Sjećanje na ramazan u Guantanamu

0

guantanamoIslamBosna.ba- Prvi put sam pročitao Dikensov klasik „Sumorna kuća“ u samici kampa „Echo“, Guantanamo. Glavni dio ove priče bazira se na fiktivnom, iako vrlo tačnom, reprezentativnom, beskrajnom slučaju „Jarndyce protiv Jarndyce“ koji u potpunosti iscrpljuje i uništava živote glavnih likova, poput odluka Vrhovnog suda koje se tiču zatočenika u Guantanamu. Ali moju maštu je tada okupirala prva rečenica drugog Dikensovog klasika „Priče o dva grada“ koja glasi:“ Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena.“ Upravo tako bih ja opisao plemenite mjesece ramazana koje sam proveo u američkom zatočeništvu.

arhiva

IslamBosna.ba- Noć prije ramazanskog bajrama prebačen sam iz pakistanskog pritvora u američki pritvor u Kandahar. Nakon brutalne inicijacije, gdje su me tretirali kao životinju i zatvorili u kavez napravljen od bodljikave žice, nisam mogao vjerovati svojim ušima kada je posjetitelj iz Crvenog krsta, koji je šetao oko ćelija uz pratnju vojnika, počeo dijeliti male komade mesa i hladnog kruha zatvorenicima, govoreći: “Eid Mubarak“ (Bajram Mubarek).

Bio je to prvi bajram koji je moja porodica provela bez mene. Još drugih pet (ramazanskih i kurban- bajrama) će proći prije nego što sam ih ponovo vidio. Za većinu ljudi u Guantanamu približava se 21 bajram, u periodu od 11 godina, koje dočekuju u kavezima. I još uvijek dove za oslobođenje.

Međutim, najgori ramazan koji sam proživio u mome životu nije bio onaj u Guantanamu; bio je to ramazan u Bagramu- američkom centru za pritvor u Afganistanu. Bilo je to mjesto gdje se mučenje, ponižavanje i degradacija zatočenika redovno odvijalo. Nije nam bilo dozvoljeno da pričamo, niti nam je bilo dozvoljeno da hodamo ili vježbamo bez dozvole. Nismo vidjeli dnevno svjetlo niti smo znali kada je mrak. Morali smo pogađati vremena namaza i nije nam bilo dozvoljeno klanjanje u džemmatu, ezan ili glasno učenje Kur’ana. Morao sam uzimati tejemum godinu dana i do trenutka kada sam stigao u Guantanamo zaboravio sam kako da tačno uzmem abdest, pošto se voda smjela koristit samo za piće, ali ne i za čišćenje. Svako onaj ko bi prekršio ova pravila je odvučen na centar ćelije, ruke su mu vezane za gornji dio kaveza i crna kapuljača mu je stavljena na glavu. To se desilo svima nama- nekad je trajalo satima, a nekad i danima.

Kada je došao ramazan bio sam prestrašen. Mislim da smo svi bili prestrašeni. Nije bilo vrućih obroka ili pića u Bagramu. Svježe povrće je bilo luksuz koji nam nije bio dozvoljen. Svježe voće je bilo rijetkost. Nije bilo ništa od one hrane koju smo sa ljubavlju pripremali i konzumirali za vrijeme ramazana u našim domovima. Nije bilo grickalica između obroka niti ostavljanja hrane za kasnije: sve je moralo biti vraćeno za 15 minuta, bez obzira pojeli ili ne. Obroci su bili u malim pakiranim kesicama, poput onih za kampere, i ponekad pljesnjivi komad afganistanskog kruha koji nam je bačen kao nagrada za dobro vladanje.

Nije bilo teravih namaza niti bajram namaza. Ustvari džummu namaz zatočenici Guantanama nisu klanjali veći dio decenije provedene u zatočeništvu. Zatočenici u Bagramu i Guantanamu skraćivali su svoje namaze, ne samo zbog Allahove milosti, nego kao i odbijanje da prihvate stalnost zatočenja, iako je to bila, i još uvijek jeste, turobna realnost, na ovaj ili onaj način. Bilo je to prkosno odbijanje zatočenja bez optužbe i suđenja- činjenica neprimjećena ili irelevantna za one koji su nas zatočili.

Kao da nas žele kazniti za ramazan su nam davali samo dva obroka: sehur i iftar, ali ne u njihovo vrijeme, nekad i po nekoliko sati nakon zalaska sunca. Na dan bajrama mi nismo imali gozbu niti smo bili radosni kao većina islamskog svijeta. Umjesto toga bili smo primorani da postimo od zore pa skoro do ponoći, nakon čega bi nam napokon podijelili hranu. Jedan od čuvara, mlada žena sa kojom sam često pričao o islamu, historiji i literaturi bila je užasnuta takvim postupkom i, uprkos riziku za nju, davala mi je svoju hranu. To je postupak koji nikad neću zaboraviti, ali ljudi kao ona bili su rijetkost.

