Izet Nanić, velik k’o sloboda:Povodom 17.godišnjice od pogibije generala Izeta Nanića i 20.godišnjice 505.Viteške br.
Peti korpus je i prema mišljenju brojnih vojnih analitičara, bio elitna jedinica Armije R BiH, u „trku“ osposobljena za djelovanja na svim frontama, nepokolobljiva i ustrajna vojna formacija čiji su ratni uspjesi doveli do konačnog oslobođenja okupirane teritorije tadašnjeg Bihaćkog okruga. Da su politički uvjeti, tada diktirani iz ureda međunarodne zajednice dopuštali, pod „naletom“ sile nebeske tih augustovskih dana 1995. Godine bila bi od četničkog jarma oslobođena svaka stopa zemlje. Dakle, ako je 5. Korpus u tadašnjim uvjetima važio za odgovornu i od povjerenja jedinicu, onda je 505. Viteška brigada u njegovom sastavu apsolutno važila za njegovu udarnu pesnicu. To su facti koje nikakvo prekrajanje povijesti, ne može zanemariti. I ima nešto u tim Bužimljanima, nešto iskonsko, nešto što im po rođenju postaje karakterna osobina, a možda i prije rođenja. To je, govoreći jednostavno, bužimski inat i čvrsta odluka da ne pokleknu ni pred kakvim osvajačem, ma koliko snažan i velik bio. Potomci su to onih hrabrih, odvažnih i smjelih Bužimljana, koji se ni sile i moći austro-ugarske vlasti ne zaplašiše. U narodu, još se prepričava legenda o njima, kada su goneći mahnitog i tuđe zemlje željnog bana Josipa Pesterhazija, zapjevali: „Bježi bane niz bužimske strane, ne goni te sva butum Krajina, već te goni devet Bužimljana“.
Kako se rat u BiH rasplamsavao i uzimao krvavi danak u nevinim žrtvama i otimanjem teritorija, došlo je i do formiranja prvih jedinica, brigada koje će kasnije činiti tu snažnu silu nebesku. Do tada su bužimljani otpor pružali kroz sastave TO-e, ali 15. augusta potomci slavnih devet Bužimljana, postrojeni podno bužimskih strana, formiraju 105. bužimska krajišku pješačku brigadu. Kasnije, ona dobija naziv „motorizovana“, a nakon ogromnih uspjeha i iskazanog kolektivnog herojstva i naziv 505. Viteška brigada. U njemom su sastavu egzistirale i nadaleko poznate hrabre specijalne jedinice „Hamze“, „Gazije“, te „Jurišni bataljon“, čija su herojstva i danas motivi za analitičke diskusije o ratnim zbivanjima na ovim prostorima. „Munja 93“, „Breza 94“ bitke na Ćorkovači, bojevi na svim linijama zone odgovornosti 5. Korpusa, 505. Viteškoj brigadi su zauvijek osigurali poštovanje jednako kao i divljenje, jer bile su to odsudne borbe za opstanak svih nas na ovim prostorima. Ne štedeći vlastite živote, Bužimljani su uvijek išli prvi i nikad nisu uzmicali. Uz dvadesetu godišnjicu od osnivanja ove viteške brigade, treba reći i da su za slobodu, čast i dostojanstvo dala 462 borca, dok ih je 2514 ranjenih i 189 nestalih ili zarobljenih boraca i starješina. Ono što je 505. Vitešku brigadu uz sve činilo posebnom i ustrajnom, svakako je povijesno NE Abdićevim izdajnicima, što je imalo dodatni ohrabrujući motiv kod svih boraca iz ostalih sastava 5. Korpusa, da nikad ne pokleknu i ne ustuknu pred bilo kojim neprijateljem.
Na čelo 505. Viteške brigade, tada 105. Bužimske, tog 15. Augusta 1992. Godine staop je njen legendarni komandant Izet Nanić. Izet Nanić, velik k’o sloboda, ponosan k’o Bosna. Vizionar, vođa, neustrašivi borac i nadasve čovjek ogromnog srca. Oficir s ružom dadoše mu od milja suborci nadimak kada je simbolizirajući život i nadu, pokraj postrojene brigade marširao noseći crvenu ružu što mu pokloniše mještani, gledajući ga kako neustrašivo vojsku sprema za novu pobjedu.
