Naše hodže i naši novčanici
Poznajete li nekoga iz šireg kruga ljudi s kojima komunicirate da vam nikada nije spomenuo davanje novaca hodžama makar i u šali? Takve osobe je među Bošnjacima teško naći jer, pored omiljene nam osobine da stvari preuveličavamo i širimo neprovjerene glasine, postoji i drugi razlog ovakvom stanju, a on je nažalost opravdan. Taj razlog je ustaljena praksa nekih naših imama da vjeri (u smislu ibadeta) daju jednu dimenziju koja joj ne pripada, a to je ona financijska i materijalna.
Zaista je teško sjetiti se vjerske aktivnosti koja se po nekim džematima ne naplaćuje. Mevludi, tevhidi, dženaze, hatme, sedmice, salavati, sale, gasuljenja, jasini, čuvene koverte kao i one mnogo gore stvari poput recimo pravljenja zapisa i sihra. Naravno nisu hodže jedini i isključivi krivci za ovakvo stanje koji često i pritisnuti financijskim problemima pristaju na ove stvari koje vjera ne poznaje. Većim djelom odgovornost snosi narod koji zbog svoje inertnosti i izbjegavanja aktivnijeg učešća u vjerskom životu pribjegava kršćanskom modelu prakticiranja, a to je „plati i budi rahat“. Ostali su tu i recidivi pedesetogodišnje komunističke represije i ispiranja mozgova ljudima o nepoželjnosti vjere i pogubnosti djelovanja vjerskih organizacija i službenika (hodže i popovi najveći lopovi), što se i danas može primjetiti po nekim komentarima među ljudima. Također je raširen i stereotip da su većina hodža lezihljebovci koji bi da primaju puno para, a malo da rade.
Drugi problem je poprilična pasivnost nekih (pogotovo seoskih) džemata i njihovih imama čime ljudi prilikom davanja novaca stiču, uglavnom neutemeljen, utisak da je Islamska zajednica tu samo kada treba nešto tražiti, dok se u drugim prilikama ne zanima za svoje članove. Nama je potreban ambijent u kojem će vjernik svoju članarinu ili dobrovoljni prilog davati punih prsa uz povjerenje i jednu sigurnost da će rezultate tog davanja vidjeti ne samo na ahiretu, nego i na onoj stvari za koju je novac namjenio. Postoje zaista mnogi svijetli primjeri funkcionisanja džemata ili medžlisa gdje je osoblje uz jedan odmjeren i aktivan pristup uspjelo postići zavidan nivo organizacije i obima aktivnosti. U tim džematima napredak se vidi u svim segmentima. Od broja džematlija u safovima i održavanja džamije do broja raznoraznih aktivnosti tipa predavanja, tribina, rada s djecom, omladinom i tako dalje. Islamska zajednica bi zbog ovoga trebala naći način da imame, pogotovo one mlađe, više uči aktivizmu i jednom interaktivnom i intenzivnom odnosu sa ljudima. Džamija džematlijama mora pružati sadržajan vjerski život, mora biti magnet koji će privlačiti ljude, a za to su potrebni sadržaji i aktivnosti. Svođenje vjere na šaltersko poslovanje nužno samo u slučaju smrti ili vjenčanja,a ibadeta na trgovačku robu ostavlja jedan loš uticaj po vjersku svijest i poimanje ljudi.
Svjedoci smo i nekih zaista ružnih praksi imama kao tjeranje ljudi sa akšama u toku ramazana jer „to je vrijeme iftara“, svjesno podsticanje džematlija na nedolazak na namaz u džamiju radi vlastitog komfora i lijenosti ili proizvoljno i nakaradno tumačenje vjerskih propisa. Ovo su veoma štetne pojave, a imam mora naći načina da stvari u džematu aktivira i usmjeri nabolje, a ne da se prepusti „ne talasaj“ filozofiji. Sigurno da je u ovom poslu potrebna velika mudrost i odmjerenost i da rezultati ne mogu doći preko noći, no tendencija i plan djelovanja bi trebali postojati.
S obzirom da Islamska zajednica treba ogromna sredstva za svoje normalno funkcionisanje i održavanje, neosporno je da moraju postojati i mehanizmi prikupljanja tih sredstava, no s druge strane IZ se mora početi boriti protiv ovog lošeg imidža vjerskih službenika i svojih organa. Mora postojati jedan balans između „ponude i potražnje“ u očima vjernika. Mnoge stvari često i ne koštaju mnogo, a imaju veliki efekat i rezultate. Obični obilazak džematlija od strane imama ili organizacija nekog predavanja uz druženje i kahvu mogu sjajno djelovati na kompaktnost džemata i svijest vjernika o ulozi džamije i imama u njihovim životima. Tu svakako treba spomenuti i humanitarno djelovanje koje je u Islamskoj zajednici i sada na jednom visokom nivou po obimu i organizaciji.
Ovaj tekst je osvrt i dobronamjerna kritika na jednu negativnu pojavu među Bošnjacima o kojoj se uglavnom šuti, a koja nažalost često kod ljudi stvara odbojnost prema vjeri i daje povoda neprijateljima da blate i ismijavaju Islamsku zajednicu. Nadajmo se da ćemo zajednički kao pojedinci, ali i kao institucija pronaći načina i hrabrosti da uz Allahovu pomoć u budućnosti počnemo liječiti ove bolesti i popravljati stanje po ovom pitanju, da Islamska zajednica i naše džamije u očima svih dobronamjernih ljudi budu pojave koje se u bilo kom kontekstu neće moći dovesti u vezu sa nečim ružnim i negativnim, nego da će, naprotiv, u njima nalaziti utočište, osjećaj pripadnosti i duševnu satisfakciju koja je svima potrebna.
Nermin Spahić
(nasevijesticom)