To su bila najgora vremena. Ali nije još gotovo. Idući ramazan sam proveo u samici. Da kažem istinu- strahovao sam zbog dolaska i ovog ramazana. Znao sam da su izgledi bili sumorni. Mogao sam zamisliti kako moja porodica provodi ovaj mjesec i bajramsko slavlje poslije njega. To je mjesec blagoslova, pojačanih ibadeta, dijeljenja, pozivanja drugih na iftar; mjesec slavlja sa porodicom i prijateljima koji su bili, za mene i druge u Guantanamu, samo daleka uspomena. Razmišljao sam o svim pravilima posta i kako da ih ovdje primjenim. Ustvari nisam morao postiti, pošto sam kratio namaze i imao status musafira, iako prinudan status. Ali sam mislio kako post znači razliku između nas i njih, i kao akt prkosa i otpora. Nakon svega ramazan je mjesec Kur’ana i mjesec Bitke na Bedru- najvažnije bitke u historiji islama.

Koncept potpunog ustezanja od hrane i pića od zore do zalaska sunca bio je stran većini tih jenkijevskih „žderača burgera, pomfrita i piva“, kao što je i „američka pravda“ bio stran pojam za nas. Čak i oni prakticirajući kršćani među vojnicima, koji su često čitali Bibliiju pred mnom, nisu mogli shvatiti da je post muslimana poput posta poslanika, a ne poput uskršnjeg posta za vrijeme kojeg „posvećeni“ izaberu da se uzdrže od šampinjona na njihovoj pizzi kao lično žrtvovanje za Svemogućeg.. ..

Nakon što sam taj ramazan proveo u usamljenosti, bez kontakta sa drugim muslimanom skoro dvije godine, nadao sam se i molio da idući provedem u društvu muslimana- makar jednog muslimana. Moje molitve na kraju su uslišane. I tako moj zadnji ramazan i Bajram proveo sam u društvu najopasnijih svjetskih terorista (prema mišljenju Buša) i među najfinijim primjerima sabura i hrabrosti na svijetu (prema mom mišljenju).

Neki stražari ismijavali su ezan dok se mujezinov glas širio Guantanamom, posebno u akšam, kada se sukobljavao sa američkom nacionalnom himnom koja je simultano puštana na glasne zvučnike. Ono što je slijedilo bio je dnevni podsjetnik za nas sviju, i vojnike i zatočenike, o smislu života. Jedna grupa, obučena u maskirne uniforme poredala se u svoje redove i okrenula prema svojoj zastavi, podižući desnu ruku i salutirajući objektu svoga obožavanja: američkoj zastavi. Druga grupa, obučena u narandžasto, također se poredala u svoje redove, lica okrenutog istoku, podižući svoje ruke da pozdrave Onoga kojeg oni obožavaju- Gospodara svih svjetova.

Danju, uprkos intenzivnoj karipskoj tropskoj vrućini, mi smo učili i pamtili Kur’an, podučavali jedni druge o svakoj temi: od srednjovjekovne afričke historije do Hubleovog zakona, od pravila islamskog postupanja prema zatvorenicima do zadnjih metoda Zapada da zatvore ljude. Vježbali smo snažno, mnogi od nas premašujući svoje fizičke kapacitete, za cijelo vrijeme dok su nas vojnici čuvali. Neki od nas su kontrolirali bijes i antipatiju prema čuvarima za vrijeme ovog mjeseca, nudeći im osmjehe i ljubazne riječi, iako su oni očekivali sasvim suprotno. I to je bio akt otpora i prkosa.

A za mene najveći akt otpora bio je što smo jedni drugima željeli dobar apetit (bon appetite) za vrijeme iftara. Bilo je i spontanih pjevanja ilahija i kasida na arapskom, urdu, paštunskom, farsi, ujgurskom, turskom i da- čak i na engleskom jeziku; bilo je i recitiranja poezije i proze u stihovima kakvo se nije moglo izvesti nigdje u svijetu osim u Guantanamu- neprijateljskom zatvoru gdje su zarobljeni muslimani donijeli prvi poziv za molitvu; bili su to individualni pozivi selama, esselamu alejkum we rahmetullahi, Allahov robe, koji se širio iz blokova ćelija, od nevidljivih lica- lica koja su nas obasipala brigom, nadom i ljubavlju, čak iako ih nismo mogli vidjeti.

Ali bio je još jedan, najsnažniji akt otpora i prkosa. Bio je mnogo snažniji od bacanja boca od pića na stražare, snažniji i od zamahivanja lancima prema njima ili nazivanja stražara magarcima i svinjama; snažniji i od štrajka glađu koji je skoro uzeo živote nekoliko hrabrih ljudi. Bila je to molitva i dova Allahu Uzvišenom koja je odjekivala dok ju je imam izgovarao, sam, miješajući se sa zvukom koji je pravila oštra žica koja se trljala od bodljikavu žicu, tjerana blagim karipskim povjetarcem. Jednoglasno smo izgovarali „Amin“ želeći da dova bude uslišana. I bile su tu suze koje smo prolijevali znajući da svaki od nas ima razloga da plače. Bila je tu tuga koja je bila skoro slatka. Bio je to krajnji izraz otpora. I to su bila najbolja vremena.

Piše: Moazzam Begg
Izvor: Uruk.net
Za IslamBosna.ba preveo i prilagodio: Denis Rizvić

Leave a Reply