Damir ef. Peštalić: Nikada srebrenička tragedija nije toliko stvarna kao uz Bajram
Nakon što se vratio sa studija u Turskoj, tada 26-godišnji profesor islamskih nauka iz Gradačca Damir ef. Peštalić ni slutio nije da će ga posao imama odvesti u grad čije ime asocira samo na smrt, tugu, suze. U Srebrenicu.
Kada smo ga zamolili da nam ukratko ispriča svoje devetogodišnje imamsko iskustvo u ovom gradu, rado je pristao, ali uz molbu da nam u ove bajramske dane, ipak, priča o ljepšoj strani svoje srebreničke biografije.
Tuga i radost
Ne želi doprinositi tuzi koja se svaki put uz Bajram osjeća u Srebrenici, bez obzira na to što svi nastoje biti veseli, radosni… Nikada srebrenička tragedija, kaže, nija toliko stvarna kao uz Bajram. To je dan kada majke iščekuju svoje sinove za koje znaju da im neće doći. Kao imamu, to mu posebno teško pada.
– Teško je porediti vrijeme kada sam tek stigao u Srebrenicu i ovo sada. Ljudi su se vremenom navikli da hodža prošeta kroz čaršiju u džubetu i ahmediji, ali i onako, u farmerkama. Da sjedi u kafani, ide u prodavnicu, vodi dijete u školu… Kada bi mi, u početku, neko nešto ružno dobacio, ne bih okretao glavu. Sada vidim da sam činio pravu stvar. Ko je u to vrijeme mogao i zamisliti da će kroz desetak godina, u Lejletu-l-Kadru, nasred Srebrenice iftariti više od 200 postača i među njima sjediti i vaziti njihovi imami, muftije, a da im niko ni ružan pogled ne uputi. Ja sam ponosan na tu situaciju – kaže ef. Peštalić.
Damir-efendija ima razloga da bude ponosan na mnogošta u Srebrenici. Obnovljene su mnoge srebreničke ždamije, sagrađen Islamski centar, a on sam postao je nezaobilazna tačka u životu grada i njegovih stanovnika.
– Ovdje žive teško i Bošnjaci i Srbi. Naravno da mi dolaze i jedni i drugi, delegiraju svoje probleme. Nekad ima i smiješnih situacija, ljudima treba krava, traktor, poticaji za proizvodnju, upis djeteta na fakultet, onaj nema za brašna, onaj za knjiga… Ja ih slušam, sliježem ramenima, ako imam načina, pomognem koliko mogu… Znaju mnogi da ja nisam adresa za rješenje takvih problema, ali ljudima bude lakše kada neko sasluša njihovu muku – objašnjava on.
Dobrota i plemenitost
Damir i njegova supruga Adisa, profesorica turskog jezika i književnost, imaju troje djece. Amina je učenica trećeg razreda osnovne škole, Merjema prvog, a mali Fatih tek je napunio devet mjeseci. U razredu u kojem je njegova starija kćerka, samo je pet Bošnjaka, ali on je, kaže, uči da svoje kolege iz razreda treba cijeniti po tome koliko su dobri i plemeniti, koliko su dobri učenici, a ne po tome kako se zovu.
– Ne kajem se što sam došao da živim u Srebrenicu. Moja djeca Srebrenicu smatraju svojom kućom, premda su sva djeca ovdje, objektivno, žrtve situacije kakva je obnova života u Srebrenici. Nastranu ono što se dešava u obrazovnom sistemu, ali naša djeca ovdje nemaju šanse da pokažu ili usavrše svoj talent, nemaju sportski centar, nemaju bazen, nemaju stotine drugih pogodnosti koje imaju druga djeca u BiH i van nje… Stoga, i ja i supruga ulažemo mnogo truda da djetinjstvo svoje djece učinimo koliko toliko normalnim – priča nam ef. Peštalić.
I ovog ramazana, osim u Srebrenici, teravija je klanjana u devet džemata na terenu, u Memorijalnom centru, po kućama… Kada u nedjelju otklanja Bajram, kao i svaki put do sada, efendija Damir krenut će da otvori vrata mnogim srebreničkim majkama koje će tog dana posebno tugovati. I kada njih obiđe, podijeli Bajram sa svojim srebreničkim prijateljima, bude s njima za Dan šehida, s porodicom će krenuti u Gradačac da bi Bajram čestitao svojim roditeljima. Tako je to, kaže, kada si imam u Srebrenici!
Dobiva čestitke od Srba
– Ja sam načisto s istorijom. Znam šta se dogodilo u Srebrenici i ne dozvoljavam da mi neko drugi servira istinu o tome. S negatorima genocida, ali i njegovim izvršiocima i pomagačima, koje, nažalost i sam srećem u Srebrenici, ne želim kontaktirati. Ali, ima mnogo srpske omladine koja nije kriva za ono što se dogodilo u Srebrenici. Ja s njima kontaktiram, idemo zajedno na kafu, pričamo o svakodnevnim stvarima. Na ulici mi mnogi od njih priđu i čestitaju Bajram – kaže ef. Peštalić.
Podrška muftije i reisa
– Kada smo tek došli u Srebrenicu, stanovali smo u prizemlju jedne poluobnovljene kuće. Sjećam se da nam prve tri godine niko od moje, a ni Adisine familije nije dolazio u goste. Danas je sve mnogo drukčije. Živimo u imamskom stanu, imamo neke osnovne uvjete za život, družimo se… Naravno da kao imam preživljavam sve tegobe, ali i radosti Srebrenice… Mnoge prepreke prebrodio sam zahvaljujući velikoj podršci muftije Kavazovića i reisa Cerića, koji i danas, kao rijetko ko, gore za Srebrenicu – ističe ef. Peštalić.
(dnevniavazba)