Oduševljenost grčkom filozofijom i logikom te njihov utjecaj na intelektualnu klimu ummeta doprinijeli su slabljenju naučne praktične misli i naučne radoznalosti kojoj poziva učenje islama i koja nas podstiče na nužnost promatranja, putovanja po svijetu, razmišljanja, pažljivog proučavanja, uočavanje analogije i poređenja. Sve to je dovelo do intelektualne nemoći, do sve većeg traganja za tekstovima te do pridavanja svetog značenja tim tekstovima kako bi se prikrila intelektualna nemoć. Došlo je, također, do slabljenja neophodnih sredstava za idžtihad, potrebnih za nastajanje ljudskih saznanja koja zajedno sa saznanjima i uputama objave čine cjelinu. Ta saznanja su neophodna za razvoj ummeta, za kontroliranje promjena te kao podrška ideji sposobnoj da se odupre izazovima i iskoristi mogućnosti.
Zbog ove metodološke deformacije u pristupu, polazišta društvenih znanosti u islamskoj misli ostala su na nivou golih naslova i principa te u obliku drugorazrednih izvora na području fikhskih znanosti i temelja fikha. Interes tih znanosti i njihova teoretska opredjeljenja sveli su se na život pojedinca.
Kada je jedan od velikih malikijskih učenjaka, koji se naširoko bavio politikom i javnim životom, otvorio pred islamskom misli vrata znanosti o društvu i otkrio mnoge dragocjene tajne funkcioniranja društva, uočio ćudi i faktore koji međusobno utječu jedni na druge te uočio promjenljive kategorije u društvu i shvatio kako se na njih može utjecati pa to onda objasni u svojoj znamenitoj Mukaddimi8, ta kreativna ideja, zbog mentaliteta uzmicanja, bila je marginalizirana – kao što je bila marginalizirana misao mnogih drugih kreativnih ljudi. Djelo Ibn Haldunovo nije bilo djelo koje je čitala ulema i teme tog djela nisu bile predmet njihova interesovanja tako da je projekat istraživanja o rezultatima nauke i živoj spoznaji božanskih zakona ostao zanemaren. Ovo djelo u teoretskom skolastičnom naučnom životu nije imalo šansu da zaživi sve dok se ummet nije probudio – zahvaljujući rezultatima do kojih je došla društvena znanost na Zapadu na bazi polazišta Ibn Haldunovih i njegovom metodu razumijevanja božanskih zakona na poljima društvenih znanosti: historije, filozofije, sociologije, ekonomije i odgoja. Treba znati da su ta polazišta široko otvorila vrata i vidike Zapadu te omogućila zapadnim narodima da u svoje mlade generacije usade duh inicijative i kreativne snage, te da uspostave društveno funkcioniranje, nose se s promjenama i uspješno suprotstave izazovima.
Ovdje ćemo navedesti primjer kojim ćemo pokazati utjecaj metodološke deformacije u pristupu studenata društvenim problemima te njihovom interesu za te probleme i načinima tretiranja problema. Ta deformacija jasno pokazuje do čega dovodi učenje napamet.
Jedan od čestitih muftija u jednoj arapskoj zemlji držao je petkom hutbu o čistoći. Njegov način obrađivanja teme bio je tečan i rječit. Objasnio je slušaocima šta znači vjerska čistoća. Objasnio je propise vezane za čistoću, objasnio je šta kvari čistoću i šta je ne kvari na najbolji način – kako to izlažu fikhski propisi. Nakon završetka namaza – a po lijepom običaju tog čovjeka da prima svijet u svom uredu u džamiji – otišao sam kod njega, poselamio ga i s njim posjedio. Na sasvim pristojan način – i uz odgovarajući uvod kakav ide uz njegovu titulu, funkciju i plemenitost – izrazio sam zadovoljstvo njegovom hutbom, njegovom rječitošću, tečnim izlaganjem i iznošenjem svih fikhskih propisa o ovoj temi. Kazao sam mu da hutbi, po mom mišljenju, nedostaje zaokružen pristup o temi čistoće i zdravstvene preventive. Neobjašnjavanje te strane čistoće i njeno zanemarivanje može dovesti do toga da običan svijet potcijeni značaj čistoće, da nema dovoljno svijesti o njenoj važnosti i da na nju gleda kao na drugorazredan lični problem koji nas bez potrebe pritiska. I ne samo to, nego neka pitanja, na način kako su izložena, mogu navesti slušaoce na shvatanje da su neke nečistoće prihvatljive i da za njih nema šerijatske zapreke – kao naprimjer ispljuvak koji u sebi može sadržavati uzročnike infektivne bolesti ili uprljanost odjeće nekim nečistoćama koje po fikhu neće pokvariti čistoću, ali će negatativno djelovati na zdravlje. Ako na taj način učimo ljude čistoći, to može značiti da ih učimo da ne vode računa o prljavštini i da omalovažavju čistoću i ono što je potrebno za zaštitu javnog zdravlja (zdravlja drugih). Bio je to profesionalni, prijateljski razgovor koga je uvaženi muftija prihvatio s odobravanjem. To dokazuje našu potrebu da razmjenjujemo mišljenja i širimo vidokrug znanja, da shvatimo višedimenzionalnost naših života i kulture, te da uklanjamo izolacije i klonimo se jednostranog znanja.
