Crnogorski mediji objavili su prije dvadesetak dana kako je, tokom prijateljske utakmice između ruskog Amkara i Zete iz Golubovaca u masovnoj tuči na Zlatiboru, povrijeđen Radojica Rajo Božović, nekadašnji pukovnih paravojne jedinice Milorada Ulemeka Legije i vlasnik golubovačkog kluba.
“Pukovnik” Božović je u svijetu nogometa poznat još od 1996., kada je preuzeo rukovođenje Zetom i za nekoliko sezona napravio čudo sa malim klubom iz predgrađa Podgorice.
Uspjeh i plasman u evropske kupove pratile su kontroverzne priče o Božovićevom teroru prema sudijama i protivničkim igračima, na stadionu „Trešnjica”.
Nakon toga je počeo da se pojavljuje na utakmicama beogradske Crvene Zvezde, a prije toga je bio vezivan za rukovodstvo Partizana. Kontakti sa velikim klubovima bili su zbog prodaje fudbalera i za Božovićevo ime se vezuje nekoliko milionskih transfera.
No, nama je Božović mnogo zanimljiviji zbog njegove uloge u ratu u BiH.
Prvi put se njegovo ime pominje u dešavanjima iz 1994. godine, kada su srpske snage, potpomognute vojskom Fikreta Abdića, krenule u ofanzivu na Bihać.
Polovicom oktobra 1994. godine Slobodan Milošević je Abdiću, uz prisustvo šefa srbijanske tajne službe Jovice Stanišića, komandanta Jedinice za specijalne operacije MUP Srbije Crvene beretke Franka Simatovića, načelnika Generalštaba VJ Momčila Perišića i bivšeg zapovjednika Vojske Srpske krajine Mileta Novakovića, obećao osnivanje vojno-policijske OG PAUK.
Za vojnog zapovjednika je postavljen Mile Novaković, dok je policijski dio snaga nadzirao Franko Simatović. Abdić se obavezao da će financirati obuku vojnika Narodne odbrane koju će izvoditi instruktori Crvenih beretki, kao i nabavku municije i goriva. Pukovniku Miletu Novakoviću general Perišić je izdao naredbu da na Petrovoj gori formira Vrhovni štab PAUK-a.
Oko šest hiljada pristalica autonomije regrutovanih u tri brigade NO AP ZB i tri paravojne jedinice Metalni, Golubovi i Šejle prebačeni su u dva vojna kampa pod nazivima Surovi i Pobjednici u Slunju. Tokom četrdeset i pet dana 25 instruktora Crvenih beretki na čelu sa Miloradom Lukovićem Legijom obučavali su Abdićevu vojsku za novo zauzimanje Velike Kladuše.
Vrhovna komanda PAUK imala je sljedeći sastav: komandant je bio general Novaković, njegov pomoćnik pukovnik Čedomir Bulat, a načelnik bezbjednosti OG PAUK bio je pukovnik Mile Kosanović. Komandant Taktičke grupe 1. bio je Legija koji je držao lijevi bok napada prema 505. i 506. brigadi Petog korpusa, a TG 2. je predvodio pukovnik Radojica Božović Kobac koji je nastupao prema 503. cazinskoj i 502. bihaćkoj brigadi.
Zaplijenjeni Operativni dnevnik IKM PAUK svjedoči da je ovo komandno mjesto formirano 16.11.1994. godine. Mjesec dana kasnije Narodna odbrana AP ZB i OG PAUK ponovo su osvojili Veliku Kladušu. Komanda PAUK-a smjestila se na ulazu u Kladušu u prostorijama firme Grupex, dok je Legija svoj štab smjestio u kući na putu prema Vrnograču (četiri kilometra od V. Kladuše). Legijino lično obezbjeđenje sastojalo se od dvanaest pripadnika Crvenih beretki. Legija se predstavljao kao Kemo Sandžaklija, pripadnik niških specijalaca.
U jednom pokušaju proboja kroz linije 505. brigade u rejonu Podzviza jedinica NO AP ZB došla na pedesetak metara od Nanićevih boraca, ali da nisu mogli krenuti ni naprijed ni nazad jer ih je 505. brigada pokrivala minobacačima i mitraljezima. Zvali su radio stanicom pomoć da se aktivira PAUK-ova artiljerija, ali im je Legija naređivao da krenu na juriš.
