Dopisnik Guardiana iz Washingtona Chris McGreal piše o borbi posebnog istražitelja UN-a Jamesa Anaye protiv diskriminacije američke vlade prema Indijancima. Anaya, specijalist za prava autohtonih naroda, apelirao je na vladu SAD-a da indijanskim plemenima vrati barem dio oduzete zemlje, ali svi kongresnici s kojima je pokušao dogovoriti sastanak tijekom istrage odbili su ga primiti.
U dva tjedna koja je proveo obilazeći “indijanske rezervate, domorodačke zajednice na Aljasci i Havajima i Indijance koji sada žive u gradovima” Anaya se susreo s mnoštvom priča o oduzimanju zemlje i imovine te rasistički motiviranom nasilju. Njegovi sugovornici osjećaju da su izloženi sustavnoj rasnoj diskriminaciji koja počinje od najviših slojeva federalne i savezne vlasti i širi se nadolje do lokalne razine. Primjerice, indijanska djeca izložena su netoleranciji školskih kolega i učitelja, a nastavni program sadrži mnoštvo stereotipa o Indijancima i drugim autohtonim narodima.
Status američkih Indijanaca u javnosti najbolje bi se dao opisati kao “nevidljivost”, a među njegovim je uzrocima i način njihova prikazivanja u srednjostrujaškim medijima. Slika koju prosječni Amerikanac o njima najčešće dobiva svodi se na šačice marginalaca koji solidno žive zahvaljujući državnoj milostinji ili se bogate upravljajući kockarnicama. Obje predodžbe su pogrešne. Od gotovo milijun Indijanaca koji žive u 310 rezervata u Americi tek malen dio ima koristi od procvata biznisa s kockarnicama. U jednom rezervatu Oglala Siouxa koji je Anaya posjetio godišnji prihod po glavi stanovnika iznosi “manje od jedne šestine nacionalnog prosjeka”, a prosječni životni vijek je 50 godina. “Dva rezervata za Siouxe u Južnoj Dakoti – Rosebud i Pine Ridge – imaju uvjete života koji spadaju među najbjednije u zemlji, uključujući masovnu nezaposlenost i najvišu stopu samoubojstava na zapadnoj polutki”, s osobito alarmantnim brojem tinejdžerskih samoubojstava.
Anaya je ustanovio da stopa nezaposlenosti u nekim rezervatima prelazi 70%, a s time dolazi i cijeli niz drugih problema koji ugrožavaju stabilnost cijele zajednice. Rezervat Rosebud naveo je kao primjer “gdje bi povrat zemlje koju je prisvojila američka vlada mogao poboljšati imovinsko stanje plemena i doprinijeti ‘procesu pomirenja'”. Indijanci u Rosebudu, naime, još uvijek nisu dobili natrag planinski lanac Black Hills koji im je SAD potkraj 19. stoljeća bespravno oduzeo, iako je Vrhovni sud već odavno presudio u njihovu korist.
Anaya je uvrstio preporuku o vraćanju Black Hillsa Siouxima u svoje izvješće koje planira predati UN-ovu Vijeću za ljudska prava u rujnu. Njegovi prijedlozi, međutim, najvjerojatnije će naići na snažan “otpor u Kongresu sličan onome s kojim su prethodno dočekani pozivi američkoj vladi da plati reparacije za ropstvo afroameričkim zajednicama”. Obamina administracija bila je, naprotiv, vrlo susretljiva prema Anayi, koji nije htio nagađati o razlozima neuobičajene šutnje kongresnika.
“Prošli mjesec američka ministarstva pravosuđa i unutarnjih poslova objavila su postizanje nagodbe od milijun dolara za gotovo 56 milijuna jutara indijanske zemlje” koja službeno pripada Washingtonu, ali je korištena u komercijalne svrhe od kojih plemena nisu imala gotovo nikakve koristi. Glavni državni odvjetnik Eric Holder izjavio je da sporazum predstavlja pravedno razrješenje dugotrajnih povijesnih razmirica, ali Anaya kaže da je to tek jedan mali korak u pravom smjeru. Nuditi domorocima novac kao naknadu za vladinu zloupotrebu njihovih teritorija ne rješava temeljni problem, a to je samo oduzimanje teritorija. Iako državna administracija zaslužuje pohvale zbog svog truda da Indijancima izađe u susret, ispod površine čekaju daleko ozbiljniji problemi koje treba početi rješavati.
(nacionalhr)