Ovdje je važno ukazati i na to da kada neki govore o čistoći u ovakvim situacijama, da pod čistoćom podrazumijevaju da se čovjek lijepo obuče samo kada ide u džamiju petkom ili kada su kakvi skupovi. Širenje svijesti o pitanjima čistoće i zdravstvene preventive važan je dio svrhe čistoće kako ju je Poslanik, s.a.v.s., kao uzor provodio u društvu u kome je živio. Tako je jedanput, kada je vidio dvorište jedne muslimanske kuće u neredu, naredio da se dvorište očisti i da se vodi računa o njegovoj čistoći i redu. Čini se kao da je veliki dio ummeta danas u stanju u kojem su bili Židovi kada su u pitanju duhovne i društvene bolesti u kojima su bili u doba Poslanika, s.a.v.s.9
Zbog deformacije u metodu znanje je postalo tekstualno, zanatsko, parcijalno, bazirano na oponašanju, slijeđenju, imitiranju i učenju napamet. Uz to, ono se gušilo u kompliciranosti, pravljenju komentara i sažetaka djela. Znanje je parcijalizirano i udaljeno od vjerovanja i prakse života. Tako se nauka o vjerovanju u jednog Boga (et-tevhid) bavila samim vjerovanjima, ili nečim što se zove dogmatika (‘ilmu-l-kelam) pri čemu su je u mnogim elementima karakterizirale polemike i teološke mudrolije. Nauka o fikhu odvojena je od nauke o vjerovanju (akaid). Počela se baviti detaljima životne prakse pojedinca nastojeći u svojim proučavanjima doći do odgovora (idžtihad) oslanjajući se na metod koji je baziran na parcijalnoj analogiji s različitim već viđenim slučajevima, bez uzimanja u obzir cjelokupne slike. Većinu onoga na što se oslanjaju kasnije generacije počela su činiti jezička shvatanja teksta. Najviše truda ulagano je u iznalaženje teksta, čak i po cijenu zanemarivanja slabosti nekih predaja ili nevjerovatnosti samoga teksta.
Tako je znanje teksta u vremenima nemoći, beživotnosti i slijepog oponašanja postalo cilj. Znanje teksta se tražilo da bi se neupitnom svetošću teksta prikrila nemoć spoznaje. Tim tekstovima su se punile glave učenika bez namjere da se tekst shvati ili da se skrene pažnja na važnost poruka koje on nosi. Nije se vodilo računa o tome koliko su tekstovi primjereni uzrastu onoga ko uči, niti tome kakav je utjecaj tih tekstova na svijest učenika i izgradnju njegove ličnosti.10 Zaista se čudim kada se neki ponose i hvališu kako su njihovi sinovi i učenici naučili napamet desetine hiljada patvorenih tekstova kako bi mogli znati koji su hadisi lažni. Oni ne shvataju da učenje lažnih i slabih hadisa ima negativan psihološki efekat na onoga ko ih uči i da je bilo mnogo važnije da učenici ulože trud u saznavanju koje su to vjerodostojne predaje i da njih zapamte, a to znači da sve ono što je van tog vjerodostojnog nevjerodostojno. Ono šta je nevjerodostojno i što je lažno tome nema kraja i to se povećava u nedogled. Kada se radi o slabim i patvorenim hadisima, dovoljno je da shvatimo kakva je njihova namjera i cilj te na koji način i kojim sredstvima se nastoje uvući u islamsku misao – uz navođenje primjera lažnih i patvorenih hadisa, suprotstavljanje njihovom širenju i njihovo opovrgavanje.
