Moje dijete ima pravo da ne jede svinjetinu: Šta hoćete više bolan!

Ovako je to bilo!

Upisala sam svoje dijete u obdanište JU Djeca Sarajeva.

A muslimanka sam (Bošnjakinja), muž mi je musliman, majka mi muslimanka, babo mi, amidža mi, nana mi, dedo mi musliman, kuća moja u Sarajevu je muslimanska, pendžer na mojoj kući je muslimanski – i gleda na Sarajevo, i oko moje koje gleda kroz pendžer je muslimansko… sve moje i svi moji su muslimani. Iako je to sve tako ja nisam radikal, niti je iko moj radikal, nama ne smetaju crkve, ni Hrvati, ni Srbi… ni to što oni jedu, ni to kome se mole ili ne mole, ni to što oni idu nedjeljom u crkvu, a muslimani petkom na džumu.

No, da moju familiju neko natjera da bude nešto drugo osim muslimana – mi to ne bi znali, vallahi ne bi. Mi muslimani ne jedemo svinjetinu, krmetinu ili prasetinu. I to zna cijeli svijet. Cijeli svijet to zna, a ne znaju neki u Sarajevu.

E, ovako je to bilo!

Kada sam upisala svoje dijete u sarajevsko obdanište pitala sam vaspitačicu: „šta jedu djeca, da li je hrana halal certificirana?“ Ja sam to morala upitati, to je moja islamska dužnost. Ona mi je odgovorila: Ne mogu Vam 100 % garantirati halal hranu, iako se trudimo, ali garantiramo da u obdaništu nema svinjetine, to se podrazumijeva.“ To mi je rekla vaspitačica i ja sam sa povjerenjem pristala da moje dijete krene u obdanište.

I onda saznam da su mi djetetu u sarajevskom obdaništu davali pileću paštetu ruske proizvodnje u kojoj ima svinjetine. I saznam da su lagali da nije tako, saznam da su pokušali medijima podvaliti da ruska pašteta ima halal certifikat – a nema. Pa šta oni misle da su stručnjaci u Halal agenciji budale – da su pomiješali kokoši i svinje. Halalite nam – nismo mi muslimani znali da kokoš ima četiri noge, mali repić, njušku kao utikač za izmjeničnu struju i da se glasa roktajući, a s druge strane da svinja nosi jaja, ima krila, dvije noge, perje i da kokoće. Čuj, svinja koja kokoće – ako igdje na svijetu to može bit, može u Bosni.

Kako se osjećam? Pa nije to kao da vam neko zaboravi vratiti kusur od 10 feninga na pijaci, nije to kao da vam neko umjesto bavarskog hljeba slučajno u trgovini proda ražev… To su moja vjerska uvjerenja, to je moje pravo, moja sloboda, koje mi garantira to sekularno demokratsko društvo u kojem živim – da budem muslimanka i da moje dijete bude musliman i da ne jedemo svinjetinu. I zašto je to onda tako teško shvatiti – zašto je onda neko, uz hiljadu proizvođača halal hrane (koliko ih ima samo u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji sa halal certifikatom) odabrao da mom djetetu dadne pileću paštetu sa svinjetinom ruske proizvodnje. To me podsjeća na jedan drugi događaj koji sam na svojoj koži (ili stomaku) doživjela kao izbjeglo dijete Sarajeva.

Ah, ovako je to bilo!

Bila sam smještena u izbjegličkom kampu u blizini Zagreba. Ne želim zamarati opisima strijepnje i bijede u kojoj smo živjeli, želim vam reći šta je to „teleći buncek“. Mi smo taj „teleći buncek“ u grahu jeli tri puta sedmično. Niko nije pitao što jedemo, bili smo gladna djeca iz Sarajeva. Sjećam se kuhara koji me stalno ispitivao: „jel fino, Sarajka?“ Zašto je on to mene stalno ispitivao nisam znala. Neprestano su se nešto potiho smijali voditelji izbjegličkog kampa u blizini Zagreba. I onda sam puno poslije saznala da je taj buncek lokalni naziv za svinjetinu, a da je njihov smijeh bio sprdnja zbog uspjele podvale.

 Saznala sam to u hrvatskim novinama čitajući recepte: „svinjski buncek se peče i kuha i suši, a okruženo je slojem masnoće koje vrlo nježno i aromatično. Možete ga ispeći u peči na struju, kao i piceke (kokoši), no kada ga pripremi majstor od zanata izgleda kao da je kuhan – mekan, sočan, onako crvenkasta boja…“ Ne mogu opisati što sam osjećala kada sam shvatila šta su nam radili, namjerno, smijući se potiho – tome da su podvalili djeci muslimanima koje su primili kao izbjeglice.

Ne mogu opisati kako sam se tada osjećala ali znam da mi se to grozno osjećanje vratilo kada sam pročitala vijest da je neko naručio (ne mogu tvrditi namjerno) kokošju pašetu sa svinjetinom i da su to jela djeca Sarajeva. I moje dijete ju je jelo.

A neću ni da pričam o ljudskim pravima. Umalo da mi ne padne na pamet da kažem manjinskim pravima, al onda se sjetih da bi ja muslimanka u Sarajevu trebala imati većinsko pravo. Jel tako? E, pa u Sloveniji više paze na svoje građane vegetarijance koji su u manjini nego što u Sarajevu paze na svoje građane muslimane koji su u većini i ne jedu svinjetinu. Strašno je to. Stalno oko nas rade neki problem: pa vjeronauka u obdaništima, pa Djeda Mraz u obdaništima, pa vjeronauka u školama… stalno. Dosta više, bolan! Ostavite nas na miru. Hoćete sekularnost? Jeste li zaboravili da sekularnost podrazumijeva i prava muslimana – moje dijete ima pravo da ne jede svinjetinu a vi nemate pravo da u tu svinjetinu servirate kao kokošju paštetu.

 A kome se ja to obraćam? Vlasti, a kome drugom. Nisu imali mira dok nisu smijenili (sotonizirali) nekadašnju direktoricu JU “Djeca Sarajeva” Arziju Mahmutović. Hoće li primijeniti iste standarde i smijeniti današnju direktoricu Mirjanu Jovanović-Halilović? Hajde da vidimo? Mirjana je kriva po zapovjednoj odgovornosti i logično bi bilo da je se degradira, smijeni… Hoćete u Europu? Tamam, nisu to halal standardi, to su europski standardi – kada netko nešto na javnoj funkciji uprska – smijene ga. To se zove odgovornost vlasti prema građanima.

Eto, ako se tako učini garantiram da ću SDP-ovskom horozu i predsjedniku Zlatku Lagumdžiji poslati jedan poklon paket sa mašnom. Neka ne brinu sigurnosne službe, nije muslimanska bomba. Poslala bi mu jedan poklon koji voli, o kojem sanja zajedno sa vodstvom svoje stranke. Naime, pripremila bi mu jedno specijalno jelo koje je strani specijalitet i zove se teleći buncek. Znam da će mu se svidjeti i želim njemu i čelništvu njegove stranke da u njemu uživa dok ne bude „rahat od pameti“.

Aljazeera

(Ime i prezime poznati redakciji AlJ)