Bosanske heroine: Najbolje kćerke naše zemlje ginule su u odbrani od agresije

No, planeri agresije na RBiH nisu pretpostavljali da će se dogoditi bosanska odbrana u kojoj je, prema evidenciji od 31. decembra 1995., i 5.360 žena branilo svoju državu u redovima Armije RBiH.

U pjesmi opjevane

Trinaest njih dobitnice su najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”. To su Fadila Bajrić, Zlata Gazibara, Dževada Tataragić i Aida Zuko, dok su posthumno ovim priznanjem odlikovane Emira Bašić, Mevlida Elčić, Kornelija Jurić, Atifa Karalić, Razija Merić, Indira Pjanić i Nevzeta Sefer. Također, Fadila Odžaković Žuta i Edina Čamdžić, osim “Zlatnim ljiljanom”, posthumno su odlikovane i “Ordenom zlatnog grba” sa mačevima, odnosno “Medaljom za hrabrost”.

Grmuško-srbljanski plato bio je posljednja ovodunjalučka stanica za 20-godišnju Indiru Pjanić, heroinu iz Mutnika kod Cazina, koja je, zajedno sa četiri saborca, poginula u julu 1992.

Svjetla bosanske slobode nije dočekala ni legendarna Fadila Odžaković Žuta, heroina s Žuči. Teško je ranjena 18. septembra 1992. u odbrani kote Orlić, boreći se sa srpskim vojnicima, koji su krenuli u veliku ofanzivu, gurajući ispred sebe živi štit, sastavljen od Bošnjaka iz vogošćanskih logora. Umrla je dva dana nakon ranjavanja.

Kornelija Jurić imala je 20 godina i 17 dana kada je 10. oktobra 1992. poginula za vrijeme velike srpske ofanzive na Stupu kod Sarajeva, na dužnosti komandira sanitetske desetine u HVO-u “Kralj Tvrtko”.

Dijana Marinova i Sabaheta Demir

Kalesija se ponosi herojstvom u pjesmi opjevane Razije Merić, ljepotice koja je uoči agresije imala nepunih 18 godina. Bila je borac Samostalnog diverzantskog bataljona “Crni vukovi”. Razija je 1. jula 1993. poginula na vozućkom ratištu, na Cvijanovićima.

U ljeto 1993. na brdima iznad Mahale vodile su se velike borbe između Armije RBiH i združenih snaga HVO-a i Hrvatske vojske za Gornji Vakuf. Težak dan za bosanske ratnike  bio je 3. septembar 1993. Tog dana poginulo je nekoliko hrabrih boraca, a među njima i gornjovakufska heroina Atifa Karalić Tifka.

Dvadesetčetverogodišnja studentica žurnalistike Emira Bašić iz Bosanskog Novog poginula je 27. novembra 1993. u odbrani Sarajeva na Jevrejskom groblju.

Bosanske heroine, sestre Mevlida i Samira Elčić, hrabro su poginule, kao pripadnice 4. motorizovane brigade ARBiH, zajedno s herojem Emirom Bogunićem Čarlijem i Džemailom Bulbulom, 28. jula 1993. u bici za igmansko Golo brdo. Poginule su u razmaku od pet minuta. Sestre Elčić su, izbjegavši iz Dervente, preko Hrvatske došle da brane Sarajevo. Jedna ulica na Ilidži danas nosi njihovo ime.

Dvije nane

Dvadesetdvogodišnja Edina Čamdžić iz Kladnja poginula je 10. novembra 1993. kao diverzant u Zubetima kod Vareša. Vidjevši da će pasti u ruke neprijatelju, aktivirala je bombu i tako zajedno sa sobom u smrt odvela i srpske vojnike. Iza nje je ostala dvogodišnja kćerka Alba, koja majku ni upamtila nije. Edina se proslavila uništivši jedan srpski tenk iz ručnog bacača na Požarikama kod Gradačca.

Edina Čamdžić, Razija Merić i Emira Bašić

Četiri dobitnice “Zlatnog ljiljana” koje su preživjele agresiju, danas žive skromno. Fadila Porčić iz Bosanskog Petrovca, bivši diverzant Specijalne jedinice “Tigrovi” Petog korpusa ARBiH, sa 17 gelera dobivenih u pet ranjavanja, živi u Bihaću i nekako se nosi s bolešću.

Dževada Tataragić iz Foče danas je stopostotni invalid. Ostala je bez ruke kada je u ljeto 1993., kao pripadnik Diverzantsko-izviđačkog odreda “Fikro” 4. motorizovane brigade, iz neprijateljske dubine podno Igmana izvlačila ranjene saborce. Zlata Gazibara iz Starog Majdana kod Sanskog Mosta od 2000. živi u Sloveniji. Aida Zuko danas živi u Sarajevu.

Fadila Odžaković Žuta i nana Fata Turkušić

Preteški koferi ratnih sarajevskih uspomena još nose sjećanje na nanu Fatu Turkušić. Pedesetak srpskih vojnika napalo je 14. maja 1992. na 15 branilaca Sarajeva na brdu Mojmilo. Fata je svojim bombama zaustavila napad i bila teško ranjena. Na Šehidskom mezarju Kovači nana Fata Turkušić odavno spava svoj vječni san. Umrla je nakon agresije, u novembru 1996.