Pošto naređenje nisu izvršili, Legija je lično sjeo za trocijevni PAT i počeo pucati po autonomašima. Nastao je pravi masakr Abdićevih vojnika koji su ginuli kako od 505. tako i Legije. Međutim, Legija i Radojica Božović Kobac nisu tukli samo Abdićevu vojsku, već često i kompletnu Vrhovnu komandu NO APZB.
Pukovnik Božović je pored nadimka Kobac imao i nadimak Beli puh (vozio je džip marke Puch). Svakog jutra kada je dolazio na sastanak sa Abdićevim komandantima, Kobac je iz džipa vadio i bejzbol palicu. Pukovniku Božoviću su referisali Šerif Mustedanagić, Ibrahim Đedović, Irfan Saračević Žile, Izet Latić, Hasan Galijašević Ajkin, Fikret Keserović Huremov, Admil Mulalić i drugi.
Kada je jednom prilikom Đedović zaboravio izvršiti naređenje, Kobac mu je palicom razbio glavu. Batine su dobijali i drugi komandanti kada bi se njihovi vojnici vratili poraženi sa ratišta.
Tokom ratnih godina Božović je operirao i u Doboju u kojem je u to vrijeme predsjednik kriznog štaba bio nekadašnji član Predsjedništva BiH, Borislav Paravac.
O Božoviću i njegovom zločinačkom angažmanu u Crvenim beretkama u nekoliko navrata se govorilo i u sudnicama Haškog tribunala. Božović u Doboju organizuje policijske i vojne formacije, uspostavljaju se kontrolni punktovi, provodi mobilizacija ali i odmazda nad nesrpskim stanovništvom koje je preostalo u gradu.
Tako je jedne noći krajem septembra policija dobila naređenje da privede sve Hrvate i Bošnjake koji su ostali u Doboju. Sneni i uplašeni, stari i iznemogli, izvedeni su iz svojih kuća i dovedeni na stadion Željezničar ili u kasarnu 4. juli. Nisu znali šta im se dešava.
Svjedoci tih događaja koje smo kontaktirali sjećaju se da su neki od privedenih nekoliko puta vraćani, pa ponovo dovođeni na ova mjesta. Tada su privedeni čak i bolesnici koji su zatečeni u dobojskom bolničkom centru, policija ih je izvukla iz njihovih bolničkih postelja. Potom su dovezeni kamioni i autobusi Dobojprevoza u koje su potrpani i odvezeni u više pravaca.
Jedna grupa u kojoj je bilo 161 osoba je 26. septembra autobusima odvezena i izbačena na borbene linije prema Armiji BiH kod sela Kalošević u blizini Tešnja. Druga grupa je stigla do sela Gornja i Donja Konopljišta na Ozrenu odakle su se pješke probijali prema Maglaju.
Sljedeća grupa je preko mjesta Karanovac upućena u Gračanicu, a desetak autobusa s protjeranim Dobojlijama je preko Fakovića usmjerena prema Tuzli. Brojna su svjedočenja o onome što se tih dana dešavalo u Doboju. Žena koja je pristigla sa protjeranom grupom preko Ozrena svjedočila je da je prilikom odvođenja iz kuće bila silovana. Druga je ispričala kako je vidjela srpske policajce kako su pucali na lica koja su privodili.
Veliki broj onih koji su te noći dovedeni na stadion ili u kasarnu bili su brutalno pretučeni. Nesretnici izbačeni iz svojih domova bili su opljačkani i njihovi nabrzinu pokupljeni prtljazi pretresani su i otimani. Kako tvrde sagovornici SB koji su protjerani te noći, nekoliko godina kasnije neki visokopozicionirani dobojski Srbi objašnjavali su im da je o njihovoj sudbini te noći odlučivao Borislav Paravac.
Božović je svojevremeno bio u dobrim odnosima sa predsjednikom FSCG Dejanom Savićevićem, ali je raskol nastao u vrijeme referenduma o nezavisnosti Crne Gore. Iz crnogorskog nogometa je otišao pošto je suspendovan zbog prijetnji sudiji Jovanu Kaluđeroviću. Njemu je navodno, u uoči meča Zeta – Sutjeska, zaprijetio da će mu „otkinuti glavu i odsjeći uši” ako njegov tim ne pobijedi.
U vrijeme državne zajednice Srbije i Crne Gore Radojica Rajo Božović važio je za vrlo uticajnog nogometnog čelnika. Redovni hroničari se sjećaju da je na sjednici Izvršnog odbora prijetio Dejanu Savićeviću. U to vrijeme igrači Zete bili su veoma zastupljeni u svim državnim selekcijama, a na njihovoj prodaji Božović je kasnije finansijski profitirao.
(kipba)