Izet Nanić je rođen 04.oktobra 1965.godne u Bužimu drugi od sedam sinova.Osnovnu školu završio jer u Bužimu sa odličnim uspjehom,a srednju vojnu (opštu) školu u Zagrebu 1984.godine. Nakon toga upisuje Vojnu akademiju u Beogradu (smijer RV PVO) gdje provodi dvije godine (1984-1986) jednu godinu u Sarajevu,da bi Vojnu akademiju završio u Zagrebu 1987.godine.Svoje službovanje u bivšoj JNA,kao poručnik ARJ PVO,provodi u Kragujevcu da bi nakon 4.godine rada prozreo namjere velikosrbske politike i napustio već kompromitavnu JNA početkom1992. godine.Nakon napuštenja bivše JNA dolazi sa porodicom u rodni Bužim gde uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica .Formiranjem ŠTO, a 01.08.1992.godine postavljen je na dužnost komadanta ŠTO Bužim .Idejni je vođa i tvorac 105.BUKB ( Bužimsaka udarna krajiška brigada) koja je formirana 15.08.1992.godine ( kasnije 105. BUMB 505.viteška mtbr.)Brigadu uspješno vodi kroz brojne bitke i briljantne pobjede,te izgrađuju specifičnu Brigadu sa prepoznatljivim i jedinstvenim načinom ratovanja.Formira specijalne jedinice (ČSN-BSN «Hamza» i DIV «Gazije» koje kroz brojne bitke izrastaju u najbolje jedinice 5.korpusa i A R BIH.Brigadir Izet Nanić ostavio je iza sebe nimalo jednostavnu zadaću historičarima koji će morati istražiti fenomen Bužima , mjesta ko je prije rata brojalo 18.000 stanovnika ,mjesta kojeg svi slobodari opravdano nazivaju izvorištem nadahnuća,oazom u kojoj se najbolje čuvala i sačuvala nepomućena slika Bosne i Hercegovine kao jedinoj domovini ,našoj potrebi , kao idealu i kao temelju naše budućnosti.Moraće istražiti fenomen bužimskog borca –viteza i njihovog Komadanta –idejnog tvorca i vodje. Brojni su zapisi o ovom bužimskom, krajiškom heroju, o njegovim idealima svjedoče njegovu suborci, kojima je na osebujan način prenosio vlastita iskustva,i želje. Rahmetli general Izet Nanić zadužio je preživjele da baštine svoju tradiciju, kulturu i da nikad ne zaborave na svoju pripadnost zemlji i porodici. Poginuo je 5. Augusta 1995. Godine, nadomak slobode, na trenutak od ostvarenja sna. Ostavio je iza sebe mnogo toga, ponajprije dokaze da čovjek može sve ako ispred sebe ima častan cilj. Za njega je Bosna i Hercegovina bila sinonim života u slobodi, bile su to sve njezine rijeke i planine, i one bužimske strane opjevano davno prije njegova rođenja. Izeta Nanića pamtiće budućnost po odvažnosti i nadljudskoj hrabrosti o kojoj će se i tada s poštovanjem govoriti. Njegovi suborci i sada pamte obraćanja slavnog komandanta Nanića:
– Četnici su odlučili satrati ovu regiju i muslimanski narod, ali Bog dragi ne da da se mi sataremo i sigurno nas štiti. Bez obzira na ove obične smrtnike koji bježe na konju od smrti mi ćemo opet opstati i bez njih, a neka se svako od vas u ovome nađe. Sada je najpotrebnije da se svako vrati u svoju jedinicu. Prije svega, i mi u ovoj brigadi imamo one koji nisu u jedinici i pod hitno neka svako stane u svoj red, svoj stroj i svoju jedinicu. Neka izvršava svoje borbene zadatke.
I u Bihaću je teško, ali ne samo u Bihaću već će sutra biti teško i u Sarajevu, Zenici, Tuzli,… mi sebe ne možemo gledati kao zasebnu cjelinu. Ne možemo se gledati kao narod samo u Bosni i Hercegovini, nego sudbina muslimanskog naroda doseže i do naše Meke, do centra. A ovdje se brani islam. Naš din – vjera. Na nama je da ga odbranimo. Ja znam i vjerujem sigurno da imamo snage da se odbranimo od ove četničke najezde, a u to sam se jučer i ovih zadnjih dana uvjerio dok smo vodili borbe. Stvarno imamo snage, ali samo pod uslovom da oni siđu sa konja i da stanu na svoja mjesta tamo gdje pripadaju i gdje im je mjesto i da shvate i da vjeruju da ni onaj četnik neće ostati i niko na kugli zemaljskoj. Ovo je samo jedno prolazno vrijeme zbog kojeg mi iz običnih ljudskih ovozemaljskih kojekakvih materijalnih razmišljanja, grambačimo za nečim što je nestvarno i prolazno. Sve to pada u vatru i ne znam ti ni ja šta je to u pitanju. Valjda taj materijalizam.
Vratimo se, kao što rekoh, tim svojim jedinicama, svojoj vojsci, svome narodu i svome duhu. I da onu pušku sčeličimo u šake i ne samo da dočekamo četnike nego da to uradimo onako kako smo to i jučer odradili. Sa vrlo malim snagama mi smo totalno porazili njihove najelitnije jedinice: niške specijalce koji su došli preko SAO Krajine, još jedan bataljon, Golubove (specijalna jedinica NO AP ZB), i još neke autonomaše,… (tekbir). Ali sam već rekao ko ih je to ustvari porazio. Mi smo bili u rukama, ako Bog da, Boga dragoga koji nas pomaže. Ja ne mogu ništa drugo kazati, ali vjerujem da je to samo zbog naše pravde jer se mi borimo za pravdu i borimo se pošteno. A ona pobjeda koja nam je jučer donesena, nisam joj ja samo bio svjedok već su tu bili i borci jedice HAMZA, prve jurišne čete i druge starješine. Svi smo svjedoci granata koje su padale, a nisu pogađale i to je bio znak da smo mi na pravom putu i da se ne trebamo žaliti.
I bio je uistinu, veliki vizionar. Nanić je uspio tokom kratkog života ostaviti pečat svoga postojanja među onima koji su ga poznavali i rame uz rame s njim se borili. Ali i među onima koji su rođeni koju generaciju poslije. Njegovo ime i ono što je učinio za domovinu i bošnjački narod, gotovo je obaveza svakom od nas da uvijek brani dostojanstvo svoje domovine.
(kipba)