Tragična priča o porodici Almira Salčinovića: Srebreničanku zaklao narkoman iz Bijeljine

Maskirna majica

Tu privilegiju mu je omogućio Ljubomir Borovčanin, koji je u operaciji lova na Srebreničane i tokom kasnijih egzekucija komandirao pripadnicima Specijalne brigade policije MUP-a RS. U koloni iza četvorice muškaraca koji nose ranjenika korača i upečatljiv momak u maskirnoj majici obojenom krvlju svojih ranjenih saputnika koje je, vjerovatno, nosio namalo prije predaje. 

Srpski specijalac mu naređuje da skine maskirnu majicu i pita ga: “Odakle ti ta majica?” Mladić skida majicu i, koračajući preko gomile razbacanih stvari onih koji su se predali prije njega, gubi se dalje u masi kroz nepokošenu travu. Nešto me spopalo tokom ovogodišnje sezonske tuge, koja se uvijek javlja početkom svakog jula, da razmišljam o ovom momku. 

Pitam ahbabe iz Podrinja znaju li ko je „momak u maskirnoj”. Niko ništa konkretno ne zna. Poznat im je, viđali ga u Srebrenici tokom rata, ali ne znaju mu identitet. I, onda, kad sam već polahko prestajao razmišljati, drag insan, jedan od srebreničkih heroja, Abdulasamed Đozo me zove i kaže: “Taj mladić je Almir Salčinović, sin Turabije iz Pusmulića kod Srebrenice.” 

Upitah se postoji li iko ko bi mogao znati kako je i gdje je završio momak u maskirnoj majici sa sandićke poljane. Gdje li su njegove kosti ostale, u čijem li je grobu smješten?

A ko bi to mogao znati ako neće Amor Mašović. Uspio sam doći do Amorovih saradnika koji mi dadoše podatak da je Almir Salčinović, rođen 1974. godine, ekshumiran 2006. godine iz masovne grobnice Snagovo 4, identificiran 2011. godine i da je ukopan 11. jula prošle godine u Potočarima.

Odveden u Kravicu

Šta se desilo s Almirom nakon predaje u Sandićima? Odveden je u obližnju Kravicu. U zemljoradničkom skladištu pokraj ceste u Kravici već je nakon poslijepodneva tog dana počelo ubijanje zarobljenih Bošnjaka. Grupu njih mrtvih Piroćanac je snimio svojom kamerom dok se u vozilu prema Bratuncu vozio s Ljubomirom Borovčaninom. 

Padala je noć nad Kravicom. Noć u kojoj je smrt došla i po Almira Salčinovića. Na snimku iza Almira u trenutku predaje vidi se i momčić Enver Husić. Nakon predaje uspio je pobjeći iz Sandića. O predaji je svjedočio pred Tribunalom u Hagu.

– Hodali smo dva dana. Mislim da sam usput vidio oko 200 mrtvih ljudi ukupno. S brda na kojem smo se zaustavili mogli smo vidjeti selo Sandiće. Srbi su megafonom pozivali da se predamo. Govorili su da nam neće ništa i da će nas UNPROFOR sprovesti do Tuzle. Većina je odlučila da se preda. Kad smo došli do livade, tu je bilo već više od 1.000 ljudi. Bilo je dosta ranjenika, pa se zbog vrućine osjetio miris krvi. Među njima sam vidio ljude s pancirkama i šljemovima UNPROFOR-a. Međutim, to je bio samo mamac za nas, odmah sam shvatio da su to Srbi – rekao je Husić.

Enveru Husiću su vojnici naredili da donosi vodu ranjenima koji su bili na livadi s česme koja je bila udaljena oko 300 metara. 

– Kada sam drugi put išao po vodu, naišla je kolona autobusa koji su vozili iz Potočara žene i djecu. Jedan je stao i vozač je izašao. Tada sam bacio kanistere i utrčao u autobus. Neke nane su me sakrile torbama i tako sam se izvukao do Kladnja – priča Husić. 

Enverov otac je ostao na livadi u Sandićima i taj dan je zajedno s Almirom strijeljan u skladištu Zemljoradničke zadruge u Kravici.  

Đozo mi je uspostavio kontakt i s Hajrudinom Bajraktarevićem, pomoćnikom za moral rahmetli Ibre Dudića, komandanta 282. brigade Armije RBiH, koji je zauvijek ostao negdje na prvim zasjedama 12. jula 1992. godine u rejonu Kameničkih brda. Bajraktarević je osoba koja je odlično poznavala porodicu Salčinović. 

– Rahmetli Almir je bio odličan momak, prilično miran i odgovoran. Oženio se na tri mjeseca prije pada Srebrenice. Njegovu porodicu je baš zadesila teška tragedija. Iz Srebrenice u Tuzlu, osim Almira, nisu došla još dvojica njegove braće Senad (19 godina) i Elvir (15 godina) te babo Turabija. Posljednji put sam ih vidio negdje odmah nakon polaska kolone, tamo iza Jaglića, ujutro 12. jula 1995., prije pada one famozne bukve, kad je i počelo rasulo u koloni. 

Brat preživio

Savjetovao sam im da se raziđu, da ne idu svi iz jedne kuće zajedno. Od cijele porodice ostao je samo jedan brat Nihad, koji živi u Norveškoj. Tragedija za Salčinoviće se nije završila u julu 1995. godine, majku Ćerimu, koja je autobusom iz Potočara došla do Kladnja i živjela sama u svom nesavladivom bolu za trojicom sinova i mužem, u Špionici je ubio neki narkoman 2004. godine – kaže Bajraktarević. 

Ćerimu Salčinović, pedesetjednogodišnju ženu kojoj su u genocidu ubijena trojica sinova i muž, u noći između 17. i 18. januara 2004. godine u izbjeglištvu u Špionici kod Srebrenika u hodniku kuće zaklao je Amir Brkić iz Bijeljine nastanjen u Tutnjevcu kod Špionice. Razlog je bio koristoljublje jer je nesretna Ćerima primala penziju za sinove i supruga, a finansijski su je pomagali sin i brat iz inozemstva. 

Ćerima je umirala 15 minuta, a Brkić joj je, nakon što je izdahla, ukrao 2.000 KM i mobitel s kojeg je telefonirao dileru od kojeg je ranije nabavljao drogu i kojem je bio dužan izvjesnu svotu novca. Dan kasnije vratio je sve dugove, častio društvo i kockao na poker-aparatima. 

Krv s odjeće koju je te noći nosio Brkić je pokušao ukloniti, ali su na opranoj odjeći ostali tragovi koji su istražiteljima pomogli da ga pronađu i osumnjiče za ubistvo Ćerime Salčinović. Brkić je za ubistvo srebreničke majke osuđen na 16 godina zatvora.

– To je jedna od najpotresnijih srebreničkih priča. Posebno meni teško pada jer sam dobro poznavao cijelu porodicu Salčinović. Almirov babo Turabija bio je poseban insan, ono što kažu, ljudska gromada, a, eto, tako se to sve desilo s njima – dodaje Hajrudin Bajraktarević. 

Do sada su pronađeni i u Potočarima pokopani posmrtni ostaci Almira i oca Turabije, a dva slobodna mjesta pored njih čekaju još Almirovu braću Senada i Elvira.

(dnevniavazba)