Herojstva koja ne smiju biti zaboravljena: I sportisti su ginuli za svoju domovinu

Autor: Avdo Huseinović

 

Fudbaler Želimir Vidović, bokseri braća Fikret i Safet Kadić, karatisti Behudin Bašović Beli, Salko Ćurić i Haris Čampara, džudista Vinko Šamarlić i rukometaš Goran Čengić poginuli su u razmaku od mjesec i po u prvim mjesecima opsade Sarajeva.

Braća Kadić

Bivši kapiten Bokserskog kluba Željezničar, bokserski reprezentativac i prvak bivše Jugoslavije te višestruki osvajač međunarodnih turnira Fikret Kadić teško je ranjen u akciji kod tadašnje Božića pumpe u Briješću 23. aprila 1992. godine. Tom prilikom poginuo je njegov mlađi brat Safet, također bokser Željezničara. Od preteških rana Fikret je umro 8. jula 1992. u 35. godini. Ukopan je na šehidskom mezarju Kovači. U spomen na rahmetli Fikreta i njegovog brata Safeta tradicionalno se svake godine održava Međunarodni memorijalni bokserski turnir “Braća Kadić”.

U pokušaju oslobađanja Sarajeva 14. maja 1992. u 29. godini kod Jevrejskog groblja poginuo je Behudin Bašović Beli. U trenutku pogibije komandovao je jedinicom “Bosnae 200”. Ostat će upamćena njegova veličanstvena herojska uloga tokom borbe protiv agresora u Sarajevu 2. maja 1992.

Behudin Bašović Beli

Beli je bio vrhunski sportista, višestruki prvak bivše Jugoslavije u karateu, a 1987. postao je i evropski prvak u ful-kontaktu. Jedan je od osnivača “Zelenih beretki”, posthumno je dobio priznanje “Zlatni ljiljan”, a supruga Mersija, osam mjeseci nakon njegove pogibije,  rodila je sina, kojem je po ocu dala ime Behaudin.

Želimir Vidović Keli, nekadašnji fudbaler Sarajeva, koji je bordo dres s velikim uspjehom nosio od 1974. do 1983., ubijen je početkom agresije na BiH na najpodmukliji način, samo zato što je pomagao ranjenicima. Kada su u maju 1992. počele borbe na Dobrinji, Vidović se bez razmišljanja svrstao u redove branilaca Sarajeva. Prve dobrinjske ranjenike između srpskih barikada Keli je kao dobrovoljac prebacivao do Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.

Želimir Vidović

 

Iako su mnogi od njega tražili da, zbog ranijeg sukoba s četnicima na početku agresije u kafani na Lukavičkoj cesti, to ne čini, Vidović je ostao pri svojoj odluci i tako jednom prilikom između mnogobrojnih barikada i kroz kišu granata odvezao ranjenike u bolnicu. Bio je 17. maj 1992. kada se javio iz grada nakon uspješno obavljenog zadatka, svi su od njega tražili da ostane u gradu dok se situacija malo ne smiri. Keli nije poslušao i krenuo je na put bez povratka, vjerujući u ratnu sreću.

Na jednoj od barikada u Kasindolskoj ulici je zaustavljen, a potom i odveden sa svojim saputnikom iz vozila Ibrahimom Durićem u zloglasnu kasarnu bivše JNA u Nedžarićima, gdje je, najvjerovatnije, i likvidiran. Pričalo se da iza ubistva stoje arkanovci, koje je tih dana u Sarajevu predvodio kapetan Milorad Luković Legija.

Devet dana nakon Kelijevog nestanka Momčilo Mandić, ratni ministar pravde RS, razgovarao je s izvjesnim Milankom Mučibabićem iz Ilijaša. U presretnutom telefonskom razgovoru Mandić obavještava Mučibabića: “Naši su ubili Kelija Vidovića.”

Ekshumiran je prekoputa pijace na Stupu s još četiri tijela. Prema želji porodice, sahranjen je u dresu Sarajeva 5. juna 2004. na groblju Bare.

Vinko Šamarlić bio je prije rata specijalac tadašnjeg SUP-a BiH, a kada je počeo rat, ostao je uz svog prijatelja Dragana Vikića. Šamarlić je nekoliko dana nakon svoje posljednje bitke trebao ponijeti bosansku zastavu na otvaranju Olimpijskih igara u Barceloni. S početkom agresije na BiH, on je već imao osvojenu olimpijsku normu u džudu, što je značilo da je ispunjavao osnovnu predispoziciju za odlazak na Olimpijske igre.

