Naravno, neizostavan dio argumentacije svih jugonostalgičnih stručnjaka za historiju na ovim prostorima jeste priča o turskim zlodjelima nad kršćanskim življem, ovoga puta u glavnoj ulozi je Gazi-Husrev ”Demolition man” beg, koji poruši desetine samostana u srednjoj Bosni. Ako je on to činio vođen državnim zakonima, vjerskom mržnjom, ili pukom željom za pljačkom, zašto ih nije sve porušio i pobio sve nemuslimansko ili ih preveo nasilno na islam? Zašto ostavi ijedan samostan u BiH, ha katolički, ha pravoslavni? Zašto nije sve poravnao, kao što su to uradili Zapadnjaci na području od Karpata pa do Jadrana i od Pirineja do Tarikovog brda-Gibraltara?
Da su Turci, odnosno turska vlast, postupali onako kao civilizirani Evropljani, i onako kako ih opisuju već spomenuti vrli stručnjaci, danas nijedan kršćanin (čitaj Srbin i Hrvat) ne bi hodio Balkanskim poluostrvom, sem kao posjetilac. Prema tome, dokad će više nastojati izjednačavati sve strane (zvuči poznato, isto se dešava i sa događajima vezanim za agresiju na BiH 1992-1995.) kada te strane nisu, i nikada neće biti iste.
Međutim, treba istaći i neke, meni nerazumljive, pokušaje dokazivanja utemeljenosti pozivanja Bošnjaka muslimana, na Bošnjane krstjane, koji se mogu porediti sa srpskom mitologijom, pardon, historijom.
Djedov štap
Priča kaže da je posljednji djed Crkve bosanske, na samrtnoj postelji pretpostavljam (barem dramatike radi bi trebalo tako biti), predao svoj štap derviškom šejhu mevlevijskog tarikata.
Kako su derviši, bile prve muslimanske organizacije u Bosni, to se prostom dedukcijom da zaključiti da je IZBiH, od vajkada bila organizacija svih Bošnjaka, tada pod svojim starim imenom Crkva bosanska. I kako niko, pa ni svima mrske vehabije, nema pravo da traži bilo šta na svetom tlu bosanskom, a što se kosi sa onim što dolazi iz IZ-a.
Priča ide dalje, pa se kaže da je štap nestao nakon požara koji je zahvatio mevlevijsku tekiju na Bentbaši, i od tada mu se gubi svaki trag. Vjerovatno je izgorio u požaru, ako uzmemo da je ta priča istinita, mada, shodno mitologijama drugih naroda, pretpostavka je, da će se on, nekim čudom pojaviti kod nekog novog djeda-šejha, koji treba da povede Bošnjake u obećanu nam EU.
Sličan je onom pokušaju od strane nekih ‘bošnjačkih historičara’, da dokažu kako se kralj Trvtko I Kotromanić nije okrunio u manastiru Mileševa kod Prijepolja na teritoriji Sandžaka, već u Milama kod Visokog. Valjda da nas što više udalje od Srba i Srbije. Kao da je laž imalo od koristi istini, a istina je, u ovom slučaju, da Bošnjaci nisu poturčeni Srbi, već narod za sebe, sa svojom historijom i kulturom.
Fahro, valjda neš
Najbitnije, u cijeloj ovoj priči, jeste slijedeće. Ako uzmemo da je ova priča o djedu i šejhu u potpunosti istinita, šta nam ona govori? S aspekta bošnjačke nacije, njenih korijena, historijske utemeljenosti, i istinitosti, ništa, sasvim je svejedno ko je šta, kada i kome dao. Nadati se je da ta priča neće dobiti svojevrsni politički epilog.
Upravo su mitovi za ”našu stvar” najveća smetnja istini, što smo mi Bošnjaci dobro osjetili na svojoj koži, ne samo za vrijeme agresije 92-95. već tokom cijele naše povijesti u sukobima ”Vlaha i Turaka”. Moram priznati da bi to bio dobar naslov novog Jasmilinog (Jasmila Žbanić op.aut.) filma, tematika je svakako, uvijek aktuelna i dovoljno kontroverzna, a i naturščika ima na pretek. Ratko Mladić bi recimo mogao utjeloviti Knjaza Miloša (Obrenovića op.aut.), a Ejup Ganić travničkog vezira. Ganić je uspješno završio snimanje blokbastera u koprodukciji Srbije i Vel. Britanije ”Zatvorenik bez razloga” koji se snimao u Londonu, te mu je popularnost ‘na nivou’. ‘Mlađahni’ Vuk Branković (opet Vuk), bi mogao biti general Jovan Divjak koji je još jedna žrtva velikosrpskog specijalnog rata protiv BiH, a samim tim i Bošnjaka. Jer je i Jovan Divjak, baš kao i Vuk Branković ‘izdajnik’ srpskog naroda, naravno.
