El-Gazali je bio perzijski teolog, filozof, pravnik i sufija – priznat i na istoku i na zapadu za najutjecajnijeg muslimana nakon poslanika Muhammeda. Njegova djela su oblikovala razumijevanje islama generacija muslimana, kao i utjecajnih evropskih teologa, poput Tome Akvinskog. Njegova velika zasluga je zbližavanje ortodoksije i sufizma, kao i vođenje islamske teologije u epsku bitku protiv neoplatonizma.
Putovanje puno zagonetki
No, može biti da je danas za nas značajan zapravo zbog svoje osobenosti. Velike religiozne vođe mijenjaju društvo samom svojom osobenošću, jednako kao i riječima kojima govore. Njegov život je bio život slave, sumnje, konfuzije, introspekcije i traženja. Njegovo putovanje je bilo puno zagonetki sa vječnim pitanjima o životu i njegovom smislu, sa kojima se i mi danas susrećemo.
Još kao mladić, briljirao je u svim disciplinama svog obrazovanja, te je postao predavač na akademiji. Sa trideset i osam godina dosegnuo je vrhunac svoje karijere univerzitetskog profesora u Bagdadu, sa stotinama studenata koji bi sjedili kraj njegovih nogu i reputacijom vjerskog učenjaka o čijem imenu se čulo daleko van grada.
U ovom periodu svoga života, kada se činilo da je imao odgovore na sva pitanja, shvatio je da sve što zapravo ima jesu pitanja. Podvrgnuo se traumatičnoj duhovnoj krizi sumnje i konfuzije. Da li je uistinu vjerovao u postojeću doktrinu? Da li se uistinu bavio svojom profesijom ili je njegovao svoj ego? Da li je bio spreman za krajnje putovanje ka smrti?
“Izbavljenje iz zablude”
El-Gazali će kasnije pisati o toj egzistencijalnoj krizi u „Izbavljenju iz zablude” – svojoj, takoreći, autobiografiji. Njegov unutrašnji nemir je kulminirao u dramatičnom izlasku iz učionice u kojoj ga je, pred studentima, lažnost njegovog položaja skrhala, ostavivši ga nijemim. Istrčao je iz učionice kako bi započeo putovanje samootkrivanja i se nije vraćao narednih deset godina. Otišao je u svojstvu akademika koji je upravo doživio slom, a vratio se kao čovjek koji je kušao plodove svoje vjere.
Prodao je većinu svog imetka, ostavivši dovoljno za izdržavanje porodice i krenuo put nepoznatoga. Tako je počela njegova duhovna odiseja. El-Gazali i Odisej imaju više zajedničkog nego što bi neko pomislio. Obojica su poduzela svoja epska putovanja kako bi se vratili svome domu. Dok je Odisej tragao za Itakom, Gazali je tražio svoje duhovno porijeklo. Obojici je trebalo deset godina da pronađu put ka svome odredištu, ali nikada nisu izgubili iz vida svoj krajnji cilj. Kao što se divimo Odisejevim pronicljivim načinima kojima je nadmudrio Kiklopa i izbjegavanju pjesmi sirena, tako se moramo diviti i Gazalijevim strategijama kojima je nadmudrio ego i njegovoj nezasitnoj potrazi za znanjem koja ga je i potakla na putovanje.
Od čega ovisi odluka o tome kako živjeti svoj život?
Znao je da odluka kako živjeti svoj život u prvom planu ovisi o spoznaji alternativa. Izučavao je učenja teologa, filozofa i pristaša autoritarizma prije nego što je odlučio da će krenuti putem sufizma – učenja koje nije samo teoretski bilo okupirano vjerom, nego ju je i doživljavalo. Njegova potraga za smislovima nije bila samo duhovna, pa njegovo veliko djelo od 40 poglavlja, „Oživljavanje vjerskih znanosti”, objašnjava na praktičan način kako ukrotiti ego i razvijati dobar karakter.
U bučnoj utrci 21. stoljeća, ponekada je teško učiniti korak nazad. Čini se da svijet u kojem živimo funkcioniše poput velike mašine za natjecanje i promovisanje ega. Prožima ga neka vrsta kulture zavisti, zbog koje uvijek tražimo više što nas neće nužno učiniti i sretnijima. U vrijeme ekonomske nestabilnosti i priče o nacionalnom indexu sreće, bilo bi važno pogledati u viziju čovjeka koji je napisao „Alhemiju sreće”.
El-Gazali nam se obraća jer je bio samo čovjek, poput svih nas, i zbunjen, poput svih nas – ali nikada nije prestao sa svojom potragom. Vjera nije mogla biti određena na akademiji, to je bilo složeno putovanje promišljanja. Njega nije bilo strah priznati da, uprkos svojom reputaciji, ne zna. Takva poniznost je bila i još uvijek jeste rijetka pojava u svijetu kako religijske, tako i sekularne arogancije.
U srijedu je Karen Armstrong izjavila na odsjeku londonskog univerziteta za orijentalne i afričke studije (SOAS) da je, uprkos našim tehnološkim postignućima, naše razumijevanje religije veoma simplistično – čak primitivno. Bombardirani smo političkim diskursom koji smiješta Boga i religiju u neku kutiju, kao da je to toliko brzo i lako za razumjeti.
Kao što je Akvinski spomenuo na kraju svog velikog uratka o pet dokaza o egzistenciju Boga, mi ne znamo šta je zapravo bilo dokazano jer ne možemo pojmiti šta mislimo kada kažemo „Bog”. Armstrongova povlači analogiju sa krajem velike muzičke simfonije. Tu nastaje dubok trenutak bremenite tišine prije nego aplauz odjekne. Možda je zadovoljstvo u toj tišini, ili teškom trenutku spoznaje da smo nadišli vlastito razumijevanje i predali se onome što smo zatekli.
El-Gazali je pokušao živjeti u tom trenutku tišine.
(MINA)