Poricanje genocida: Štampani mediji u Srbiji na dan 11. jula 2012.
Barak Obama je izdao saopštenje u kome kaže „da će ime Srebrenice uvijek biti povezano sa najmračnijim događajima iz 20. vijeka” kao i da SAD “odbacuju nastojanja da se iskrivljuju razmjere ovog zločina, da se opravda motiv za zločin, da se okrive žrtve i da se negira nepobitna činjenica da je to bio genocid”. Britanski premijer Dejvid Kameron je izjavio da “nikada ne smijemo zaboraviti čin genocida počinjenog u Srebrenici niti se on ikada smije negirati”. Na sedamnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici osvrnuli su se mnogi predstavnici svjetske i regionalne političke scene. O tome su pisali svi važni mediji Evrope i regiona. Čak je i Glas Srpske objavio jedan nemušti tekst u kome je akcenat bio na tome kako je neko od članova porodica žrtava, za vrijeme komemoracije, gađao flašom zamenika načelnika Srebrenice – Ćamila Durakovića. Štampani mediji u Srbiji većinom su prećutali ovaj datum i njegovo značenje, trudeći se da Miljacku i kalašnjikove iz prošlosti, kao i sjećanje na žrtve u Srebrenici, zatrpaju šoderom aktuelnih trica i kučina.
Medijsko pokrivanje istine
Držeći se principa da ukoliko ne pišu o nekom događaju, on se zapravo nije ni dogodio, grupa štampanih medija u Srbiji je pokušala da taj dan, 11. jul 2012, obilježi nekim drugim sadržajima. Riječ je prije svega o novinama: Politika, Večernje novosti, Press, Kurir i Alo. Svaki od ovih medija je stoga morao da plasira neku stožernu temu koja će biti dovoljno “atraktivna” da skrene pažnju sa komemoracijskog procesa u neposrednoj blizini. Politika se opredjelila za priču o potpisivanju sporazuma koalicionih partnera i čuvanju deviznih rezervi. Večernje novosti su rasporedile pažnju na potpisani sporazum o Vladi, Nikolićev lament nad Kosovom kao i na velike vrućine. Press je mudro posegao za kosovskim rešenjem Dobrice Ćosića, što je već sutradan demantovao sam Ćosić, ističući da nikada nije bio za “civilizovanu predaju Kosova”. Kurir je na naslovnu stranu “izbacio” najavu ekskluzivne ispovesti unuka Franje Tuđmana, dok je Alo u svom maniru simulirao debatu o tome da li je Jelena Karleuša dio pop kulture ili nije, očigledno na talasu otkrivenih pitanja sa prijemnog ispita na Filozofskom fakultetu u Nišu. Jedini kontakt sa stvarnošću ovi mediji su silom prilika očuvali na onom mjestu na kojem bi se to najmanje moglo očekivati: u najavljenom televizijskom programu koji je za 11. jul uveče, na drugom kanalu RTS najavljivao prikazivanje dokumentarca Srebrenička polja smrti. Isti termin na prvom kanalu RTS bio je rezervisan za (tradicionalno) Srećne ljude. Iz ovog medijskog plana, moglo bi se zaključiti da sjećanje na genocid u Srebrenici spada u kulturni program, dok je prvi kanal ipak rezervisan za političke i zabavne sadržaje, baš onako kako je i Palma to shvatio, spojivši u svom rodnom selu sveto trojstvo srpskog šou biznisa: politiku, zabavu i sport, tj. Vladu, pjesmu i kik boks. Priči o godišnjici genocida u Srebrenici tu nema mjesta. Očigledno ga neće biti ni u Vladi, pa ni u parlamentu. Ispostavlja se da potpisana Rezolucija o Srebrenici iz marta 2010. nije obavezujuća za Srbiju, njene institucije i medije. Ona je imala svoju jednokratnu vanjsku upotrebu, dok je na domaćem terenu ostala samo kao sjećanje na jedan urnebesni skupštinski cjelovečernji program.
Negiranje genocida i kapital
Od genocida u Srebrenici, ipak, prošlo je sedamnaest godina. Generacija koja je rođena te 1995, sljedeće godine postat će punoljetna, a to znači da će završiti srednju školu potpuno lišena svjesti o nedavnoj prošlosti. Kako stvari stoje, i medijski ambijent bit će sve pročišćeniji od tragova prošlosti tako da neće biti mogućnosti da se do relevantnih podatak dođe. Portali koji uporno istrajavaju na priči o suočavanju s prošlošću, mogu lako – po uzoru na Putinovu Rusiju, gdje su sve nevladine organizacije zakonski markirane kao „strani agenti“ – biti obilježeni kao mediji neprihvatljivog sadžaja „za omladinu i osjetljive“. Uostalom, svima je poznato kako se ponašaju svršeni studenti sa Filološkog i Filozofskog fakulteta (da se ograničimo samo na ta dva) kada dođu u kontakt sa nekanonskom literaturom. Nakon potpisivanja tzv. sporazuma o Vladi, postalo je jasno da će obrazovni sistem i poslovi oko njegove potencijalne modernizacije ostati u rukama Miloševićevih kadrova, dakle istim onim rukama u koje ih je davno predao bivši predsednik Boris Tadić, računajući valjda da će ti kadrovi najbolje umjeti da sprovedu neophodne reforme koje su morale da prate neke simboličke poteze samog predsednika, kao što su bili njegovi odlasci u Srebrenicu i Vukovar. Bez tog pozadinskog rada na reformi cjelokupnog sistema u Srbiji, a posebno obrazovanja, takvi simbolički gestovi ne samo da gube smisao već prete da nestanu iz kolektivnog sjećanja. Takođe, gube šansu da postanu dio uobičajene političke prakse. O tome najbolje govore istupi predsednika Tomislava Nikolića ovih dana. On je nedavno za crnogorske medije izrekao upravo onu misao oko koje je u Srbiji postignut prećutni konsenzus: „U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici je bio veliki zločin, koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti”. To je sasvim u skladu sa njegovim stavom koji je iznio u debati oko Rezolucije o Srebrenici u parlamentu prije dve godine. Ovako misli i DSS i dobar deo DS-a, Dveri, o SPS-u da i ne govorimo. URS vjerovatno kalkuliše da li bi se na prećutkivanju genocida nešto moglo ušićariti. I evo, ovih dana, dok se formira nova Vlada, ispostavlja se da i te kako može, jer politički program mandatara Dačića zasniva se prije svega na negiranju genocida u Srebrenici. Samo takvi političari mogu ući u njegovu Vladu, samo takvi mogu podijeliti resore i raspolagati finansijama. U Srbiji se negiranje genocida isplati i to je najdublji i najbestidniji oblik korupcije koji prožima sve sfere društvenog života. Onoliko koliko važi za politiku i privredu, toliko važi i za obrazovanje i kulturu, pa i medije.
Piše: Saša Ilić
Peščanik.net, 13.07.2012.