I tako, u vrijeme kada se javila ideja za ovaj tekst, predizborna kampanja u BiH je bila u punom jeku, i Fahrudin Radončić je krenuo u agresivnu promociju sebe i svoje novoformirane stranke, da sam svakog trena očekivao da iz sakoa ili kakvog kofera izvuče mitski štap i pozove se na tisućljetnu tradiciju duhovnih vođa bošnjačkog naroda djedova/šejhova. Tome u prilog govorila je i činjenica da je resi-ul-ulema Mustafa ef. Cerić promovirao dotičnog u tom periodu. Međutim, kada uzmemo u obzir da je na drugoj strani stajala Tihićeva SDA, zapita se čovjek zar je imao izbora. Ili kako Tihić to voli da kaže ‘a šta je alternativa’?
Postizborna sapunica
I zaista, nekoliko dana nakon izbora Bakira ‘isti sam babo’ Izetbegovića za bošnjačkog člana predsjedništva BiH, sa svega nekoliko hiljada glasova ispred Radončića, trkom je otišao u Beograd da se izvine za nevine žrtve armije BiH. Nakon toga krenula je ova postizborna sapunica oko formiranja vlasti, koju je dodatno zakomplikovao ponovni izbor Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva, izabranog uglavnom od ne-Hrvata, te je ponovo počela priča o trećem entitetu, hrvatskim stolnim gradovima, ugroženosti i obespravljenosti Hrvata, kojima je dosta torture što im Gazi Husrev-beg poruši sve te samostane, što na televiziji moraju slušati njima strani jezik, sa premalo novohrvatskih izraza, a previše onih Vuka (sve nekakvi krvožedni vukovi, ništa pitomog nema) Karadžića.
SDA i SDP formiraju mitsku koaliciju takozvanih ‘Platformaša’, po platformi na kojoj su se složile ove dvije stranke i njihovi partneri Radom za Boljitak i HSP. Dva HDZ-a nisu htjeli da pristanu ni pod razno da ustupe i jedno jedino mjesto predviđeno za Hrvate u državnom i federalnom parlamentu nekom drugom, jer jedino oni imaju pravo da zastupaju Hrvate u BiH. I tako prvi krenuše u skandalozno formiranje Doma naroda u parlamentu FbiH, sa kćerkom Fikreta Abdića kao ‘ključnim Hrvatom’ potrebnim za formiranje istog, koji ih ipak izdade na kraju. A šta očekivati od kćerke tog čovjeka, jer stara narodna kaže da iver ne pada daleko od klade. Ili kako je jedan poznanik to prokomentarisao, ta se porodica izgleda pretplatila na izdaju. Dodik i ekipa zadovoljno trljaju ruke ovakvim razvojem događaja, ali stranci drže stranu koaliciji.
Dolina pasa i vukova
A mi Bošnjaci, prave ovce u ovoj dolini vukova, zakopavamo glavu u pijesak, dopuštamo da se neke trivijalne stvari, poput donošenja zakona o nehumanosti ubijanju pasa lutalica, i prije nego je riješena alternativa (nadam se ne Tihićeva), pa sada žene i djeca strepe prilikom hodanja ulicama grada Sarajeva, iz straha da ih ne napadne čopor pasa lutalica. Azil za lutalice se tek pravi, ali maloljetnički zatvor može da čeka. To što u Sarajevu, a i ostalim dijelovima BiH imamo sijaset pravih kriminalaca ispod osamnaest godina, koji doslovno žare i pale našom državom, nije problem koji zahtjeva urgentno rješavanje. Jer ako je maloljetan, taj kriminalac nije lav, a pas ipak nije vuk, pa da se ustrijeli lovačkom puškom. I tako, maloljetnici ubijaju ljude, baš kao i oni punoljetni, zatvora nam manjka za obje grupacije, efikasnijih zakona takođe, ali sve to može da čeka. Ali bitno je da smo humani prema životinjama, jer, kako je poznato, ko ne voli životinje, ne voli ni ljude. Ne znam samo da li oni što ne vole ljude, vole životinje pa donose zakone njima u prilog, ili je to iz puke mržnje prema ljudima.