Nevidljiva rana

Imao je i saglasnost vojnih vlasti da se, umjesto borbi na prvim linijama obrane Sarajeva,  može posvetiti pripremama za Olimpijske igre.

Noć uoči bitke kolege specijalci su mu savjetovali da zbog Olimpijade odustane od učešća u deblokadi Sarajeva. Međutim, Vinko je kazao: “Znam da će biti velika bitka, a u velikim bitkama se i gine, ali ipak ja ću sutra predvoditi svoje specijalce.”

I osvanuo je 8. juni 1992. Branioci Sarajeva krenuli su u pokušaj deblokade grada na više pravaca. Specijalci MUP-a RBiH, koje je predvodio Šamarlić, krenuli su iz Vrbovske ulice prema Ozrenskoj. Nedugo nakon početka napada specijalci su opkolili jedan srpski bunker. Vinko Šamarlić nije želio likvidirati srpske vojnike, nego ih je 10 minuta pozivao na predaju Specijalnoj jedinici MUP-a.

Kad je izašao iz zaklona da im to još jednom saopći, opkoljeni srpski vojnik pucao je u njega. Metak je prošao ispod lijeve ruke, rana je bila skoro nevidljiva. Nekoliko minuta kasnije, na putu do sarajevske Hitne pomoći, umro je Vinko Šamarlić, bosanski specijalac, krvi junačke, duše djevojačke i nesuđeni nosilac bosanske zastave na otvaranju Olimpijade u Barceloni.

Umjesto u Vinkovim rukama na otvaranju u Barceloni, bh. zastava s ljiljanima našla se iznad glave ovog smrtno zaspalog specijalca u jednoj od soba sarajevske Hitne pomoći.

Šest dana poslije, na okupiranoj Grbavici 2, monstrum Veselin Vlahović Batko ubio je rukometaša Bosne i bivšeg reprezentativca Jugoslavije Gorana Čengića, koji je pokušao spasiti doktora Husniju Ćerimagića, kojeg je Batko poveo na klanje.

Spašavajući doktora, Goran je izgubio glavu. Njegovo tijelo pronađeno je 1999. u jami na Petrovačkoj krivini podno Trebevića, s još 28 ubijenih Sarajlija na Grbavici. Monstrum iz Crne Gore ubio je čovjeka čija majka Nataša vuče korijenje s dvora crnogorskog kralja Nikole. Goranov otac Ferid Čengić Fićo, jedan od partizana koji je u ofanzivama uvijek bio blizu Tita, bio je prvi gradonačelnik Sarajeva nakon Drugog svjetskog rata, dok ga zloćudni kreator komunističkih mučilišta Aleksandar Ranković nije spakovao na Goli otok.

Goran Čengić

Također, ne smiju u mraku zaborava nestati ni ostali sportisti koje je progutala neman sarajevske opsade.

Među njima je i Salih Salko Ćurić, čovjek koji je najzaslužniji za razvoj karatea u BiH, dugogodišnji član karate reprezentacije bivše Jugoslavije i osvajač medalja širom svijeta, koji je poginuo 1992. u odbrani domovine. Na istom spisku je i stonoteniser Kemo Fazlić, koji je kao borac Armije RBiH poginuo u odbrani Sarajeva 1992., kao i 17-godišnja odbojkašica Bosne Maja Đokić, koju je ubila srpska granata u centru Sarajeva, te karatista Rašid Buča, koji je u Španiji 1987. postao vicešampion Evrope.

Rašid i njegov brat blizanac Raif pridružili su se Specijalnoj policiji MUP-a RBiH 1992. Prilikom dolaska na liniju u blizini Skupštine RBiH, 25. maja 1992., snajper ga je pogodio s Jevrejskog groblja. Rašid je poginuo, a njegov brat Raif ranjen je od istog metka.

Kao heroji odbrane Sarajeva poginuli su i talentirani fudbaleri Unisa iz Vogošće Hakija Mršo, Smajo Šikalo i Adnan Čengić, juniorski šampion Evrope u karateu Haris Čampara, košarkaški trener Mirsad Prnjavorac…

 

(bhportalba)