U kući nane Hajre Omanović u Sadbi kod Goražda bila je smještena komanda Prve drinske brigade ARBiH. Kada je u julu 1992. počela velika srpska ofanziva na Sadbu, i staro i mlado navalilo je bježati prema Goraždu. Pamti se nanino herojstvo kada je uzela pušku, stala na ivicu mosta na Drini i zaprijetila da će pucati u svakoga ko pokuša bježati.

Kažu da je na taj način spasila Sadbu. Legendarni komandant, rahmetli Zaim Imamović volio je besjediti s nanom Hajrom i često je isticao njenu hrabrost. Umrla je u godinama nakon agresije. 

Portret rahmetli sestara Elčić                                    Mirzeta Forić Mama

Vlasenički borci i danas pričaju o hrabrosti djevojke Dženaide Topčić, koja je u borbu stupila nakon što joj je poginuo vjerenik. I ona je poginula 2. jula 1992., od granate, tokom velike neprijateljske ofanzive na Gradačac.

Nermana Planja bila je prva žena-šehid Sarajeva. U pokušaju oslobađanja Mrkovića poginula je 8. maja 1992.

Nepunih 19 godine imala je Dalida Tufo kada je krajem januara 1993. na Dobrinji poginula kao pripadnica Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Posthumno je odlikovana “Srebrenom policijskom zvijezdom”.

Dvadesetčetverogodišnja Amra Sedić je ratna zakletva Bosanske Krupe i 511. slavne brigade ARBiH. Poginula je 1994. u borbama oko rodnog grada.

Plave ptice

Hrabra Zlata Kalić iz Gornje Mahale kod Brčkog bila je ratni pomoćnik komandanta 108. brčanske brigade. Danas živi u Čikagu. U avgustu 1992. u Pofalićima je osnovana četa djevojaka pod nazivom “Plave ptice”, kojom je komandovala Sabaheta Ćutuk. Ove heroine borile su se na Žuči.

Mirzeta Forić Mama živjela je do rata u Zagrebu, ali se, gledajući šta se radi od njenog Kozarca, prijavila u Prvi krajiški bataljon, koji se formirao u maju 1992. u Zagrebu. Kao heroina 17. krajiške brigade ARBiH, preživjela je mnoge ratne oluje, ali nije uspjela preživjeti strahote mira. Nakon teške bolesti, svoju posljednju bitku izgubila je 29. novembra 2010.

Iako nisu morale uzeti pušku, hrabro su bosanske žene ratovale širom Bosne.

Na olovskom ratištu pamte rahmetli heroinu Sabinu Jamaković i nekoliko puta ranjavanu Feridu Huseinović, u Tuzli i danas spominju Tahiru Ahmetović, u Devetaku kod Lukavca Azru Hodžić, na podmajevičkim prostorima Elviru Ferhatbegović, u Hrasnici Dinu Rovčanin, Zoricu, Sanelu, Dinu, Aišu, Adviju, Tidžu, u Vogošći Jasnu Dedić i Feridu Mašić, na Soukbunaru Mujesiru Duraj, na Sedreniku Halidu Bojadži, u Ilijašu Kadiru Palić… 

Srpski vojnici zapalili su ranjenu Ivanku Skoko

Prvog dana decembra 1992., kada su srpski specijalci napali sarajevsko naselje Sokolje, dešavala se nezapamćena drama vezana uz Ivanku Skoku, djevojku iz srednje Bosne, koja je do agresije bila podstanarka u ovom naselju i ostala da brani Sarajevo. Ranjena Ivanka bila je smještena u podrum jedne od napuštenih kuća.

Srpski vojnici, kako joj nisu mogli prići i zarobiti je živu, municijom su zapalili kuću u kojoj se nalazila ranjena Ivanka. Hrabra heroina sa Sokolja Ivanka Skoko izgorjela je desetak minuta prije nego što su njeni saborci uspjeli probiti se do zapaljene kuće.

Bugarka Dijana i Slovenka Olga

Ratni komandant Ahmed Sejdić i borci Prve slavne višegradske brigade ARBiH s nekom posebnom toplinom i danas izgovaraju imena Bugarke Dijane Marinove i Sabahete Demir.

Dijana se početkom agresije zatekla na privremenom radu u istočnoj Bosni, a Sabaheta, inače diplomirani pravnik iz Nemile kod Zenice, bila je udata u Višegrad za Dževada Demira, borca koji je nestao u borbi. Bile su ubitačan protivoklopni tandem u borbama oko Goražda i Višegrada, a  u borbama su obje ranjavane. Dijana je napustila Bosnu i vratila se u Bugarsku (identificirao sam datum njenog odlaska kao 19. januar 1994.), dok Sabaheta danas radi kao službenica u sarajevskoj Općini Novi Grad.

Miljenica Tuzlaka bila je Slovenka Olga Kovač, diplomirani ekonomista, borac Prve tuzlanske brigade ARBiH. Bila je udata za Bosanca Midhata Hodžića i došla je da brani Bosnu. Kada je saznala da joj je muž, umjesto da brani Bosnu, zbrisao u Italiju, podnijela je zahtjev za razvod braka.

(dnevniavazba)