Posljednji slučaj ubistva Harisa Žige, prvoborca, patriote, poštenog čovjeka, koji je od dvojice mladića tražio da prestanu maltretirati neku osobu, zbog čega je jedan od njih potegao nož, i zario ga u stomak čovjeka dovoljno starog da mu bude otac, na najbolji način pokazuje sigurnosnu situaciju u ovom gradu. Ako se ova situacija uopšte može nazvati sigurnosnom. Pitam se samo da li će Grozdovi, Dosta i ine NVO, kojima je samo istina i pravda na umu, barem sada izaći na ulice da traže smjenu gradonačelnika Alije Betmena, pardon Behmena i premijera Fikreta Musića, kada su to ‘zaboravili’ učiniti u proteklom periodu vladavine crveno-zelene alijanse. Ili je, ipak, zeleno-svedugineboje alijansa između SDA i ZaBiH-a jedina zaslužila proteste i nerede pred zgradom vlade.
Poskupljenja cijena
Ekonomija ne može da se zahukta usljed silnih problema vezanih za zakonsku regulativu i mito i korupciju. Ali BH Telecom, najprofitabilnija kompanija u BiH, zbog smanjivanja profita, razmišlja o povećanju pretplate za fiksne aparate, a javna je tajna da se na čelne pozicije u toj kompaniji dolazi stranačko-rodbinskim vezama sa Izetbegovićem juniorom. Elektroprivreda BiH, jedna od najprofitabilnijih kompanija, već je okončala proces poskupljenja struje za potrošače, kao dodatni udar na džep bh građana. Firma koja ima plate među najvećima u državi, traži više novca, dok se istovremeno rudari koji kopaju ugalj od kojeg dobivamo struju, bore za ostvarenje svojih prava i koliko toliko humanijih uslova rada. S obzirom na njihovu važnu ulogu, možda im to i pođe za rukom. Ali kako stoje stvari u ovoj državi, lakše bi ih ostvarili da su životinje.
Tražili ste, gledajte
Ali izabrali smo Bakira Izetbegovića, Sulejmana Tihića i ostale. Samim tim nismo bolje ni zaslužili. Valjda nam je tako dobro. To što Vuk Jeremić, (opet vuk, u pitanju je cijeli čopor), kao ministar vanjskih poslova Srbije, podržava Milorada Dodika, baš kao i njegov predsjednik i predsjednik svih Srba Boris Tadić, ne sprječava iste da im padaju u zagrljaje, da im se izvinjavaju itd. itd. Tihić vjerovatno ima štokholmski sindrom, stanje u kojima taoci počnu da gaje pozitivna osjećanja prema svojim otmičarima, mučiteljima isl. pa ga nekako i mogu razumjeti. Bakira da budem iskren, i ne pokušavam. Ali mi nije jasno, kako je moguće da su njih dvojica, i stranka koju vode, dobili toliku podršku od naroda s obzirom na to koliko su se isprovaljivali na televiziji u toku posljednje predizborne kampanje, pa i ranije. Dovoljno je samo reći da je na koji mjesec prije smjene Nedžada Brankovića (iz loze onog istog Vuka Brankovića koji onomad, po srpskoj mitologiji izdade vlastiti narod radi novca), Bakir Izetbegović Nedžada javno branio, govoreći kako sluša i radi što mu se kaže, baš kao da govori o psu, kućnom ljubimcu, a ne o čovjeku i stranačkom kolegi. A nakon toga Tihić ga smjenjuje radi loših rezultata. Valjda zato što je slušao šta mu Bakir kaže. Da ne spominjemo poređenje Bakirovih vožnji sa rahmetli babom pod kišom metaka sa Komšićevim boravkom u sarajevskim rovovima, braneći ovaj grad. Doduše, Bakir se s tugom vozio u kolima, žaleći što ne može biti s borcima na prvoj liniji, dok je Komšić uživao u avanturama boraca armije BiH po sarajevskim ratištima. I tako dalje, i tako dalje. Zaista, toliko je tih provala, da bi se cijeli tekst mogao napisati samo o tome. I da nije žalosno, bilo bi smiješno. Ali očito su njih dvojica bolji Bošnjacima i od Silajdžića, i od Radončića, i svih ostalih skupa. Zato nam i jeste ovako, i ne daj Bože, možda bude i gore.
