Za to vrijeme, Osmanlije su potpuno rasporedili svoju, kopnom prebačenu, flotu.

Nakon opsežnih priprema, kršćansko brodovlje je krenulo u akciju 28. aprila, nekoliko časova prije zore. Prema ranijem dogovoru, naprijed su plovila dva trgovačka broda, a slijedilo ih je nekoliko manjih lađa na vesla sa spremnom grčkom vatrom. More je bilo potpuno mirno, a kršćanski brodovi su sporo klizili njegovom površinom. Nije bilo nikakvih šumova, vike, niti pucnjave. Sve je izgledalo potpuno mirno i sve je ukazivalo da će Osmanlije biti iznenađeni i poraženi. Međutim, kršćanska nadanja su bila više nego naivna. Njihove višednevne pripreme nisu ostale nezapažene. Prebacivanje brodovlja u Zlatni rog je bio suviše velika prednost za Osmanlije da bi sada neopreznošću bili unazađeni. Osim toga, Osmanlije su očekivali jednu takvu ili sličnu akciju. Kada su se kršćani približili osmanlijskom brodovlju, zagrmili su topovi sa obale, a zatim i sa brodova. Prva je pogođena lađa na kojoj je bio Đakomo Koko. Čitava posada je poginula, zajedno sa kapetanom.

Mirna noć se u trenu pretvorila u strašnu moru za kršćanske mornare. Iznenada se na njih sručila kiša artiljerijskih projektila sa kopna i sa brodova. Zapaljive strelice i puščana zrna su ih neprestano pogađala. Teretni brodovi na čelu kolone su više puta pogođeni, ali su ih štitile obloge od bala vune i pamuka. Male lađe su prošle najgore.. Zapaljiva smješa koju su prevozile je planula i osvijetlila bojno polje, pa su ih Osmanlije gađali kao glinene golubove. Lađe su potapane, a mornari su se pokušavali popeti na teretne brodove. Posade sa brodova, zauzete gašenjem požara, im nisu mogle pomoći. Bilo im je najlakše otplivati na suprotnu stranu Zlatnog roga gdje su ih Osmanlije željno iščekivali. U sami cik zore, osmanlijska flota je krenula u napad, ali su kršćanski brodovi uspjeli pobjeći.

Kršćanski gubici su bili veliki. Poginulo je oko 90 njihovih mornara, a izgubili su i nekoliko lađa, dok su Osmanlije izgubili samo jednu lađu. Ipak, najteže od svega je bila gorčina poraza i činjenica da će osmanlijska flota ostati u Zlatnom rogu. Od sada će se kršćani, osim na kopnenim bedemima, braniti i skoro cijelom dužinom bedema prema Zlatnom rogu. Jedina utješna činjenica je bila ta da još uvijek imaju svoju flotu koju Osmanlije nisu uništili.

Pontonski most

Sultan Fatih je bio neobično radostan. Pebacivanjem dijela flote u Zlatni rog, otvorio je mogućnost napada na bedeme sa morske strane. Napade sa kopna je mogao još više intenzivirati, a ostatak flote u Bosforu je i dalje držao grad pod pomorskom blokadom. Galata je sada bila pod punom prismotrom Osmanlija. Prevrtljivi đenovljanski trgovci su neprestano doturali namirnice osjednutom gradu. Trgovali su i sa Osmanlijama. Usput su ih špijunirali i doturali informacije Đustinijaniju u Istanbulu. Naravno, i Osmanlije su znali vrijednost dobre informacije pa su među đenovljanskim trgovcima našli dovoljan broj onih koji će špijunirati za njihov račun. Međutim, sada je Galata bila potpuno blokirana, a time i Istanbul.

Sultan Fatihu je bilo jasno da je sada dobra prilika za iskorištavanje novonastale prednosti. Bilo je prijedloga da napadne Galatu i tako potpuno eliminiše Đenovljane u koje nikada nije mogao biti siguran. Međutim, takva akcija bi iziskivala mnogo vremena i gubitaka u ljudstvu i opremi. Osim toga, napad na Galatu bi vjerovatno dao dodatne argumente Zapadnjacima koji su zagovarali odašiljanje snažne flote u borbu protiv Osmanlija. Galata je izolovana, a promućurni đenovljanski trgovci će shvatiti da je nezamjeranje Osmanlijama bolje za njih. Uostalom, kad zauzme Istanbul, Galata će se sama predati. Na taj način će lakše sklopiti trgovačke sporazume sa Đenovljanima koji će vrlo rado trgovati sa novim vladarima Istanbula kao što su to činili i sa Bizantijcima.

Kao najpodesniju akciju, sultan Fatih je odabrao izgradnju pontonskog mosta preko Zlatnog roga. Kao osnovu za most, Osmanlije su iskoristili velike drvene bačve povezane drvenim gredama preko kojih su postavljene daske. Most je bio dovoljno čvrst da podnese teške topove i teretna kola koja su neprestano saobraćala njime. Na taj način, sultan Fatih je postavio nekoliko baterija artiljerije pod zidine grada. Sada su njegove trupe nesmetano i brzo prelazile preko Zlatnog roga i manevrisale duž bedema uz obalu. Izgrađene su i pontonske platforme na kojima je postavljana artiljerija. Palača Vlaherna je sada bila pod neprestanom paljbom sa novih i povoljnijih pozicija. Sultan Fatihov organizacijski genij je zablistao u punom sjaju. Kršćanska flota je bila usidrena u neposrednoj blizini lanca, na samom početku Zlatnog roga, tako da je osmanlijski topovi nisu mogli gađati. Zato je korišten nedavno konstruisani primitivni minobacač, koji je dejstvovao ubacnom putanjom. Pogođeno je nekoliko lađa među kojima i jedna đenovljanska. Uskoro su đenovljanski trgovci iz Galate protestvovali kod sultan Fatiha, govoreći kako su njegovi artiljerci, ničim izazvani, potopili njihovu trgovačku lađu prepunu skupocjene robe. Sultan Fatih im je obećao obeštećenje u slučaju da dokažu da je lađa bila zaista trgovačka.

Artiljerijska paljba po bedemima je nastavljena sa nesmanjenom žestinom. Bez namirnica koje su dolazile iz Galate, Istanbul je sada bio suočen sa opasnošću od gladi. Zalihe su bivale sve manje. Beznađe se sve više širilo gradom. Situacija je još više otežana međusobnom svađom Mlečana i Đenovljana oko toga ko je kriv za neuspjeli napad na osmanlijske lađe u Zlatnom rogu.

 

Nastaviće se