Koliko smo mi samo nepažljivi kada se radi o psihološkim efektima učenja i insistiranja na količini najbolji pokazatelj danas je vjersko obrazovanje. Glave dječice se pune informacijama koje nisu u skladu s intelektualnim uzrastom niti s psihičkom konstitucijom djeteta. Šteta nanesena takvim učenjem ne svodi se samo na to da glave dječice punimo onim za što nema potrebe, nego to znači da im uskraćujemo metode učenja i izlaganja koje doprinose njihovoj psihološkoj izgradnji u različitim fazama odrastanja i adaptiranja na fleksibilan način. Kada prođe ta prilika za odgoj koja se temelji na emocijama – a to je period ranog djetinjstva – onda više nema nikakve šanse za pravilnim psihološkim izgrađivanjem. Uzmimo kao primjer onoga čime se pune glave dječice – a od čega imaju malo koristi – obavezu da dijete u osnovnoj školi nauči koliko iznosi zekat na deve, krave, sitnu stoku, usjeve. Mnogo djece nije ni vidjelo devu i možda nikada u životu neće imati kravu, sitnu stoku ili usjeve. Zašto im onda puniti glave ovim suhim fikhskim detaljima i stvarima koja nisu vezana za životnu realnost djeteta? Isti slučaj je i kad se djeca obavezuju da znaju napamet koliko treba dati zekata na profitabilnu trgovinu dionicama, nekretninama i industrijskim proizvodima. Koliko će ove djece raditi na ukupljanju zekata i da li će djetetu koristiti kad odraste i bude imalo dionice i nekretnine podsjećanje na procente i količine koje je nekad znalo napamet ili će tražiti od stručnih ljudi da mu tačno kažu koliko šta iznosi?
Šteta nije samo u tome što se dječije glave pune onim od čega ima malo koristi. Mnogo gore i pogubnije od toga je što se to čini u periodu kada se dijete psihološki i emocionalno izgrađuje, stječe određenu narav. Također, u tom periodu razvijaju se osjećaji i oblikuju shvatanja djeteta. Stoga je prioritetnije u fazama odrastanja da se djetetu, kada ga učimo o zekatu, naučimo smislu za solidarnost, samilost, žrtvu i ljubav prema drugima. To učenje ne smije biti diktiranjem, nego se treba prakticirati korištenjem svih audiovizuelnih sredstava i odgojno-naučnih metoda kao što su naprimjer: posjete siromašnima, nemoćnima i invalidima, pružanje pomoći takvim osobama, shvatanje njihovih potreba i osjećanje veličine njihovih muka.
Propuštanje prilike da se dijete duhovno formira i zamjenjivanje ispravnog duhovnog formiranja znanjem koje je samo sebi cilj, znak je nemara prema djetetu i neshvatanja koliki utjecaj imaju informacije koje mu se nude u izgradnji i razvoju njegove ličnosti na psihološkom i emocionalnom planu. To je jedno od naslijeđa deformacije u pristupu koja je pogodila islamsku misao i islamsku civilizaciju u kasnijim periodima.
8. Ibn Haldun (732-808. god. po H. / 1332-1406. god.)
9. U jednom hadisu koga prenosi Muhammed ibn Beššar od Ebu Amira el- Ka’adija, on od Halida ibn Ijasa a on od Saliha ibn Ebi Hassana stoji da je čuo od Seida ibn el-Musejjeba da kaže: “Allah je zaista fin i voli finoću, čist i voli čistoću, plemenit i voli plemenitost, velikodušan i voli velikodušnost, pa stoga očistite vaša – mislim da je rekao – dvorišta i nemojte ličiti na Jehudije.” Ovu sam predaju spomenuo Muhadžiru ibn Mismaru koji mi je rekao: Isto to mi je prenio i Amir ibn Sead ibn Ebi Vekkas od svoga oca a on od Poslanika, ali je on samo rekao: “Očistite vaša dvorišta.” Trimizi, Sunen, hadis br. 2723.
10. Poslanikova praksa predstavlja bogat i važan izvor, i ona je praktičan živi obrazac primjene Božijih propisa u svakodnevnom životu društva u doba Allahova Poslanika, s.a.v.s., što znači da je njihova primjena u realnosti ljudskog života moguća. Ali se, također, mora shvatiti vremenski i prostorni kontekst primjene kako bi se shvatila njena suština i ono što ona znači za buduće generacije. Također je neophodno biti nasigurno da je to doista Poslanikova praksa. Da bi se za nešto tvrdilo da je to stvarno Poslanikova praksa, treba se koristiti svim naučnim metodama: kritikom lanca prenosilaca i samog teksta i što je najvažnije propitivanjem usklađenosti teksta hadisa sa principima Kur’ana, smislom i ciljem onoga što je u Kur’anu kazano. Kada se radi o tekstovima čije je značenje ispravno, ali im predaja nije vjerodostojna oni se mogu tretirati kao mudre izreke i koristiti njihovim sadržajem bez potrebe da im se pripisuje status svetosti. Njihovo prihvatanje će u tom slučaju biti zasnovano na poruci koju nose i to je sasvim dovoljno.
Nastavit će se ako Bog da
Autor: Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman
Iz knjige: Kriza islamske civilizacije – korijeni u kulturi i odgoju
S arapskog preveo: Ahmed Halilović
Preuzeto sa: akos.ba