Doduše, i Radončić se, pokazao kao zmija u njedrima SDA, jer je pokrenuo kampanju pljuvanja po Aliji Izetbegoviću rahmetli, kao i cijelom ratnom političkom i vojnom rukovodstvu SDA i BiH. Baš kao da on nije bio miljenik istih. I on danas, ‘ekskluzivno’ objavljuje tekstove o ‘Ševama’, Edinu Garapliji itd. itd. iako su svi ti tekstovi, transkripti, svjedočenja itd. itd. prije 10 i više godina objavljeni u mrskoj mu Slobodnoj Bosni i Danima. Ali, valjda se uzda u ‘kratku pamet’ našeg čovjeka, koji će ponovo čitati te tekstove kao da ih tek vide. Pitanje je, šta bi bilo da je kojim slučajem pobijedio na izborima za bošnjačkog člana predsjedništva?
Iznenadna ‘ostavka’ i istupanje Željka Komšića iz SDP-a, te još iznenadnije povlačenje iste već idućeg dana (ili bješe istog), je posljednji u nizu političkih potresa u našoj zemlji. Čovjek, koji je, bez obzira na njegove političke kapacitete, prepoznat od naroda (doduše jedino od Bošnjaka i ex-Jugoslovena) kao srčan i iskren u onome što zastupa, time je nesumnjivo izgubio jako puno. Baš kao i SDP. Njegov potez je vjerovatno bio razumljiva reakcija na dešavanja u toj stranci i jednoumlje koje u njoj vlada. Jednoumlje – um jednog Zlatka Lagumdžije. Kap koja je prelila čašu, ili je bure primjerenije u ovom slučaju, bilo je ignorisanje hrvatske delegacije od strane predsjednika, sa čuvenim izjavama za FTV off the record, čime se dodatno podriva legitimitet Komšića kao zastupnika hrvatskih interesa u BiH, te navodna podrška Vuku Jeremiću (opet on) za kandidaturu u skupštinu OUN-a, a sa kojim je Komšić na ratnoj nozi, kako je poznato. Bilo kako bilo, Komšić je ostao u SDP-u, Lagumdžija je ostao predsjednik, a narod je ostao stado ovaca, koje ide kuda ga čoban sa svojim psima navodi.
Kada je u pitanju kriza vlasti, o kojoj se priča, ona je vjerovatno više pitanje predizborne kampanje prije predizborne kampanje, u godini izbora, onih općinskih doduše, kako bi, i crveni i zeleni, mogli da zadrže stečene pozicije. U tom pravcu je i ona ‘mudrost’ o spajanju općinskih i općih izbora u istu godinu, kako bi se smanjili troškovi istih. Sa čim se apsolutno slažem, da se razumijemo, ali zašto su se toga dosjetili baš sada, sa prijedlogom da se općinski izbori 2012. pomjere za 2014. godinu? Neka kažu da će idući općinski izbori, poslije ovih iz ove godine, biti održani 2014. a ne 2016. kako je trenutno predviđeno izbornim zakonom, i niko se, ni od građana, ni od stranaka, ne bi bunio. Ovako, to je još jedan sraman pokušaj, da se što više produži agonija ove vladavine SDA, koja tone. Doduše sporo poput Venecije, ali ipak, sigurno poput Titanika.
Vjerovatno ni najsmjeliji analitičari ne mogu znati ishod predstojećih izbora. Da li će SDA ostati najjača bošnjačka stranka? Da li će SDP izgubiti svoje pristaše zbog ‘strahovlade’ Zlatka ‘slučajnog prolaznika’ Lagumdžije? Da li će Radončić dobiti podršku naroda da podigne ekonomiju na noge? Sve to, i još, mnogo, mnogo više, gledajte na istom mjestu, u isto vrijeme, na istom kanalu.